Kaleidoskop ljudskih osjećaja

Ako je čovjek čovjeku vuk, onda je i žena ženi vučica. Koliko god jako one mogle povrijediti jedna drugu, jednako toliko može biti snažan i njihov poriv za zaštitom i brigom. Kompleksna podvojenost spram osoba koje su nam najbliže i životnih događaja koji su nas definirali te okrutnost (po)majčinstva stanje je koje, uklopljeno u kontekst djevojačke potrage za identitetom u kaosu mijenjajućeg svijeta, istražuje i analizira moldavsko-rumunjska spisateljica Tatiana Țîbuleac u romanu Vrt od stakla. U Moldaviji i Rumunjskoj ona je već priznata i nagrađivana prozna autorica, a našoj čitateljskoj publici stigla je nedavno posredstvom Nagrade Europske unije za književnost.   

Vrt od stakla priča je o odrastanju djevojčice Lastočke u Kišinjevu u godinama kasnog 20. stoljeća, na izdahu komunizma i SSSR-a. Lastočku upoznajemo kao sedmogodišnje dijete koje iz sirotišta posvaja Tamara Pavlovna, Ruskinja koja se bavi skupljanjem i preprodajom staklenih boca. Pripovjedačica jest sama Lastočka, a priču o svom životu čitatelju pripovijeda iz perspektive odrasle žene koja se, prisjećajući se, vraća u svoje dječje godine, povremeno intervenirajući ulomcima iz kojih saznajemo pojedinosti iz njenog sadašnjeg života. Ta naizmjeničnost, osim dinamike u narativu, potencira i doživljaj njenog boravka u sirotištu te djetinjstva i mladenaštva proživljenog pored Tamare kao traumatičnog perioda s dalekosežnim utjecajem i posljedicama. Lastočku zatiču i značajne povijesne i političke promjene, od sovjetskih reformi, Černobilske katastrofe do rađanja moldavijske nezavisnosti, no one ostaju pozadina zbivanjima iz njenog života. 

Lastočka svoje pripovijedanje započinje optimistično i s čistim dječjim idealizmom, ushićenim pogledom na novi grad, kuću u koju dolazi, susjede među kojima živi. No ubrzo joj se, kao i čitatelju, iluzija rastvara i postaje jasno da se obećanje bezbrižnog života u toplom obiteljskom okrilju neće ostvariti. Tamara Pavlovna središnji je lik u njenom životu, osoba čija očekivanja silno želi ostvariti i čijem priznanju teži iznad svega. No, Tamara je daleko od zaštitničke, obiteljske figure - više je mučiteljica nego majka. I sama duboko nesretna, Tamara od Lastočke čini svoju pomoćnicu u lutanju gradom i trgovanju bocama, a umjesto roditeljske topline, pruža joj udarce i šamare. Lastočka odrasta trpeći na ulicama Kišinjeva težak fizički rad, prljavštinu, poniženja i svakodnevno nasilje.

Lastočka svoje pripovijedanje započinje optimistično i s čistim dječjim idealizmom, ushićenim pogledom na novi grad, kuću u koju dolazi, susjede među kojima živi. No ubrzo joj se, kao i čitatelju, iluzija rastvara i postaje jasno da se obećanje bezbrižnog života u toplom obiteljskom okrilju neće ostvariti. 

Njihov odnos duboko je traumatičan, a Lastočkini osjećaji prema njoj razdijeljeni i kompleksni. Tamaru pokreću zavist i ambicioznost, škrtost i pohlepa, no Lastočka, iako iznevjereno dijete usvojeno ne zbog majčinske želje, već zbog žudnje za profitom, u njoj uvijek pronalazi iskupljujuće kvalitete i opravdanja. Lastočkina najdublja čežnja, ona za roditeljima, pored Tamare ostaje tragično neutažena: "Kakav god bio interes u njezinu pohlepnom umu, upravo mi je ona bila majka. Ali uz koju cijenu? Čemu slijepca uspinjati na vrh planine? Zašto svježim ružama pokrivati leš? Što mi je više kupovala, to sam manje željela. Srca je imala, ne kažem da nije, samo od drukčijeg mesa od mojega. Njezino je srce htjelo zlato, moje zvijezde."

Ono što Lastočku ponajviše definira jest njen osjećaj nepripadanja, bilo obitelji, bilo zajednici, bilo zemlji. U Kišinjevu, u kojem su sabrani ljudi raznih kultura, njen nije niti jedan jezik. Materinjim moldavskim nije okružena te je prisiljena naučiti ruski, jezik tlačitelja i Tamare. Učenjem ruskog želi zaslužiti Tamarino povjerenje i dragost te je njena uspješnost jedno od mjerila njihovog odnosa. Ruski jezik Lastočki postaje simbol uspona i profinjenog života, podalje od bijede koja joj je svakodnevica te joj budi ambicioznost: "Odgurivala sam riječi od sebe nogom. Izvlačila ih iz mesa zubima, kao šipkovo trnje. Kad je bilo teško, zarivala sam nokte u bedra. Tako bih bol osjećala na više mjesta istodobno. Glasovi bi se razbistrili i izlazili iz mene razgovijetni i točni." Obrazovanje Lastočki ulijeva nadu za boljim životom - kasnije svojim vještinama pridodaje i rumunjski jezik te postaje liječnica, međutim, svoj identitet i dalje ne pronalazi, opterećena i zbunjena svojom prošlošću čijim čvorovima ne nalazi razrješenja.

Ono što Lastočku ponajviše definira jest njen osjećaj nepripadanja, bilo obitelji, bilo zajednici, bilo zemlji.

Tema kojom se autorica ponajviše kroz roman bavi jest odnos djeteta i roditelja, odnosno, djeteta i roditelja koji su ga napustili. Pripovijedajući o svom odrastanju, Lastočka se nerijetko direktno obraća majci i ocu zbog kojih je završila u sirotištu, kao da im piše dugo pismo kojim samoj sebi pokušava objasniti njihov postupak, raspraviti ga s njima, a više od svega, pomiriti se s osjećajem napuštenosti i nevoljenosti: "Na kojem jeziku da vas tražim? Na kojem jeziku da vam oprostim? Zašto vam nitko nije rekao da radije ostanete mrtvi? Mrtvi biste me jače voljeli. Mrtve bih vas jače voljela." Ne okusivši pripadnost i vlastitu dostatnost niti s Tamarom, Lastočka podvojenost oko majčinskih dužnosti i osjećaja kasnije translatira i na odnos s vlastitom kćeri koja je rođena s teškom bolešću, što rezultira raspadom njihove obitelji. Ako je voditi se postavkom da u romantičnim partnerima tražimo vlastite roditelje, Lastočka je, postavši samohrana majka nakon što muž napušta nju i bolesno dijete, napravila puni krug, i dalje ne ispunivši svoju najdublju čežnju za pripadanjem. "Koga više voliš, prvoga udariš", zapisuje na jednom mjestu, ujedno iznoseći patologiju svih svojih bliskih odnosa.

Važna problematika koje se autorica također dotiče jesu i ženski odnosi te doživljaj ženskosti. Kako Lastočka odrasta i sazrijeva, glavna opomena jest ona da je postati prostitutka najgore što joj se može desiti, a svoj identitet žene spoznaje primarno kroz tuđe brutalno zadiranje u njenu intimu, od Tamarinih nasilnih dodira dok je kao djevojčicu kupa, preko seksualnog uznemiravanja u školi pa sve do silovanja. To potpomažu predrasude njene okoline prema ženama i majkama koje se ne uklapaju u uvriježeno poimanje njihove uloge, a koje zbog toga trpe. Većina žena iz Lastočkinog društva žrtve su neke nesretne sudbine, primjerice, bolesti ili prerane smrti, neuzvraćene ljubavi i pobačaja, no jedne prema drugima solidarnost i suosjećanje rijetko pronalaze, i glavni uzajamni osjećaj je zavist. Spolnost, pak, doživljavaju kao nepotrebno zlo i slabost: "Da je bilo po njima, zašile bi si sve rupe kao probušene čarape. Time bi postale čistije. Time bi postale snažnije." Ipak, nježna privrženost rađa se između žena u susjedstvu i Lastočke, koja u svima njima pronalazi uzor i neočekivani djelić svoje željene obitelji. S njima proživljava i ponešto bezbrižnosti koje joj odrastanje pruža, a kroz njene dječje naivne oči oni izrastaju živopisni i dobrohotni.

Tatiana Țîbuleac piše upečatljivim stilom, pripovijedajući slikovitim, metaforama bogatim i nerijetko poetičnim jezikom. U njega uklapa aluzivne dijelove teksta u kojima zgušnjava psihološka i emocionalna stanja pripovjedačice, čime čitatelju detaljistički konstruira njen karakter i motivaciju. Osim toga, u tekst povremeno ubacuje i dijelove koji nalikuju na izvatke iz dnevnika (a koji se i vizualno izdvajaju), čime dodatno doprinosi dojmu romana kao kolažu precizno seciranih misli, bolnih pitanja i kompleksnih emocija, spremljenih i upakiranih u priču o stasanju djevojke na razmeđi povijesti i geografije. Ono što se u autoričinom pisanju možda najviše izdvaja kao uspjelo jest pažljivo i nježno tretiranje ljudske psihologije, dubokih trauma, podvojenosti, ovisnosti i osjećaja kojih se likovi srame, uz iznimno suosjećanje za prilike koje ih definiraju i brigu da im ne naruši dostojanstvo. 

Tatiana Țîbuleac piše upečatljivim stilom, pripovijedajući slikovitim, metaforama bogatim i nerijetko poetičnim jezikom. U njega uklapa aluzivne dijelove teksta u kojima zgušnjava psihološka i emocionalna stanja pripovjedačice, čime čitatelju detaljistički konstruira njen karakter i motivaciju. 

Vrt od stakla nije jednostavna knjiga za čitanje. Na gotovo svakoj stranici suočava nas s nasiljem, bilo onim jasnim i prepoznatljivim, bilo onim gorim, koje među redovima tek predosjećamo i čiju potvrdu iščekujemo u svjedočanstvima pripovjedačice - deprimirajuća je pomisao da svijet nikada nije bio bolji, a vrlo vjerojatno nikada ni neće. Ipak, kada se jednom zakorači u Lastočkin život, teško je ne željeti nastaviti dalje. Tatiana Țîbuleac dopadljivim, ali čvrstim i sigurnim glasom ispričala je važnu priču o odrastanju i životu umrljanom brutalnostima, nikad odgovorenim pitanjima i osjećajem nepripadnosti, no u isto je vrijeme izvrsnom psihološkom i emocionalnom karakterizacijom te dirljivim suosjećanjem za krhkost, slabost i žudnje običnog čovjeka, ponajprije žene, izradila vrijedan kaleidoskop kroz koji promatramo bezbrojne nijanse ljudskih osjećaja i odnosa. 

Objavu ovog teksta sufinancirao je izdavač V.B.Z.