Borba koja ne prestaje

Odnedavno je izvan Francuske doživjela gotovo planetarnu popularnost, a do njezinih knjiga trenutno je nemoguće doći u našim knjižnicama. Sigurno odmah pogađate o kojoj autorici je riječ – na listopadskom susretu Booksa Book Cluba razmišljalo se i raspravljalo o knjizi Događaj ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost Annie Ernaux. Zbog velikog interesa raspravu smo ovoga puta održali u dvije grupe, oba puta jednako produktivno i zanimljivo.

Ovu knjigu odabrali smo i prije nego što je dobila Nobela „za hrabrost i kliničku oštroumnost kojom razotkriva korijenje, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnog sjećanja“, s obzirom na to da se u posljednje dvije godine u Hrvatskoj zaredalo više prijevoda njezinih knjiga (uz Događaj, tu su i Godine, Jedna žena i Djevojačke uspomene, nakon prethodno objavljenog Mjesta iz 2008. godine). Ernaux se čita i o Ernaux se piše, što je izvrsno, jer se autorica ne ustručava rastvoriti tabuizirane društvene teme, stoga je i naš razgovor bila sadržajan i pun različitih dojmova.

U raspravu nas je uveo komentar o jednostavnom i sugestivnom dizajnu knjige (za njega je zaslužan Zoran Đukić) koji je za jednu polaznicu simbolizirao prijelomni trenutak u životu, bljesak koji zasljepljuje, što je lijepo povezano s temom sjećanja i povratka u prošlost kojim se autorica bavi u ovoj knjizi.

Budući da pred nas izlaže ono što se, u Francuskoj 1963. godine, ali i danas, smatra društvenim tabuom – pobačaj – složili smo se da je teško zamisliti drugačiji pristup ovoj temi i način njezina ispisivanja. Tema je iznesena prilično studiozno, pri čemu je autorica secirala svaki detalj kako joj ništa ne bi promaknulo, što često izaziva mučne i potresne reakcije čitatelja. Pritom uspješno izbjegava patetiku i o intimnim detaljima svoga života piše hrabro i surovo, što je itekako pohvalno i na što rijetko nailazimo u književnosti. 

Međutim, takav način pisanja do naše je grupe različito dobacio. Bilo je interesantno čuti koliko su se pojedinci autorici uspjeli emocionalno približiti, koliko je ona koga „pustila unutra“, u svoj svijet. Jedna čitateljica osjećala se „kao da priča s njom“, na prvo čitanje knjiga nekima jednostavno nije sjela, dok su prilikom drugog čitanja zaključili da im se ipak svidjela. Izdvojili smo metanarativne komentare koji su nas se dojmili kao dijelovi na koje se može više puta vraćati i koji dosta govore o autoričinom procesu pisanja. Prolazak vremena utječe na našu percepciju o događajima i zato ih se drugačije sjećamo, stoga su neki posebno cijenili njezine pokušaje da fragmente sjećanja što vjernije prikaže, oslanjajući se na referentnu stvarnost (dnevničke bilješke, datume, relevantne povijesne događaje i slično).

Dok su autoričini retci neke itekako emocionalno angažirali, nekima su se oni učinili nevjerodostojnima jer su, s obzirom na vremensku udaljenost, opisani događaji djelovali nestvarno i neuvjerljivo. Neki su izdvojili hladan, gotovo izvještajni način pisanja, koji je suprotan pretpostavci koju obično vežemo uz autorice, da će pisati vođene emocijama i sentimentalnošću, što definitivno čini zanimljiv odmak od naših očekivanja. Pritom takav rezerviran stil pojedinim čitateljicama nije omiljen jer naginju uzbudljivijem štivu, što ne umanjuje njihov generalni dojam kako se radi o velikoj autorici.

Podsjetili smo se i činjenice kako, općenito u književnosti, o našem dojmu ovisi i poznavanje književnog opusa autora/ice. Baš zato jer se s autoricom prethodno susrela, jedna čitateljica nije mogla ne povući paralelu s Jednom ženom, zbog čega potonja za nju ipak drži malu prednost pred Događajem.

Iako svjesni težine i bezizlaznosti situacije u kojoj se autorica kao mlada žena snašla, koju su iznevjerili otac djeteta, prijateljice i zdravstveni sustav, neki su je u početku doživjeli ipak pomalo naivno, kao studenticu koja ne razmišlja o posljedicama. Međutim, neovisno o tome, složili smo se u osudi sustava i zakona koji su nemilosrdno okretali leđa ženama (samo se sjetimo liječnikove izjave Nisam vodoinstalater!). Važan element u knjizi je i klasno autanje, odnosno kritika francuskog društva i njegove duboke klasne podjele koja se osjeti i danas. Ernaux piše kako bi promijenila društvo i ne traži suosjećanje za sebe, već za sve žene koje su se našle u sličnoj situaciji, a društvena kritika probija u individualno i obrnuto. Za jednu čitateljicu autoričin lajtmotiv knjige je upravo pokazati snagu zabrane, kako ona preuzima moć nad pojedincem i kako se nečiji karakter najčešće razotkriva u trenutku kada ga život postavi pred veći ili manji izazov. Tako autorica postaje glasom jedne generacije, svjedokom jednog vremena. 

Neovisno o nekim zamjerkama na stil i uvjerljivost teksta, nesumnjivo se radi o izuzetnoj autorici i knjizi koja navodi na razmišljanje, a motivirala nas je i na otkrivanje drugih njezinih knjiga. Koliko je o njoj danas potrebno iznova govoriti, kao i o tome koliko je tema ženskih prava na vlastito tijelo relevantna, potvrdio nam je i student medicine koji je svjedočio monstruoznim uvjetima i tretmanu žena u bolnicama. Nažalost, ne prije nekoliko desetljeća, već prije koji mjesec. Osim toga, trebali bismo ustrajati i na inzistiranju za otvoreniji dijalog i edukaciju o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, kao i mijenjanjem zakonodavnog okvira, kako bismo, korak po korak, gradili informiranije, transparentnije i odgovornije društvo.

U 2022. godini borba za izgubljena prava dio je naše okrutne stvarnosti, a ovaj tekst je preporuka za čitanje važne knjige koja, htjeli mi to ili ne, podsjeća na to da su osobna pitanja uvijek i politička.