Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow
Piše: Ana Fazekaš

U razgovoru s Annie

Large ernaux dogadjaj naslovnica
Petak
22.07.2022.

Ima već tjedan dana otkako sam počela pisati ovu priču, nipošto sigurna da ću nastaviti. Htjela sam samo ustanoviti da je želja da o tome pišem još uvijek tu.

U škripcu ljetnog deadlinea, sama sam pak savršeno sigurna da trebam nastaviti i u rekordnom roku doći do kraja teksta, samo nisam sigurna gdje da iznađem želju da o ovoj temi pišem. Ne saplićem se o motivaciju jer bi tema bila nevažna ili daleka življenoj stvarnosti, nego upravo zato što se već iscrpljena i izudarana neprestano iznova vraća, tražeći da variramo iste bolne refrene, kroz istu tegobnu, suštinski bespredmetnu argumentaciju, kako bismo, uvijek iznova privremeno, bile bitke koje nikada nisu dokraja dobivene.

Pa opet, pomišljala sam kako bih sutra mogla umrijeti, a da s tim događajem ništa nisam napravila. A to bi bila jedina moja krivica u svemu.

Jedne sam noći sanjala da plimni val odnosi svijet i jedino što me mučilo u iščekivanju snovite smrti bio je osjećaj neodređenog žaljenja što neke svoje misli i doživljaje nisam zabilježila kako sam dugo htjela, iako sam znala da bi sve to uskoro ionako nestalo pod beskrajnom vodom. Pitam se pišemo li uvijek u utrci sa smrću, ne nužno u želji da si za života podignemo spomenike vjerne iskrivljenoj samopercepciji, nego da transformiramo opsesivne misli u tok koji će ih malo razvodniti, rasteretiti, dati im titravi bljeskavi oblik; ili pak da mapiramo, manjkavo i najbolje što možemo, put koji prolazimo, i utisnemo smjernice, upozorenja i nade za bilo koga tko bi mogao nabasati na ista račvanja nakon nas. A po zakonitostima terena, mnoge će se vrtjeti u istoj spirali kad naše tragove već istroši vrijeme.

(Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.)

Događaj je jedan u nizu kratkih autobiografskih romana koji čine opus Annie Ernaux, pisan u njenom standardnom izvještajnom stilu, izravno i bez kićenja, fokusiran na jednu jasno artikuliranu temu iz autoričina života, uvijek s eksplicitnim promišljanjem klasnog identiteta iz kojega je potekla, i s kojim je uvijek ostala u neraskidivoj tenzičnoj ambivalenciji one koja je pobjegla, prebjegla i (za dlaku) izbjegla sudbini. Ernaux znakovito roman započinje u klinici u koju dolazi po rezultate testa na HIV, a osjećaji iščekivanja i neizvjesne sudbine potiču sjećanja na događaj koji je u naslovu knjige, tada već desetljećima udaljen, ali utkan u njezinu sadašnjost kao tiha jeka traume koja ne stari i ne blijedi, samo se raspada u bockave čestice koje je povremeno ubodu u mjesto koje još uvijek bridi kao otvorena rana.

Paradoks pravednog zakona jest u tome što nerijetko ušutkava negdašnje žrtve jer “s tim je sada gotovo” pa isti tajac kao i prije obavija ono što se dogodilo. Upravo zato što pobačaj više nije zakonom zabranjen, danas si mogu priuštiti da razgrnem kolektivne nazore i nužno pojednostavljene fraze kojima se vodila borba sedamdesetih – “nasilje nad ženama”, itd. – i suočim se, u svoj njegovoj stvarnosti, s ovim nezaboravnim događajem.

Jesmo li zaista tako kratka pamćenja kao kultura i civilizacija da smo već zaboravile kako su groteskno živote odnosili pokušaji da se trudnoća prekine kad je perspektiva poroda toliko strašna da je smrt rizik koji se informirano prihvaća? Pripadajući istoj kulturi kognitivnih disonanci koja sliježe ramenima na toliko nasilja i užasa u neposrednoj okolini i živoj sadašnjosti, jesmo. Zabrana abortusa jedna je od najokrutnijih mizoginih legislativa kojih se patrijarhat ikada dosjetio, podboltao ju manipuliranim iščitavanjem religioznih sustava s dominantno patrijarhalnim i heteronormativnim predznakom, i neprestano nas resetira na razvojnom putu prema nekoj svjetlijoj budućnosti. Već činjenica da osoba ne može slobodno zatražiti pomoć kod najbližeg liječnika ili liječnice i lako obaviti rutinski postupak u našoj zemlji dovoljno je zastrašujuća i sputavajuća čak i dok je abortus nominalno legalan, ali s obzirom na domaće političke platforme koje se grade na dovođenju ovog zakona u pitanje i generalni trend koji u svijetu tendira zabrani pobačaja, tema je aktualnija nego što bi trebala biti. Opet.

Dok pišem, moram se ponekad oduprijeti lirskim izljevima bijesa ili boli. Ne želim u ovom tekstu činiti ono što tada nisam činila u životu, vrištati ni plakati. Nego samo ostati što bliže osjetu postojanog toka nesreće kakav je izazvalo pitanje jedne ljekarnice ili pogled na četku za kosu pored zdjele s vodom u kojoj se namakala sonda. Jer potresenost koju osjećam kada prizovem te slike, kad ponovno čujem riječi, nema nikakve veze s onim što sam tada osjećala, to je samo emocija pisanja. Hoću reći: emocija koja omogućuje pisanje i jamstvo je njegove istinitosti.

Moja je majka imala 22 godine, nije još završila fakultet i hodala je s mojim ocem. Brat mi se rodio tri godine kasnije, a ja još desetljeće nakon njega. Moja teta, mamina polusestra, bila je solidno zakoračila u tridesete i u braku s muškarcem koji je iskreno htio biti otac. Brak je pukao nedugo nakon, a on danas sretno ima djecu s drugom ženom. Moja teta, jedna od najvažnijih osoba u mome životu, sretno ih nema.

Imale smo šesnaest kad sam najbolju prijateljicu iz razreda pratila u privatnu ginekološku ambulantnu, gdje se pojavio i jedan u nizu njezinih bezveznih frajera. Došao je s mamom. Moja prijateljica danas ima curicu od dvije godine kojoj sam dala ime kako bismo se sprijateljile i prije nego što se dotična pojavi na svijetu, budući da mi prijateljica dobro zna za moju duboku i trajnu nezainteresiranost za djecu, koja u svijetu uglavnom nailazi na besmisleni otpor. Neću li požaliti?

Među mnogim psihološkim kontrolnim mehanizmima koji nas nastoje držati u stanju autocenzure i pasivnog pristanka osobito je razmahano, i osobito ženama, prijetiti da će „požaliti“ odluke koje donose mimo društveno proskribiranog ponašanja. A odlučiti da ne žele biti majke pri vrhu je mogućih prijestupa protiv naturalizirane fikcije koju će konzervativci arogantno i promašeno nazivati prirodom. Nisam još naišla na ženu koja je požalila prekid trudnoće, bez obzira na uvjete i razloge, niti sam naišla na neku koja je odluci pristupila olako ili je koristila kao metodu kontracepcije ili rekreaciju. Ali trauma događaja, ako postoji, više proizlazi iz okolnosti u kojima se odvija, osude okoline i smanjenoj mogućnosti da se o događaju govori, negoli iz same odluke. Tako pripovijeda i Ernaux.

Neću posebno skretati pozornost na grozomornu situaciju u Poljskoj, činjenicu da je pravo na legalan abortus u nekim zemljama poput Argentine i Irske izboren tek u posljednjih nekoliko godina, niti problematiku toga da legalan abortus malo znači ako nije u svakom smislu dostupan svakome tko ga zatreba, i destigmatiziran do mjere da se ta odluka može donijeti slobodno i bez pritisaka. Posljednjih godina u prostoru pop kulture sve su prisutnije realistične reprezentacije pobačaja, filmovi poput indie darlinga Never Rarely Sometimes Always kruže festivalskim repertoarima, pa ipak je Roe vs. Wade pao i povukao rafal zabrana diljem SAD-a, dok su se klinike gasile doslovno preko noći. Pritom je zabrana pobačaja samo jedna od praksi koje održavaju generalni heteronormativni status quo, ustaljene rodne binarizme i tradicionalne dinamike moći i dominacije, nad ženskim tijelima, kao i drugim tijelima koja imaju mogućnost trudnoće i rađanja, i nenormativnim tijelima u najširem smislu. Svaki zakonom dozvoljeni mehanizam kontrole nad ljudskim tijelima osnažuje svaki drugi.

U knjizi Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution, Adrienne Rich piše otvoreno o vlastitim iskustvima majčinstva kroz prizmu povijesti koja je ženama otela središnje mjesto u praksama vođenja trudnoće i poroda, što je najprije rezultiralo nebrojenim smrtima majki i djece zbog bahatosti muških liječnika koja se može mjeriti samo s njihovom nevjerojatnom ignorancijom. U mnogočemu bi bilo sretnije da se održala ranija averzija prema tom tako tradicionalno ženskom području, nego da si cis muškarci uzimaju za pravo, a povremeno i misiju, kontrolu nad tijelima i umovima koja nisu u stanju elementarno poštivati kao autonomna.

Jedne sam noći sanjala da držim knjigu koju sam napisala o svom pobačaju, a koje nije bilo ni u jednoj knjižnici, ni u jednom katalogu. Pri dnu korica velikim je slovima pisalo: NEDOSTUPNO. Nisam znala znači li taj san da bih trebala napisati tu knjigu ili da je izlišno to učiniti.

Filmski adaptiran prošle godine u režiji Audrey Diwan, Događaj nas podsjeća koliko je recentna prošlost kada je abortus bio praksa o kojoj se samo šaputalo pod prijetnjom zatvora ili gubitka liječničke licence, koja se obavljala u slijepim ulicama i privatnim stanovima u najboljem slučaju, ili u samotnom očaju vlastita doma s iskrivljenom vješalicom ili pletaćim iglama u najgorem. Film je solidan, ali knjiga je bolja. Antistil Annie Ernaux depatetizira narativ uz suptilnu patinu ironije, karakterističnu francusku drčnost i iskrenost kojoj bi svako dodatno afektivno laštenje samo oduzelo na britkom sjaju. Na mnoge se načine čini da je Ernaux najbolja osoba za ispričati ovu priču koja istodobno pripada vrlo intimno njoj, ali i nebrojenim drugim ženama. Ali tek moramo izboriti budućnost u kojoj će knjiga o toj temi biti izlišna.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Preporuke
Homepage untitled design 05.01.2022.

Knjige po kojima ćemo pamtiti 2021.

Najbolje knjige 2021. godine: po kojem trideset jednom književnom naslovu (i jednom filmu!) ćemo pamtiti godinu iza nas?!

Piše: Ivana Dražić

Podcast
Homepage dizajn bez naslova  6 19.07.2021.

Booksin podcast: Osobno je političko

O autobiografiji, sjećanju, klasi, osobnom i političkom u djelima 'Jedna žena' i 'Događaj' Annie Ernaux razgovarali smo s kritičarkama i kritičarem iz regije.

Piše: Ivana Dražić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu