'Sve dobre barbike': Umjetnica nije zdrava

Biti žena na Balkanu u 21. stoljeću, ali i u svijetu općenito, nosi sa sobom nebrojene izazove i suočavanja sa sputavajućim društvenim okvirima. Svedene na puki simbol, žene se nerijetko uspoređuje s lutkama, poznatim savršenim barbikama, a njihova se simbolička i društvena dekonstrukcija na javnoj i glasnoj razini počela posebno izraženo odvijati nakon pojave filma Barbie Grete Gerwig iz 2023. godine. Međutim, barbika nije tek puka igračka iz djetinjstva koja već u ranoj adolescenciji djevojčicama nabija komplekse fizičkog izgleda; barbika je univerzalno nametnuta slika "idealne" žene, a ako je samo malo nastradala u svom odrastanju, ako joj je počupana koja umjetna plava dlaka sa savršeno oblikovane glave, barbika postaje okrnjena i više ne služi svojoj svrsi – takva barbika više nije dobra.

Na tragu tih ideja, kao i raznovrsne tematike koje se dotiče, srpska književnica, scenaristica i dramaturginja Katarina Mitrović 2024. godine u nakladi Enklava objavljuje svoj drugi roman naslovljen Sve dobre barbike. Njezina dosadašnja književna djela obuhvaćaju dvije zbirke poezije te eksperimentalni roman Nemaju sve kuće dvorište, pisan u stihovima po uzoru na Puškinovog Jevgenija Onjegina. 

Protagonistica romana Sve dobre barbike, Vanja, mlada žena na pragu krize tridesetih (pred kraj prvog poglavlja zaista dočekuje svoj 30. rođendan), po zanimanju je scenaristica, nalik na samu autoricu, no njezin je aktualni posao sve, samo ne umjetnički. Povremeno pisanje scenarija za lošu TV sapunicu od bezbroj epizoda Vanju nimalo ne ispunjava, no to je jedini kruh koji trenutačno može zaraditi s obzirom na svoje psihičko stanje. 

Mitrović nas u unutarnji svijet junakinje uvodi relativno naprasno, in medias res, u trenutak kada Vanji, već dulje vrijeme depresivnoj, paranoičnoj i anksioznoj, na vrata marihuanom zadimljenog neurednog stana na Dorćolu u Beogradu, pokuca stara prijateljica s fakulteta (ujedno i bivša djevojka) Svetlana sa svojom kćerkom Darom od svega nekoliko godina. Njihovo prijateljstvo već dulje vrijeme nije postojeće, međutim njihova prijašnja bliskost i spona koja ih veže dovodi do toga da se Svetlana praktički preko noći useljava u Vanjin stan, bez obzira na njezin kaotičan život. 

Činilo mi se da će svet nestati pre nego što ostvarim svoje snove. Život je izgledao toliko kratak da nije vredelo truditi se da bilo šta uradim. Misli o kraju sveta ili kraj mog života nisu htele da me ostave. Pitala sam se da li Bog postoji, i ako postoji, šta uopšte misli o meni.

Vanjin mentalni i fizički spiralling ogleda se u konzumaciji alkohola i lakših droga, najčešće marihuane, a njezina je depresija dugotrajno neliječeno stanje koje ju iz donekle funkcionalnog življenja dovodi do potpunog psihičkog raspada. Paranoja i opsesivno provjeravanje svake radnje preuzimaju kormilo Vanjinog mentalnog stanja i vode ju u sve dublje do dna. Uza sve navedeno, protagonistica povremeno proživljava i paralizu sna, čiju metaforiku Katarina Mitrović spretno primjenjuje na njezinu opću paralizu života. 

Britki pripovjedni ton u prvom licu posebno naglašava psihopatologiju junakinje, a linearni tijek pripovijedanja povremeno je isprekidan skokovima u retrospektivu koja se fokusira na junakinjino djetinjstvo i raniju mladost. Dubinski razrađenim unutarnjim monolozima Katarina Mitrović uspješno oslikava portret depresivne žene modernog doba, neuspjelo proizvedene savršene barbike, robe s greškom prodane na popustu djevojčicama koje sanjaju o nametnutim idealima i društveno prihvaćenim strukturama.

Mučilo me je što nemam pravu vezu, bar jedno dete ili ozbiljnu karijeru. Ono što sam imala bilo je pet kilograma viška. Nelečenu depresiju. Misli o tome kako sam loš čovek. Policistične jajnike. Nedovoljno love. Problem sa alkoholom. Strah da ću umreti. Strah da ću se ubiti. Anksioznost da će pre mene umreti ljudi koje volim.

Vanjin je posao umjetnički te ona nikada u životu, čak ni tijekom fakulteta, nije radila ništa drugo osim pisanja. U trenucima kad joj zbog depresije ponestaje inspiracije, ponestaje i projekata, shodno tome sve je manje novca, a bez novca nema niti zdravstvenog osiguranja. Kako bi se mogla liječiti, potrebno joj je adekvatno osiguranje, a njega, u maniri kvake 22, nema radi nesposobnosti za rad zbog narušenog mentalnog zdravlja. 

Upravo se ovoj temi Katarina Mitrović izvanredno posvećuje kroz roman, podsjećajući nas i implicitno zazivajući Konstraktu i njezinu pjesmu iz 2021. In corpore sano. Umetnica mora biti zdrava. Sustav i društvo, međutim, otežavaju životne okolnosti ne samo protagonistici, već i njoj sličnima, a to čine jednako birokratski koliko i osuđujuće promatrački. Junakinja romana Sve dobre barbike umjetnica je koja bi da može voditi normalan život i neometano stvarati svoja djela, morala biti zdrava ili barem biti na putu ka tome. No, ova umjetnica, ova očerupana barbika puna strahova, baš naprotiv, nije nimalo zdrava.

Vremenom sam počela da se osećam otupelo, postojala sam dan za danom i nisam radila ništa. Bila mi je jasna činjenica da novac koji se troši mora u nekom trenutku da se potroši, ali samo u teoriji.

Roman Sve dobre barbike dotiče se i većih globalnih događaja koji posredno utječu na državnu ekonomiju, poput rata u Ukrajini i kolektivnog iseljeništva ukrajinskog i ruskog stanovništva u Srbiju. Uza sve financijske i zdravstvene probleme o koje se Vanja spotiče u prvom dijelu romana, naposljetku ju sustiže i deložacija od strane stanodavca koji pak veći profit vidi u bogatim Rusima koji neće pitati za cijenu najma. 

Raspad njenog urbanog, umjetničkog života, kao i (ne)namjerna ozljeda dovode Vanju do poražavajućeg povratka u roditeljsku kuću u rodnome mjestu. Simbolički prijelaz iz urbanog u seosko i malograđansko za protagonisticu predstavlja još jednu stepenicu niže od nesretne pozicije u kojoj se ionako nalazi. Obrenovac u kojem je vrijeme za Vanju i dalje stalo u njenoj mladosti prije odlaska, odnosno bijega u Beograd i svega što je tad pružao, predstavlja poraženi povratak neuspjele umjetnice u obiteljski dom, gdje nastavlja lagati o svojem stanju sve dok ju depresija doista ne sustigne. Njezin ju rodni grad isprva ne liječi, već ju dapače potpuno suprotno, silovito podsjeća na obiteljsko neodobravanje izabrane profesije, a sama činjenica da je u izostanku posla u istoj profesiji morala prihvatiti konobarenje u mjestu iz kojeg je godinama ranije žudjela pobjeći, doprinosi njenom posvemašnjem životnom neuspjehu.

Autorica također bez cenzure pristupa sindromu balkanskih (poslije)ratnih obitelji i generacijskih trauma te pišući iz gledišta protagonistice suočava čitateljstvo s nerijetko potisnutom tematikom neispunjenih očekivanja i životnih zahtjeva obitelji koji se direktno kose sa željenim iskustvima i još češće, stanjem mentalnog zdravlja pojedinca unutar pomaknute društvene perspektive.

Izvinite, nisam srećna. Mogli ste vi to bolje, kada me pogledate, sigurno pomislite da ste mogli bolje. Ne, mama, ne znam zašto sam čupava i nisam namerno izgulila lak, i neću da nosim štikle, smotana sam i ne umem da se našminkam, i stvarno ne volim da se grlim, i hoću da rodim dete, samo ne znam da li mogu. Izvini, možda zaista nisam sposobna za to i nemoj da se ljutiš. Tata, ti nema šta da se ljutiš. Mrtvi se ne ljute.

Uz junakinjinu sveprisutnu psihičku labilnost, čitamo i o neurozama njene cijele okoline – prijateljica Milica iz Obrenovca panično se boji gušenja hranom pa tako preživljava na tekućinama i mikroskopskim zalogajima koji joj periodično izazivaju napade straha, Svetlana se vraća svome mužu s kojim se fizički obračunava i u bezizlaznosti situacije razmišlja o abortusu, Vanjin brat mladost je proveo u ovisnosti o heroinu od koje se liječio u zatvoru, dok godinama kasnije u potpunom obratu vlastitog života postaje pravoslavni fanatik, a njezini su kratkotrajni seksualni partneri, Stefke s Tindera i Srđan iz Obrenovca, velika toksična ljubav iz mladih dana, obojica na svoj način nesposobni za stabilan emotivni odnos.

U Vanjinim ispovijedima zamjetan je i motiv iščezlog, prerano umrlog oca koji se nadvija nad njezin život poput sjene i reminiscencija o nekom ljepšem životu koji je imala zbog njegove iskrene podrške, međutim njezina povremena osviještena retrospektiva ukazuje na selektivna i potisnuta sjećanja o obiteljskom nasilju i mučnoj atmosferi djetinjstva koja drastično drugačije kristaliziraju očev lik. 

Drugo sećanje počne da se meša sa prvim iako ne mogu da procenim koliko vremena je prošlo između tih događaja. Možda su se zapravo desili u istom danu. Pamtim da ćale ima veliki kuhinjski nož u rukama i ide po kući jer želi da ubije brata, pa sebe i nekako okonča ceo taj nepodnošljiv period sve dok ne skočim na njega i povučem ga tako snažno da mu pocepam rukav na košulji i rukav spadne sa ruke i on ispusti nož i počne da plače. I to je drugi put da sam ga videla kako plače.

Unatoč kvalitetno strukturiranoj fabuli i snažnim iskazima glavnog ženskog lika, primjećujem kako se sami završetak romana ipak odvija suviše naprasno. Stilski bi se taj autoričin postupak prema tekstu mogao okarakterizirati kao potreban jer se roman i otvara relativno naglo, no kaotičan i karnevaleskni odjek koji finalna scena pruža, previše oštro zatvara Vanjinu izrazito osobnu priču i za sobom ne ostavlja prostor za još malo razvitka, što priče, a što njenog lika. U tom smislu, smatram da su Sve dobre barbike primjer romana kojem svakako ne bi škodilo još nekoliko stranica, ako ne i cijelih poglavlja.

Slijedeći ideje i misli kojima se autorica spretno i skladno zastupljeno posvećuje u romanu Sve dobre barbike, zaključila bih kako je Katarina Mitrović napisala izrazito suvremeno, tematski razgranato, a solidno strukturirano djelo, čija se drska naracija nesretne, a ipak surovo realne protagonistice, okrnjene i izmučene barbike koja se još uvijek drži i ne posustaje, lako ogleda u suvremenosti ovog podneblja.