'Posijecite visoko drveće': Prošlost i sadašnjost nasilja

Ima nešto bolno privlačno u čitanju autofikcije, žanra koji je od objavljivanja prvog toma Knausgaardove Moje borbe, postao jedan od popularnijih na književnom tržištu. S takvim štivom se lako identificirati, a kad se ne možete identificirati, onda je gušt u tome što čitate autoričine najintimnije, najskandaloznije misli i događaje bez ikakvih prepreka i pitate se “je li ovo sve stvarno?”. Iako fikcije itekako ima u autofikciji, ona se ipak temelji na njenim autorima, njihovim obiteljima, prijateljima, kolegama - dakle, nečemu neposrednom i uglavnom osobno doživljenom. Ali kako izdavači vole izmusti svoje krave do kraja, autofikcija i drugi auto-žanrovi su u posljednjih desetak godina postali siguran recept za tržišni uspjeh, a time pomalo dosadnjikavi. Na drugom kraju spektra stoje žanrovi poput fantasyja, SF-a i drugih derivata, također tržišno isplativi upravo zbog njihove potpune izmišljenosti. 

Međutim, i čitatelj i autor osjećaju posebnu vrstu magičnosti kada čitaju/pišu priče negdje na sredini tog šarenog spektra, možda ne onoliko popularne kao gornji primjeri. To su priče u kojima ima stvarnosti u određenim detaljima, ali su prvenstveno utemeljene na likovima sasvim suprotnim od njihovih kreatora i situacijama koje oni nisu doživjeli. Upravo je ta želja da se bude netko sasvim drugi, ono što goni mnoge autorice i autore da pišu.

Zaći u tuđu perspektivu, odnosno perspektive, i to ljudi u raznim ratovima i sukobima u povijesti, jedan je od ciljeva zbirke priča Posijecite visoko drveće crnogorskog autora Nikole Nikolića (1989). Do svojih ranih tridesetih autor je objavio tri romana, jednu zbirku priča, a uz to je i suautor zbirke dnevnika Dnevnik 2020, s Lanom Bastašić, Luizom Bouharaouaom, Rumenom Bužarovskom, Danilom Lucićem i Dijanom Matković.

Kao što je već spomenuto, autorov fokus u ovoj zbirci je prošlost, ali i sadašnjost nasilja, pogotovo onog institucionaliziranog, iz perspektive ljudi različitih naroda i rodova. Autor je odradio zaista ambiciozan zahvat. Kroz sedamnaest priča pokrio je balkanske ratove, dva svjetska, argentinski Prljavi rat, genocid u Ruandi, palestinsku intifadu, Holodomor itd. Piše iz perspektive vojnika, siromašnih ribara, transrodnih osoba, udovica. Sve priče, osim jedne o kojoj će biti više riječi u nastavku teksta, imaju na kraju autorsku bilješku koja objašnjava izvanknjiževni kontekst pojedine priče.n Je li taj gargantuanski zahvat bio uspješan i koliko, pokušat ćemo vidjeti u sljedećim redcima.

Zbirku otvara mikro priča ironičnog naslova "Kraj". Ona nas veoma efektno, brzo i koncizno vodi kroz zadnjih sat vremena Prvog svjetskog rata i života njegove posljednje žrtve, vojnika Henrija Gintera. Tu autor jasno postavlja i izražava svoju namjeru - prikazati svirepost i bezvremenost nasilja i zla, naspram kojih običan čovjek ne može (gotovo) ništa. Ljudi su, iako protagonisti, uvijek postavljeni kao žrtve antagonista - zla koje je prikazano kao gotovo pa nadnaravna sila. Istina, Ginterov posljednji juriš jest neka vrsta pobune, ali ona ne znači ništa jer on ipak srlja u svoju nepotrebnu smrt.

Međutim, za razliku od Gintera iz naslovne priče, čini se da većina ostalih protagonista priča u ovoj zbirci nema njegovu volju za nekim ciljem ili pobunom, koliko god ona možda bila uzaludna. Oni su pasivne žrtve koje sve to nasilje, krv i kaos baca amo-tamo. Da, rat i nasilje po svojoj prirodi itekako mogu ugušiti tu volju i napraviti od svih nas krpene lutke. Ali imajmo na umu da se ovdje radi o fikciji. Ona oživljava u čitatelju, među ostalim, kada njen protagonist ima "agency", volju da sruši prepreke koje ga sprečavaju da dođe do svog cilja. Smatram da ova mana nipošto nije rezultat manjeg autorskog kapaciteta ili manjka talenta, već posljedica određenih tehničkih izbora. Jedan od njih je da su neke priče naprosto prekratke, a uz to im prostor zauzimaju slikoviti i ponekad bolno precizni opisi, dakle nedovoljno je prostora da se zaroni dublje u motivaciju likova. Tu je i autorska odluka da fokus bude na ilustraciji posljedica nasilja i rata, odnosno na edukativnom aspektu priča.

U dužim pričama se, doduše, stvorio i iskoristio prostor za dublju razradu. Tu se najviše ističe priča "Balada u plavom" ne samo svojom dužinom i izostankom teme rata i (barem eksplicitnog) nasilja, već i količinom likova i fokusom na njihovu razradu. Pratimo Mireju, ženu i majku koja živi na neimenovanom otoku gdje se od muškaraca očekuje da budu ribari. Ona je požrtvovna majka i supruga (iako se udala za znatno starijeg muškarca na roditeljski nagovor). Prikazana je trodimenzionalno tako što iz njenih misli i načina nošenja sa stvarnošću vidimo onaj nesklad između iskrene roditeljske ljubavi i zaštitničkog ponašanja. Mireja se na svoj prigušen način pokušava pobuniti protiv otočke tradicije da muškarci zarađuju za život kao ribari na divljoj morskoj pučini (more joj je odnijelo oca, sina i skoro muža). Na kraju joj to i uspije tako što svoja preostala dva sina uputi u inozemstvo gdje će možda izbjeći sudbinu poginulog brata i djeda, Mirejinog oca. Međutim, priča ne završava sa sigurnošću da će oni zaista i doći do svog cilja jer ipak putuju preko mora, onog koje je uzelo članove njihove obitelji. 

Svakako da je razradu ovog lika omogućio i duži fokus na ovu priču (ima desetak stranica). Iako možda izlazi iz uspostavljenog koncepta, drago mi je da je uvrštena u finalnu verziju knjige jer najviše i, možda je bolje reći, najjasnije, kroz nju vidimo autorov talent i vještinu. Zanimljivo je što ova priča nema prethodno spomenutu autorsku bilješku, stoga ne saznajemo točnu lokaciju i vrijeme njenog odvijanja kao što je slučaj s drugim pričama.

Ipak, ova priča kao sa još više ističe nedostatke drugih. Primjerice, povremeno se osjeti zamor upravo zbog nedovoljno vremena provedenog u perspektivi lika. Fokus na psihu je u ovakvim ekstremnim okolnostima veoma važan da ne otupi čitatelja kojeg možda pravo detaljni opisi nasilja desenzitiviziraju i od njega učine voajera (o ovoj tendenciji, doduše fotografije, pisala je Susan Sontag u zbirci eseja On Photography). Svaki rat, kad promislimo, neumoljivo je generičan - ljudi pogibaju, bivaju ranjeni, neki dezertiraju itd. Pretvaraju se u statistiku, brojeve koji ih čine ne-ljudima. Istina, u nekim pričama se ta generičnost zla ublažava na tehničkoj razini, kroz zanimljive obrate ("Do istrebljenja") ili autorske bilješke na kraju priča koje čitatelja podsjete na to da su se ti zločini zaista dogodili. A neki drugi čitatelji će shvatiti da su se vjerojatno dogodile i puno gore, odnosno nevjerojatnije stvari od ovih izmaštanih - jer fikcija ne podnosi nasumičnost i brutalnost stvarnosti.

Isto tako, iako je očito da je autor uložio puno truda na razini rečenice i stila, s obzirom na tematiku i dužinu priča, ti detaljni opisi zauzimaju puno prostora. Evo primjer iz priče Gutač nula: “Sklopljenih očiju i glave zabačene na sjedištu, čeka da se okonča drhtavo uranjanje u visinu. Osjeća kako se vazduh u plućima tanji, postaje elipsast, da bi ga kratkim uzdahom oslobodila kad se kljun ujednači s repom. Gleda kroz prozor. Krilo u jednom trenutku siječe granicu koja Tijuanu odvaja od San Diega.(...) ” (str. 71)

Kad smo već kod priče "Gutač nula" - o transrodnoj osobi koja se priprema biti mula tako da može zaraditi za operaciju promjene spola - šteta što autor nije u pričama poput ove (još više) širio granice svoje mašte i empatije. Iako jest tehnički dobro izvedena - možemo si dočarati da je generalno strašno naći se u situaciji gdje ti budućnost ovisi o takvom užasnom i životno ugrožavajućem činu - ni ona nije dovoljno duga da još više uronimo u Gabrijelinu perspektivu i osjetimo nju kao djelatnog lika, rastrzanog između svog cilja i načina njegova ostvarenja. Ipak, Gabrijel je predstavljena s poštovanjem i izostankom stereotipiziranja. Pripovjedač koristi zamjenicu ona (iako još nije odrađena operacija), a kartelski diler koji joj isporučuje drogu koju ona mora progutati prije leta podupire je u njenom cilju (“Imaš duplu snagu! Iskoristi je dok ne postaneš jedno”, str. 72).

Doduše, ima kraćih priča koje usprkos svojoj svedenosti, ostavljaju moćan dojam na čitatelja i nastavljaju ga kopkati nakon čitanja. Najbolji primjer za to je zadnja priča "Antifada o Intifadi", o pobuni Palestinaca protiv Izraela. U samo tri stranice, stišćemo zube od napetosti dok čitamo o Hanifi, Palestinki koja u svom podrumu ima štakore i hrani ih, ali u njima vidi “tri specijalca koji su jedne noći upali u kuću i odveli joj sina (...)”. Iako nam je jasno da je riječ o alegoriji, jednostavne i precizne rečenice predvođene aktivnim glagolima, a lišene dugih opisa, kao i način na koji Hanifa opisuje i imenuje štakore (“zarobljenici”, “Shlomo”), ipak razvijaju crvić sumnje - radi li se ovdje zaista o metafori? Efektna upotreba alegorije podiže ovu priču na višu ljestvicu, iako i ona izostavlja unutarnji život lika.

Ova zanimljiva kontradiktornost potvrđuje jedan Kafkin uvid, rečenicu sadržanu u pismu svom prvom izdavaču: “Individualnost pisca se uglavnom sastoji u skrivanju svojih mana na sasvim poseban način.” (Preuzeto iz Umjetnik u gladovanju i druge priče, preveo Zlatko Crnković, Šareni Dućan, 2005.) A neke od tih Kafkinih mana su, barem prema Borgesu, čiji je predgovor uključen u ovo izdanje, “zaplet i atmosfera, a ne narativna spirala ni psihološki portret junaka”.

Čitati ovu knjigu u ovim, kako kineska kletva veli, zanimljivim vremenima, ostavlja čitateljicu s knedlom u grlu. Koliko god se čini fantastično i nevjerojatno iz našeg ugodnog gnijezda napudranim konzumerizmom i convenience ekonomijom, slični scenariji prijete da se opet dogode. Smatram da je baš zbog toga bitno, da i kao spisateljice i čitatelji, što više čitamo i (informirano i s poštovanjem) pišemo o tuđim iskustvima, da vježbamo suosjećanje i promatranje stvari iz tuđe perspektive (namjerno ne koristim riječ empatija jer je nažalost postala izlizana, a time i ispražnjena od svog značenja). Iako možda nećemo moći promijeniti tijek povijesti, barem ćemo malo više biti svjesni da nismo otok za sebe, već okruženi ljudima koji nam mogu biti zajednica, a time i otpor protiv nasilja svake vrste.

Posijecite visoko drveće zbog svoje neujednačenosti nije književno potpuno uspjela, ali je barem uspjela ilustrirati univerzalnost nasilja kroz različite kulture i razdoblja, a da se drži faktualnosti i ne stereotipizira likove. Isto tako, autor je kroz pojedine priče pokazao da može još više raširiti svoj umjetnički kapacitet. Zato se nadam da će takve priče u njegovom daljnjem razvoju ipak odnijeti prevagu.