'Pomoću književnosti možemo promijeniti odnos prema drugome.'

sila – pojam u turskom jeziku koji se odnosi na osjećaj kada se netko, nakon dužeg vremena izbivanja, konačno vrati osobi ili mjestu koje voli (bez pravog ekvivalenta u hrvatskom ili engleskom jeziku)

„Migracije nas prate od rođenja do smrti, a rezultat je da nam korijeni ne rastu u mjestima gdje se nastanimo“
– Tony Saghbini 

U prethodnom članku razgovarali smo s Ahmedom O. Benomranom i Kristinom Stankova, sudionicima natječaja More riječi 2021 (A sea of words 2021). Podsjetimo, radi se o natječaju koji uključuje euromediteranske zemlje i potiče dijalog među mladima kako bi u formi kratke priče izrazili svoje ideje, brige i nade za budućnost prostora koji dijele. S obzirom na to da se tema prošlogodišnjeg natječaja referirala na fenomen migracija, željeli smo predstaviti još dva mlada autorska glasa i njihove priče koje su im osigurale nagradu. Našem razgovoru su se pridružili Alara Tuğçe Egesoy iz Turske i Mahmoud Jamal Mikdadi iz Jordana.

Alara je studentica koja je rodni Istanbul privremeno zamijenila Leipzigom. Budući da je zanimaju psihologija i općenito bihevioralne znanosti, trenutno je zauzeta studijem u području istraživanja ranog djetinjstva. Priznaje kako, prije prijave na natječaj, nije smatrala da joj pisanje ide od ruke. Međutim, sudjelovanje na natječaju ju je inspiriralo na uvježbavanje spisateljske vještine, tako da trenutno radi na pričama koje u sebi prožimaju iskustva i osjećaje koji su upisani u određeno mjesto. Nada se da će ih u bliskoj budućnosti i objaviti. 

Alarina priča naslovljena je Hvala ti, prijatelju ('Gracias' My Friend) i inspirirana je njezinim višemjesečnim boravkom u Grčkoj, odnosno pisanje priče je bio njezin način zahvale domaćinima na gostoprimstvu i toplini koje je ondje doživjela. Ona je nastojala izbrisati predrasude koje su karakteristične za njezinu zemlju i barem na trenutak nadvladati napetost između susjeda: "Znam mnogo ljudi koji žive u Turskoj i misle da Grci mrze Turke ili da Grci i sami sebe vide kao neprijatelje. Imali smo mnogo problema u prošlosti i stalno vodimo političke rasprave, ali naša se društva fokusiraju samo na jednu stranu priče. Zapravo je ironično da većinu vremena ljudi koji kažu da mrze drugu državu ili njene građane su oni koji nikada nisu upoznali nekoga iz te zemlje. Svojom pričom željela sam ukazati na to koliko možda griješimo kada su u pitanju naše misli o ljudima koje ne poznajemo, ali kada smo otvoreni za dijalog, uvijek imamo puno toga za podijeliti i povezati se, što stvara vezu koja može biti jača nego što možemo zamisliti.“

Mahmoud je rođen u Saudijskoj Arabiji, danas živi u Jordanu, a potječe iz arapsko-palestinskog sela Abbasiya u Jaffi. Ističe kako je njegov djed pobjegao iz sela 1948. godine, nastojeći zaštititi svoju obitelj od cionističkog pokreta. Mahmoud je studirao političke znanosti na Sveučilištu Al Yarmouk. Iako je diplomirao s odličnim uspjehom, teško pronalazi posao u struci i privremeno radi na benzinskoj crpki, a u slobodno vrijeme piše.

U Mahmoudovoj priči Nenapisana pisma (Letters Unwritten) opisuju se faze putovanja osobe koja pokušava pobjeći iz nezavidne situacije u svojoj zemlji i ilegalno prijeći granicu. Tijekom svog neizvjesnog putovanja zamišlja kako piše pisma svojoj majci, kako bi joj pružio utjehu: „Moj prijatelj iz Alžira izgubio je nekoliko svojih prijatelja i susjeda, prilikom pokušaja bijega u tzv. 'čamcima smrti' i o tome mi je pričao. Dok sam pisao, sjetio sam se riječi talijanskog pisca Umberta Eca, 'svaka priča ima dva autora, prvi je priča, a drugi piše.' Na moju odluku da napišem priču utjecali su razgovori s mojim prijateljem, koji je ispričao priču, a ja sam je zapisao.“

Mahmoud je strastveno govorio o pričama, želi da one iskorače iz korica knjiga i da se po njima čak snimaju filmovi, kako bi doprle do što većeg broja ljudi: “Kao Arapin, gotovo svaki dan na televiziji pratim vijesti o imigrantima koji gube živote kako bi stigli u nepoznato, pobjegli iz pakla svoje domovine. Sjećam se da sam priču napisao u jednom dahu, bio sam kao dijete očiju punih suza i sve što je trebalo učiniti bilo je proliti ih. Pričom sam želio pojasniti da su imigranti ljudi koji su izgubili povjerenje u državu i koji traže pristojan život na drugim mjestima. Također sam želio prenijeti ideju da cijelo čovječanstvo u određenom trenutku shvati da je njihova patnja zajednička, ali postoji nevidljiva ruka koja postavlja zakone i upute, namećući im uloge koje su prisiljeni igrati. I na kraju je mračna ideja, ali ja je vidim kao najrealističniju, da patnja neće završiti drugačije, osim smrću.“ 

Što se tiče teme migracija u njihovim književnostima, Alara i Mahmoud slažu se oko toga da bi njihova vidljivost trebala biti izraženija. „Teško mi je govoriti o piscima koji se fokusiraju na imigraciju. Ili ne znam za njih ili ih je u Turskoj stvarno malo. Čak i kada ih tražim na Internetu, zapravo nailazim na znanstvene članke o imigraciji. Imamo puno imigranata i izbjeglica u Turskoj, kao i turskih imigranata koji žive u različitim zemljama, uglavnom u Njemačkoj, ali mislim da ih vrlo malo dijeli svoju priču. Uz to, koliko primjećujem, vrlo malo knjiga prevedeno je s turskog na engleski," govori Alara i dodaje: „Kada razgovaram sa svojim prijateljima iz različitih zemalja, oni su uglavnom čuli za pisce poput Orhana Pamuka ili Elif Safak, a oni su iznimno popularni u Turskoj. Za manje poznate pisce malo je vjerojatno da će njihove knjige biti objavljene na drugim jezicima“, objašnjava Alara.

Jordanska književnost dio je šireg razgovora o arapskoj književnosti. Mahmoud smatra kako Jordan još nije imao pravu priliku izrasti i rascvjetati se u svojoj književnosti: „Migracije nisu književna tema u Jordanu. Država Jordan ima međunarodnu posebnost, a budući da je bliska Izraelu, političkim je silama važno očuvati Jordan. Glavna tema književnosti u Jordanu uglavnom je palestinske naravi. Književni pokret u Jordanu je slab i još se nije popeo na razinu prave književnosti.“

Pisanje na stranom jeziku stvar je autorske preferencije. Iako, ne može se poreći da jezik uvjetuje pogled na svijet, radi se o kompleksnom pitanju na koje je teško jednoznačno odgovoriti. Možemo navesti primjer Abdellatifa Laâbija koji je danas jedan od najvećih živućih pjesnika i čiji su najpoznatiji stihovi tijekom desetljeća nastajali na francuskom jeziku. Međutim, naši sugovornici smatraju kako je pisanje na drugom jeziku, u ovom slučaju engleskom, barem za njih, dosta težak zadatak: „Ponekad razmišljam o opciji pisanja na engleskom. Međutim, priličan je to izazov iz više razloga. Prije svega, treba vrlo dobro razmišljati na drugom jeziku, kao i znati različite načine mogućnosti izražavanja. Mislim da je puno lakše igrati se riječima, dati im drugo značenje i izraziti nešto snažnije na svom materinjem jeziku. Budući da je struktura turskog jezika drugačija od engleskog, turskom je piscu prilično teško, osim ako se stvarno ne navikne na korištenje engleskog jezika u svakodnevnom životu, onda i u književnosti.“

Što se tiče pisanja na drugom jeziku, Mahmoud ne dvoji: „Kad sam pročitao svoju priču na engleskom, zvučalo je kao da pijanist uplašeno pokušava pratiti note, još uz dozu opreza. Postoji razlika između onoga tko svira klavir svim svojim osjetilima, a njegovi prsti prate tipke zatvorenih očiju, i onoga tko se pokušava usredotočiti na notnu bilježnicu, a pritom njegovi prsti traže tipke. Izvorni tekst kreirala je emocija, a prevedeni tekst kreirao je um.“

Nadalje, naše sugovornike smo pitali nešto i o društvenoj situaciji u njihovim zemljama, odnosno je li ona išta drugačija od onoga što čujemo iz medija. „Ljudi se u Turskoj žale da im izbjeglice, zbog nedostatka sredstava i mogućnosti, kradu posao, da dobivaju novac od vlade ili se lakše primaju na sveučilišta. Mislim da ima puno dezinformacija o izbjeglicama i njihovim životnim uvjetima u Turskoj, a medijskom izvještavanju je teško vjerovati. Kao da se migrante konstantno nastoji otuđiti. Mi zapravo ne znamo niti razumijemo kroz što su prošli. Tijekom putovanja u Barcelonu, upoznala sam neke nevjerojatne ljude iz Sirije i zapravo sam se osjećala posramljeno što o njihovoj situaciji nisam imala pojma. Unatoč velikom broju izbjeglica u Turskoj, čula sam samo za njih, ali nikad čula išta od njih“, priznaje Alara.  

„Pomalo je smiješno razmišljati o patnjama imigranata, a i sȃm sam jedan od njih. Možda bismo, umjesto pitanja o zakonima i načinu na koji se postupa s imigrantima, trebali pitati zašto su emigrirali. U Jordan se useljava puno mladih, ali većina njih ide legalnim putem. Sa sirijskim ratom, neki Jordanci su se počeli pretvarati da su Sirijci, kako bi dobili azil u Europi. Kad sam otišao u Barcelonu, svi su mi prijatelji savjetovali da se ne vraćam. Rekli su mi da tražim azil, da se pretvaram da sam gay ili da sam napustio islam. To daje naznaku o tome što su ljudi prisiljeni činiti. Kada su moji prijatelji saznali za moj povratak, bili su čak ljuti na mene i rekli da ne zaslužujem priliku koja mi se pružila na zlatnom tanjuru! Rekao sam im da bih spavao na ulici, a oni su odgovorili: 'Da, njihove ulice bolje su od naših domova.' Možeš li to zamisliti?“, govori Mahmoud.

Naši sugovornici slažu se da se književnost ne može zamijeniti kojim drugim medijem. "Postoje različiti članci o imigraciji ili izbjeglištvu, ali brojke i činjenice ne odražavaju njihove unutarnje borbe i zapravo ne idu dalje od akademskog polja. Jednostavno ne dopiru do našeg društva. Književnost može biti snažan alat za obrazovanje i otvaranje druge perspektive. Vjerujem da kada netko nije na svom sigurnom mjestu (u svojoj kući, zemlji i slično), stav ljudi koji ga okružuju čini ogromnu razliku i pomoću književnosti možemo promijeniti odnos prema drugome, možemo imati više razumijevanja i podrške“, govori Alara. Mahmoud dodaje: „Oduvijek sam želio da pisci imaju sposobnost mijenjanja stvarnosti, ali političari ostaju u prednosti. Samo u jednom slučaju književnost može promijeniti stvarnost, ako je čitaju, vole i razumiju oni na pozicijama moći.“

Prema dosad ispisanim riječima naših sugovornika, istaknut ćemo kako natječaji ovog tipa, međunarodnog karaktera i širokog dosega, čine razliku. A Sea of Words okuplja Europljane i Arape, dva danas naizgled različita svijeta koji dijele prošlost i prostor koji, kako su zaključili sudionici, ipak nije tako udaljen i nepoznat. Iako su njegovi sudionici proveli tek koji dan zajedno, pokazali su da je moguće ostvariti značajne kontakte i impresije o njima ponijeti natrag u svoju svakodnevicu. Alara zaključuje: "Iako sebe smatram osobom otvorenog uma i pokušavam ljude vidjeti kao pojedince, a ne kao pripadnike određene grupe, ipak ne mogu prestati razmišljati o tome kako smo svi skloni razmišljanju u kategorijama. Čak i zbog našeg nesavršenog uma koji lakše pohranjuje ​​informacije na taj način. Onda pomislim da je upoznavanje čak i s jednom osobom iz druge grupe, koja nam nije poznata, dovoljno da pokažemo da smo u mnogo načina slični. Političke granice ne mogu nekoga u potpunosti definirati. Trenutno čitam knjigu pod nazivom Delusions of Gender koju preporučujem svakome jer potiče na razmišljanje o rodno utemeljenim predrasudama koje imamo kao društvo, pa i društva u cjelini."

Ahmedova i Kristinina, Alarina i Mahmoudova priča bit će objavljene u zbirci priča koja je u pripremi. O produljenju započetog dijaloga svjedoči i odluka sudionika da se nastave online viđati jednom mjesečno i raspravljati o književnosti. Možemo se nadati da će takve inicijative donijeti promjenu u lokalnim zajednicama, a oni koji se nađu u kakvoj poziciji moći, trebaju reagirati na ksenofobiju i homofobiju, nastojati biti društveni korektiv. Važno je naglas prepoznati i artikulirati nepravdu, baš kao što je to učinio tanzanijski spisatelj Abdulrazak Gurnah, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, kada je kritizirao vlade Zapada zbog nedovoljne empatije prema migrantima, promatrajući ih isključivo kao problem i prijetnju. Gurnahovim riječima, ne radi se samo o njegovoj priči, već o fenomenu vremena u kojemu živimo.

Mahmoud je šaljivo dodao: „Za mene su migracije tema koja nikada neće završiti. Ako pogledamo unatrag, u povijesti nećemo vidjeti razdoblje bez doseljavanja. Ono što se razlikuje samo su krajevi iz kojih se odlazi i krajevi u koje se dolazi. Uostalom, zar nije zanimljivo da ljudi danas istražuju mogućnost odlaska na Mars?“ 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.