Page arrow

'Velik dio književnosti je poniranje u stvarnost zla i nepravde.'

Large abdellatif laabi

Abdellatif Laâbi na festivalu vRIsak. Autorica fotografije Tanja Kanazir.

Utorak
26.10.2021.

Abdellatif Laâbi važan je frankofoni glas marokanske poezije i jedan od najvećih živućih pjesnika. Napisao je osamnaest zbirki poezije, pisac je dramskih tekstova, romana i nekoliko publicističko-esejističkih knjiga. Njegova zbirka Stablo pjesama: osobna antologija (1992. – 2012.) objavljena je 2019. godine u okviru VBZ-ova projekta Na margini: manje zastupljeni glasovi, žanrovi i iskustva u europskim književnostima. Nedavno je predstavljena na festivalu autora i sajmu knjiga vRIsak u Rijeci, gdje je publika imala priliku slušati autorovo čitanje stihova na francuskom jeziku. Abdellatif Laâbi je u okviru Booksinog festivala Revija malih književnosti 2018. godine domaćoj publici predstavljen proznim tekstom u antologiji Ovo tijelo nije kuća, u koju su uključeni književnici Magreba. O zbirci Stablo pjesama, njegovom viđenju poezije, pisanju na francuskom jeziku i još pokojoj temi s autorom je razgovarala Anja Tomljenović.

U antologiji naslovljenoj Stablo pjesama okupljeni su stihovi koji su nastajali od 1992. (zbirka Sunce umire) do 2012. godine (zbirka Zona turbulencije), a između njih, proteže se ukupno devet pjesničkih zbirki. Primjećujem igranje formom i duljinom, ali izraz je dosljedan i prepoznatljiv, jezgrovit i jasan. Koliko se Vaš pjesnički interes mijenjao tijekom godina?

Čak i ako je postao na neki način marginalan (barem u svijetu izdavaštva i medija), pjesnik se trudi ostati u središtu zanimanja sebi sličnih, ili svoje ljudske braće, ako vam je draže. On je, dakle, vrlo blizak promjenama koje se zbivaju u ljudskim sudbinama, najviše što je to moguće biti. Shodno tome, te promjene utječu na njegovu misao, viziju, senzibilitet i pisanje, naravno. Napokon, književnost je živa! Kako bismo mogli i očekivati da ostane inertna u odnosu na ono što predstavlja prijetnju njenoj svrsi, njenim vrijednostima i ciljevima koje zastupa?

Korijeni Vaše poetike pružaju se prema arapskom svijetu (pjevačica Fairuz, grad Fez, zemurski sag, pjesnik Abu Nuvas, dinastija Marinidi tek su poneke teme i motivi). Rekla bih da u Vašoj poeziji lirski subjekt, unatoč teškoćama, poziva na dijalog, toleranciju, nježnost, optimizam ("O zemlji koja je mislila da me udaljava / želio bih vam govoriti / bez nasilja po nju / ili po sebe"). Mislite li da je optimizam potencijalan (možda i jedini) način za izgradnju boljeg svijeta? Uostalom, može li nam literatura pomoći da shvatimo nepravdu, zlo?

Korijeni moje poetike su, kako i sami kažete, mnogostruki. Da, naravno, oni se hrane sokovima učene i popularne arapske kulturne tradicije, odnosno točnije, crpe iz tradicije onoga što nazivam baštinom arapskog prosvjetiteljstva, kao i sufijske (mistične) književnosti. Osim toga, unutar ove pluralnosti, mogu se ustvrditi i francuski, kao i korijeni zapadne kulture općenito. No, bez obzira na to koliko je neka kultura “značajna”, ne ograđujem se njome. Uvijek sam u potrazi, u drugim kulturama koje su mi u dosegu, za novim sokovima, novim imaginarijima, novim oblicima umjetničkog stvaranja. Upravo je ta potraga istinski pokretač moje kreativnosti.

Odgovor na drugi dio vašeg pitanja je: da, apsolutno. Velik dio književnosti je poniranje u stvarnost zla i nepravde. Ona je također i ustrajna molba za ukidanjem tih zala.

U pjesmi Uzalud emigriram stoji sljedeće: Uzalud emigriram / U svakom gradu pijem istu kavu (…) Tajna pticā izmiče mi / kao tajna tog magneta / koji u svakoj etapi izluđuje / moj kovčeg. Osim tematsko-motivske matrice, na koji način je migrantsko iskustvo oblikovalo Vašu poeziju? Kako pogled izvana utječe na Vašu književnost?

Često sam govorio i pisao da se pisac, u nekom trenutku svog života, mora udaljiti od zemlje u kojoj je rođen. Čak sam u jednom trenutku govorio o “dužnosti progonstva”. Pisac, odnosno umjetnik, koji nije istražio, makar samo djelomično, ono što ja nazivam “Ljudskim kontinentom”, riskira da se bavi samo pojedinačnim, i izgubi iz vida ono univerzalno. Moja lutanja po svijetu očito su obilježila moj način pisanja, moje shvaćanje uloge književnosti i brušenja vrijednosti na kojima se ona temelji. 

Kao što smo spomenuli, pišete na francuskom jeziku. Obično ljudi koji govore dva ili više jezika, jedan smatraju materinjim, drugi koriste u komunikaciji s prijateljima, treći na poslu… Kako komentirate taj izbor i koji je Vaš odnos prema političkim implikacijama pisanja na kolonizatorskom jeziku?

Ovo mi je pitanje mnogo puta postavljeno. Ne razumijem tu fascinaciju koju imaju mnogi ljudi, uglavnom jednojezični, prema piscima koji ne pišu na svom “rodnom” jeziku (više volim ovu riječ jer vjerujem da jezik nema ni majku ni oca). Postoje, naravno, pisci koji su odlučili pisati na jeziku koji nije njihov materinski. Ali postoje i oni drugi koji to ne čine po svojoj volji. To je slučaj s mnogim piscima koji su rođeni i odrastali u kolonijalnoj situaciji. Povijesno gledano, kolonizacija je bila, između ostalog, poduhvat dekulturalizacije koloniziranih. Jedan od načina bio je odvojiti ih od materinskog jezika i nametnuti im jezik kolonizatora kao jedino sredstvo komunikacije i izražavanja. Treba svakako spomenuti i da su kolonizirani osujetili ovaj projekt tako što su jezik koji im je bio nametnut upotrijebili kako bi kolonizaciju izveli pred lice pravde i razvili odvažnu književnost koja je uzdrmala književno polje kolonizatorske zemlje.

Bavili ste se i drugim žanrovima, pisali ste dramske tekstove, romane i objavili nekoliko publicističko-esejističkih knjiga. Budući da Vaš opus broji čak osamnaest zbirki poezije, poeziji se neprestano vraćate. Zašto baš poezija?

Poezija je od samog početka bila ono što nazivam “srž mog književnog identiteta”. Ona je kamen temeljac književnog zdanja koje sam postupno gradio. Ona je lonac u kojem talim svoje ljudske metale kako bih se uvjerio što je autentično, a što nije. Uvjeren sam da je poezija način percepcije, intuicije, vizije i znanja različit od naših poznatih i priznatih prirodnih sposobnosti. Konačno, kako se poezija danas percipira kao marginalni način izražavanja, ona je za mene postala prostorom slobode u kojem pronalazim svoju lakoću više nego u drugim književnim žanrovima (osim možda u dramskim tekstovima). To je zbog toga što se nalazi na rubu tržišnog sustava koji upravlja književnom i medijskom prepoznatljivošću.

Pripremajući se za razgovor, naišla sam na zanimljiv podatak – surađivali ste s belgijskim reperom marokanskog podrijetla Rivalom, a neke od Vaših pjesničkih čitanja pratila je i violončelistica. Važan Vam je i izvedbeni aspekt poezije?

To što ja radim ne bih svrstao pod pojam “performans”, onako kako ga uobičajeno shvaćamo. Zapravo, jako mi je stalo do stvaranja dijaloga između različitih vidova umjetnosti, otuda i iskustva o kojima govorite. Radio sam s više glazbenika iz arapskog svijeta, Europe i Latinske Amerike, kao i sa slikarima s raznih strana svijeta. S reperom Rivalom želio sam povezati generacije, ali i različite poetske prakse. Zapravo, ja sam dio “tradicije” koja je bila vrlo živa u prvoj polovici prošlog stoljeća i koja je u to vrijeme omogućila nevjerojatan iskorak u književnoj i umjetničkoj modernosti. 

Kakva je čitateljska recepcija Vaših knjiga u zapadnim zemljama i u arapskom svijetu?

U zapadnim zemljama trebalo je dosta vremena da se moj glas doista čuje. To je zato što sam atipičan pisac koji se dotiče svih načina izražavanja i koji se, također upušta u polje eseja o kulturi, pa čak i politici. Ono što mnogi izdavači, osobito oni veliki, očekuju od pisca jest da, prije svega, stvara romane, i to u urednom ritmu od najmanje jednog svake dvije godine.

U arapskom svijetu situacija je posve drugačija. Poezija je i dalje prilično popularna književna vrsta, bez obzira na to što ta popularnost, čak i tamo, opada u korist romana. No, kaotična politička situacija u većini arapskih zemalja rezultirala je, u posljednja već gotovo dva desetljeća, ozbiljnim opadanjem u objavljivanju i distribuciji knjiga. Raspad Libanona, koji je bio središte tih aktivnosti, jedan je od glavnih uzroka. Osim toga, u tim zemljama postoji i problem slobode izražavanja što piscima uvelike komplicira njihov posao. No, unatoč svim ovim poteškoćama i ograničenjima, nema nazadovanja kada je u pitanju kreativnost. Na kraju treba naglasiti i činjenicu da su mnogi pisci, osobito oni mlađi, na internetu pronašli prostor u kojem se mogu slobodno izražavati, a bez priklanjanja izdavaču i tradicionalnim kanalima distribucije knjige.

I za kraj, Vaše viđenje budućnosti književnosti, odnosno književnosti u budućnosti?

Budućnost književnosti ovisi o budućnosti ljudske vrste na Zemlji. Stoga je, dakle ugrožena. Ali književnost doprinosi svemu što ljudska inteligencija i humanizam čine kako bi spriječili da se dogodi ono najgore.

Razgovor je s francuskog prevela Sandra Karić.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

Iz Revije malih književnosti
Homepage megaphone 1381104 960 720 06.02.2020.

Krug Arapa nestalih... i nađenih

Tekst Abdellatifa Laâbija, marokanskog frankofonog pjesnika, romanopisca i dramaturga, preveden u sklopu Revije malih književnosti: Magreb.

Piše: Booksa

Iz Revije malih književnosti
Homepage extra large pobunjena zelja vizual 04.11.2018.

Dijaspora, hibridnost i političko

Booksina 'Revija malih književnosti' ove će godine od 3. do 7. prosinca predstaviti suvremenu književnost Magreba.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu