Page arrow

Priče koje je bitno čuti

Large 11novo ahmed i kristina

Fotografije: Ahmed O. Benomran i Kristina Stankova.

Ponedjeljak
31.01.2022.

„kada tuđinstvo rijeke završi u morskom groblju, za sobom će ostaviti travnate obale, pašnjake i polja preplavljena dobrotom i mirom“

–  Khalifa Alfakhri, Tuđinstvo rijeke

„Strah od barbara je ono što nas može učiniti barbarima.“

 Cvetan Todorov, Strah od barbara: S onu stranu sukoba civilizacija

 

Dolasci i odlasci početak su svake priče. Napuštanje doma, osjećaja ili jezika. Tražimo sigurnije uvjete za život i rad, bježimo od siromaštva, gladi, svih oblika eksploatacije i nepravedne podjele Zemljinih resursa, od stradanja i ratova. Na književnom natječaju More riječi (A Sea of Words 2021) mladi diljem euro-mediteranske regije pisali su kratke priče upravo o migracijama. Ahmed O. Benomran iz Libije i Kristina Stankova iz Bugarske finalisti su prošlogodišnjeg natječaja, a s njima smo razgovarali o raznorodnim iskustvima izmještanja koji su oblikovali njihov spisateljski pogled na svijet.

Natječaj organizira Zaklada Anna Lindh u suradnji s Europskim institutom za Mediteran (IEMed) od 2008. godine. Dosad su primili više od 3000 priča mladih od 18 do 30 godina iz 42 euro-mediteranske zemlje koji u formi kratke priče imaju slobodu izraziti svoje ideje, brige i nade za budućnost Euro-Mediterana. Svake godine objavljuje se nova društveno relevantna tema, što je tijekom godina uključilo rasprave mladih o rodnoj jednakosti, održivom razvoju, demokraciji i građanstvu, radikalizaciji i klimatskim promjenama. Finalisti koji budu odabrani u uži krug pozvani su u Barcelonu, sjedište IEMeda, kako bi sudjelovali na književnim radionicama, kulturnim posjetima i ceremoniji dodjele nagrade.

Tema natječaja 2021. godine glasila je Mladi i mobilnost: prema euro-mediteranskom građanstvu: „Iz povijesne perspektive, mediteranski bazen bio je mjesto (ponekad prisilnih) kretanja i migracija njegovog stanovništva, koje su stvorile društva koja danas dijelimo. Mobilnost nam omogućuje razumijevanje društvene i kulturne raznolikosti, bogatstva dviju obala, tako da možemo prepoznati zajedničke vrijednosti i izazove s kojima se suočavamo. Ovogodišnjim natječajem želimo se osvrnuti na važnost međusobne razmjene znanja kako bismo napredovali prema stvaranju građanstva koje obuhvaća cijelu euro-mediteransku regiju“, stoji u najavi natječaja. 

Ahmed radi kao savjetnik za mentalno zdravlje i psihosocijalnu podršku. Živi u Bengaziju, za sebe tvrdi kako je tipični libijski Arapin jer voli i prati nogomet. U stalnoj je potrazi za dobrim humorom i produktivnim razgovorima, tako da od 2015. godine objavljuje tekstove različite tematike na svom blogu. Trenutno radi na pričama koje se s arapskog jezika na hrvatski rubno mogu prevesti kao beznačajno čavrljanje.

Ahmedova priča Razgovor na aerodromu tematizira slučajni susret stranaca koji čekaju svoje letove na aerodromu. Ništa neobično, oni dolaze iz različitih zemalja, a idu na istu destinaciju. Upoznaju se i dijele cigarete, da bi tijekom razgovora otkrili da dijele i neke iste želje i snove za budućnost. Ono što je posebno vrijedno u Ahmedovoj priči jest anonimnost njezinih likova, oni se rastaju, a da se nisu predstavili jedan drugome. Jedan je sa sjevera, drugi je s juga, to je sve što se otkriva, pri čemu u pitanju može biti bilo koja zemlja (ili čak i ista). Tako se, bez obzira na geografsku dužinu i širinu u kojoj se nalazili, s njom može poistovjetiti bilo koji čitatelj.

Njegova priča jednostavna je, nježna i duhovita, a za nju Ahmed kaže: „Posljednje dvije godine bile su moje vrijeme za preispitivanje onoga što radim i čime se bavim. Nakon prve neuspješne prijave na natječaj, dio mog samopouzdanja vratio se uz pomoć bliske osobe i nakon toga sam se odlučio ponovno prijaviti. Vjerujem da su mi u smišljanju priče pomogle dvije stvari: iskustvo studiranja psihologije na sjevernom, okupiranom dijelu Cipra, kao i rad u migracijskom kontekstu. Bio sam izuzetno sretan kada je priča uvrštena u uži izbor, još sretniji kada je prevedena na engleski jer će dobiti čitatelje u različitim zemljama. Istovremeno, bio sam razočaran jer se u prijevodu izgubio dio humora u priči. Osjećao sam se kao da ju je netko drugi napisao.“

Pritom je istaknuo administrativne probleme s kojima se suočio tijekom putovanja, što nije rijetkost za osobe iz arapskog svijeta: „Do Barcelone sam bio prisiljen putovati preko Tunisa i za vizu sam se morao prijaviti s gomilom dokumenata. Kao osoba koja voli crni humor, dio mene je želio da odbiju moju prijavu, tako da se s tim mogu našaliti. Međutim, sav naporan put se isplatio čim sam stigao u Barcelonu,“ objasnio je Ahmed.

U finalu natječaja Ahmedu se pridružila Kristina s pričom Čujem njihove glasove. Donedavno je radila kao tehnička podrška u velikoj američkoj firmi, ali dala je otkaz i trenutno poduzima korake prema svome snu da postane nezavisna spisateljica i istraživačica. U trenutku razgovora, ulovili smo je usred rada na članku u kojemu će ispričati priče ljudi koji su, bez dokumenata, došli u Europu s južnog Mediterana. Prema njezinim riječima, život u Nigdjezemskoj (Barcelona), omogućio joj je upoznavanje nevjerojatnih ljudi iz cijelog svijeta i učenje novih vještina, i to za cijenu osmijeha. Njezina priča ispovijest je o doživljenoj traumi koja je uzrokovala njezin odlazak iz Bugarske: „Imala sam nasilnu prošlost i ona me ne napušta ni u sadašnjosti. Psihički sam prolazila kroz težak period i prošle godine sam se morala suočiti s popriličnim brojem kostura u ormaru. Kada sam vidjela IEMedovu obavijest o natječaju, ne sjećam se točno što sam pomislila, samo sam sjela i napisala priču u dan-dva. Osjećala sam se prilično dobro. Razmišljala sam o svim prilikama koje su mi se pružile u životu i koje su me vjerojatno spasile od vrlo tužnog kraja. Bugarska, država u kojoj sam rođena, strašno zaostaje u području zaštite ljudskih prava i slobode govora. Međutim, zahvaljujući tome što je Bugarska članica Europske unije i njezinoj poziciji na geografskoj karti, odlučila sam iskoristiti mogućnost prekrasne slobode kretanja.“   

Ahmed i Kristina sudjelovali su na radionici kreativnog pisanja u Sali Beckett, točki susreta za suvremene dramatičare i kazališne kreativce u Barceloni. Radionica je bila prostor intelektualne i kreativne razmjene u kojoj su se priče međusobno izmjenjivale, nadopunjavale i čitale naglas. Ahmed je naglasio kako su radionice bile odlične, ali da, iako cijeni ovakve tipove programa, vjeruje da izravna promjena ne dolazi od njih, već od onoga što sudionici ponesu sa sobom natrag u svoje zemlje i društva u kojima žive. S njim se složila i Kristina: „Ovo je nevjerojatna prilika za sve. Ma koliko god mi čitali, ništa ne može zamijeniti osobno iskustvo razmjene između kultura. U takvim prilikama se zaista mijenjaju naše percepcije o drugima. Za mene je bila apsolutna privilegija provesti vrijeme s ostalim sudionicima i podijeliti lijepe trenutke s njima. Radionica koja je bila organizirana za nas bila je inspirativna i motivirajuća. Za buduće sudionike osigurala bih još više kreativnih aktivnosti“, predložila je.

Što se tiče suvremene književnosti koja problematizira marginalizirane perspektive poput migrantske u Libiji, Ahmed procjenjuje kako je ona prilično slabo prezentirana, kamoli promovirana u javnosti: „Moje čitanje libijskih autorica i autora je, nažalost, vrlo ograničeno. Suvremeni libijski autori ovdje nisu dio mainstreama, nitko ih ne podržava, tako da većina Libijaca ne zna mnogo o njima ili su oni poznati samo u uskim krugovima istomišljenika. Oni koji su se odselili i živjeli u inozemstvu, imali su priliku postati uspješni autori, kao što su Sadiq Alnaihoum, Ibrahim Alkouni i Najwa Bin Shatwan. Nadalje, recimo, Hisham Matar je rođen i odrastao u egzilu, ali je kao dijete išao u školu pod lažnim identitetom. To mu je možda pomoglo u tome da piše na engleskom jer je morao živjeti, ponašati se i misliti kao Amerikanac, tako da on može pisati kao Amerikanac. Osobno, ne vidim se da radim tako nešto jer jedino mogu razmišljati kao Arapin“, naglašava Ahmed. I u pravu je, jezik neupitno određuje pogled na svijet.

Slično kao u Hrvatskoj, i u Bugarskoj se nezavisni kulturni sektor trudi rastvarati teme ovog tipa: „Ono što mi prvo pada na pamet je knjiga koju su objavili studenti novinarstva sa Sveučilišta u Sofiji. To je sažetak priča imigranata u Bugarskoj, koji su došli iz Sirije, Irana i Iraka, te priča ljudi koji rade u polju imigracije. Cijeli PDF knjige dostupan je besplatno na Internetu, ali je objavljen samo na bugarskom jeziku.“ Kristina dodaje kako se ljudi sigurno ne odlučuju na istraživanje jer u tome vide potencijalan profit: „Cijeli sektor je sramotno nedovoljno plaćen. Ipak, čak i u najnerazvijenijim zemljama postoje ljudi koji pronalaze smisao u pričanju upravo tih priča, kao i u pružanju pomoći migrantima kojima je to potrebno. Ohrabruje me kontakt s takvim ljudima jer mi pokazuju da, za neke, novac nije jedina svrha života.“

Komentirali su i na koji način ljudi u njihovim zemljama doživljavaju migrante. Što se tiče primanja migranata i u pokušajima olakšavanja procesa integracije, vrlo dobro znamo da hrvatsko društvo nije ujedinjeno. Stavovi mnogih ljudi o migrantima i dalje su negativni. Na granicama je mnogo nasilnih tzv. push-backova, stradanja nevinih ljudi i sustavnog rušenja ljudskih prava (podsjetimo na tragičan slučaj djevojčice Madine Hussiny). Iako bi proces integracije trebao biti dvosmjeran proces, s obje strane vlada neznanje i strah, a dobrodošlica, onima kojima je najpotrebnija, izostaje: „Došla sam u Barcelonu na diplomski iz Migracijskih studija, tako da sam imala prilično artikulirano mišljenje o ovoj temi. Moj diplomski rad temeljio se na studiji slučaja bugarskih 'lovaca na migrante'. Radi se o hrpi tipova koji su patrolirali našom južnom granicom s Turskom, hvatali su i tukli ljude koji su pokušavali ilegalno ući. Uključujući žene i djecu. Komentar našeg premijera u to vrijeme, u jednom intervjuu za vijesti, bio je da on u potpunosti podržava 'lovce'. Oni rade ono što bi Vlada trebala raditi. Bolno je govoriti o tome. Znam da ljudi općenito ne vole razgovarati o temama koje im izazivaju nelagodu, tako da bi nekoliko glasova koji se mogu oduprijeti ovoj smiješnoj stvarnosti u kojoj živimo, trebali biti što glasniji“, objašnjava Kristina.

Budući da je Kristina spomenula migracijske studije na Sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni, nismo mogli propustiti priliku, a da je ne pitamo o iskustvu studiranja: „Ukratko, proučavali smo zakonodavni okvir, uglavnom u Europi, kao i izrade pravilnika, sociologiju i učili ponešto o povijesti migracija. Tada sam bila svjesna problema koji se događaju. Nakon početka građanskog rata u Siriji, krenuo je velik migracijski val prema Bugarskoj. Studij mi je dao vrlo zanimljiv uvid u zakonodavstvo. Preciznije, u  regionalnu razinu upravljanja. Gradska vijećnica u Barceloni (El Ajuntament de Barcelona) jedna je od najtolerantnijih i najprihvatljivijih institucija za imigrante. Ono što mi se čini vrlo zanimljivim, a često se događa, jest da je regionalna razina mnogo otvorenija za imigrante nego nacionalna. Na kraju, gradovi trpe posljedice lošeg upravljanja imigracijom, poput povećane razine kriminala, više je hitnih medicinskih intervencija, a povećava se i broj beskućnika.“

Ahmed je svjestan kako, po tom pitanju, ni Libija nije najsretnije uređena zemlja na svijetu: „Priroda mog posla zahtijeva neposredni kontakt s migrantima, tako da nije etično govoriti o detaljima iz njihova života. Ovdje ćete pronaći građevinara iz Egipta, čistačicu iz Bangladeša, tehničara iz Sirije, medicinsku sestru iz Ukrajine ili Filipina. Nažalost, većina Libijaca još uvijek smatra kako su oni superiorniji od migranata. Neki su prema njima ljubazni, a ima i slučajeva da ih Libijci iskorištavaju. Vlast ih u tome ne može spriječiti jer živimo u propaloj državi.

U kontekstu ovakvih natječaja stvaraju se lokalne i internacionalne veze koje jačanjem mogu dovesti do promjene. No što ovi mladi ljudi mogu učiniti kao pisci, a što kao građani? Što općenito može učiniti književnost?

„Trebali bismo jednostavno krenuti od svoje okoline. Čovjek se nerijetko iznenadi količinom rasističkih razmišljanja u vlastitoj obitelji. Volim biti realan. Smatram da se nikakve društvene promjene neće dogoditi za mog života. Promjena u društvu je spora i dugotrajna, za nju je potrebno puno kolektivnog truda. Sve što mi možemo činiti jest podizati svijest o ovoj vrsti šireg društvenog problema. Možda ćemo time napraviti korak unaprijed i pomoći budućim generacijama da lakše ostvare konkretne promjene“, govori Ahmed.

„Ponekad uopće ne vidim svjetlo na kraju tunela. Često mislim da je bilo kakav napor da se išta promijeni potpuno besmislen. Međutim, onda sretnem nekoga poput mladog Mohameda koji je došao iz Maroka u Španjolsku na dnu kamiona, nakon što je godinu dana proveo u Ceuti [španjolska enklava na sjeveru Afrike blizu Gibraltara, op.a.], pokušavajući se sakriti od policije. Ondje bi ga policajci pretukli barem jedanput na tjedan. Došao je ovamo i na svakom koraku se suočava s diskriminacijom. Usprkos svemu, on ne skida smiješak s lica. Jednom mi je rekao: Znam da sam dobra osoba. Dobri ljudi privlače druge dobre ljude. Ostali ne mogu utjecati na mene. Nije me briga, ne bojim se. Trebalo bi imati smisla ispričati njegovu priču. Ne znam za društvo, ali na individualnoj razini, ne da vjerujem, nego znam da književnost može napraviti promjenu. Može inspirirati, motivirati i donijeti nadu“, zaključuje Kristina.

Mladi Mohamed iz Kristinine priče samo je jedna u moru priča koje se svakodnevno ponavljaju. Ne upadajmo u zamku negativnih stereotipa i jednodimenzionalnih priča kakvima smo prečesto okruženi. Kako je naglasila Chimamanda Ngozi Adichie u The Danger of a Single Story, problem u stereotipima nije taj da su neistiniti, nego nepotpuni i manjkavi (pa i Ahmed se prethodno našalio na račun ljubavi Arapa prema nogometu, pritom ne uzimamo u obzir štetne stereotipe uvredljivog sadržaja koji su uvijek nedopustivi). Često upiru prstom u razlike, umjesto u sličnosti. U tome je njihova opasnost. Treba ustrajati na pričanju priča koja nas izmještaju iz zone komfora, razbijaju stereotipe, daju glas marginaliziranima. Samo tako postajemo empatičniji, odgovorniji pojedinci, što bi se onda trebalo, nekakvim čudesnim domino efektom, prenijeti i na druge. Složit ćemo se s Kristinom, takve priče vrijedi pričati.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage arisa s pir6n28xrpw unsplash 19.05.2022.

Poezija dijaloga i raznolikosti

Antologija 'Glasovi arapskih žena' vrijedno je izdanje s obzirom na to da u širokom zamahu predstavlja veliki broj autorica i različitih poetika.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large large large large podcast novi vizual 06.05.2022.

Booksin podcast: Abd El Hadi protiv velesile #6

Gošća šeste epizode Booksina podcasta 'Abd El Hadi protiv velesile' je muzeologinja, istraživačica i kulturna aktivistkinja Petra Matić, a tema razgovora je časopis 'Solidarnost'.

Preporuke
Homepage slike u dimu 29.04.2022.

Dualnost pripovijedanja

Roman 'Slike u dimu' Menyhérta Lakatosa prvi je roman o istočnoeuropskim Romima romskog autora, djelomično utemeljen i na osobnom svjedočanstvu.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novonovolarge veronica benavides w6ngect ye4 unsplash 27.04.2022.

Uroniti u jezik

Kako jezik formira autora, onda i našu čitateljsku, kritičku i stručnu percepciju o njegovom opusu?

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage sandra ukalovi%c4%87 14.04.2022.

Glasovi i iskustva 'Na margini'

O biblioteci 'Na margini – manje zastupljeni glasovi, književne vrste i iskustva u europskim književnostima' razgovarali smo s urednicom Sandrom Ukalović.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large large large podcast novi vizual 11.04.2022.

Booksin podcast: Abd El Hadi protiv velesile #5

Gošća pete epizode Booksina podcasta 'Abd El Hadi protiv velesile' je književna prevoditeljica Ksenija Banović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu