Pogled izvana: 'Our man in Iraq'

Rober Perišić, Our Man in Iraq (London, Istros books, £7.99)

SPAJANJE KNJIŽEVNOG S POLITIČKIM

Na blogu Tima Judaha Robert Perišić govori o tome kako mu je naslov Naš čovjek na terenu, izvedenica od Našeg čovjeka u Havani Grahama Greena, dao motiv za promišljanje 'ratnog kaosa'. Međutim, rat u Iraku u stvari je samo krinka jer saznajemo da je čovjek o kojem je riječ Boris, rođak glavnog lika Tonija. Toni je novinar koji radije ostaje doma u Hrvatskoj sa svojom djevojkom, glumicom Sanjom, te pod izlikom da mu rođak govori arapski, u ratnu zonu prilično neodgovorno pošalje nabrijanog i naivnog Borisa, bez razmišljanja o posljedicama te ne vodeći računa o njegovom neiskustvu. Kad Boris nestane Toni nastavi pisati izvještaje pretvarajući se da i dalje dolaze od rođaka. No, Borisova majka Milka, koja je u dugogodišnjoj svađi sa sestrom, Tonijevom majkom, raskrinka svog nećaka pred medijima te Tonija i njegovog šefa Peru optuže za nepotizam i lažno predstavljanje.

Kao autor Perišić je prilično trendy i rado se razbacuje znanjem u usputnim referencama iz područja umjetnosti ((Delacroix), književnosti (Kerouac) i filma (De Niro). Iako dobro naglašava kontrolirajuću moć medija u društvu, autor i sam često čini pogrešku svodeći dijelove romana na novinarenje i jadikovke o društvenim problemima u samom stilu medijskog govora. Početak knjige boluje upravo od toga. Također, prilično je fragmentaran u svom narativnom zamahu. Moramo čekati do polovine knjige kako bismo saznali suštinu priče koja govori o obiteljskoj svađi te kako bismo shvatili da svi elementi, uključujući ljubavnu vezu između Tonija i Sanje, ovise o tome što će Borisova majka Milka učiniti kad shvati kako se Toni ponašao prema njezinom sinu. Ova svađa je ljudska priča koja je u stvari roman, to je ono o čemu čitatelj želi saznati više; univerzalna i bezvremena priča o ljubavi, ljubomori i međusobnom rivalstvu vječno zanimljiva još od grčkih mitova. 

Milka i obiteljske prepirke vrlo su dobro ocrtane i te svađe predstavljaju najbolji dio knjige. Da su malo razrađenije, nauštrb nekih sapuničastih žalopojki, mogli smo čitati bolji roman.   

Našem se protagonistu stvari počinju raspadati nakon što Boris nestane te nakon što ga lažni izvještaji koje piše dodatno upetljaju u nevolje. U međuvremenu, dok Toni tone kao novinar, Sanja postaje glumačka zvijezda, što postavlja problem modernog muškarca i rodnih uloga: Toni ne može prihvatiti da je neuspješniji od Sanje što pridonosi prekidu veze.

Ljubavna priča između Tonija i Sanje na početku izgleda realistično i vrlo moderno – ponašaju se gotovo kao boemski ljubavnici – a oslanja se na iskustvo iz autorovog vlastitog razvoda. Dijalozi su vrlo autentični a opisi užurbanog života uvjerljivi. Fizička ljubav opisana je grafički i ponekad komično (kao u ljubavnoj sceni u muškom wc-u gdje skriveni od tuđih pogleda slušaju muške seksističke komentare o glumici Sanji). No, kad Toni izgubi posao te kad se na njega obruše medijske optužbe, naročito za nepotizam (što Perišiću daje još jednu priliku za satiru hrvatskog društva), veza krene nizbrdo i čitatelj shvaća da je mogla biti sazdana od jačeg materijala. Zbog ovoga Tonijev lik ispada pomalo plitko, osobito nakon što smo vidjeli kako je bio neodgovoran prema rođaku. Čini se da se Toni suviše lako uplaši obaveza u vezi kad stvari postanu kompliciranije. Postaje lijen nakon što ga otpuste te mu se 'teško dići iz fotelje' pa se čitatelj pita jesu li njegovi osjećaji prema djevojci bili temeljeni samo na fizičkoj želji (upravo ono zbog čega satirizira odnos medija prema Sanji) a ne nečemu dubljem.

Stvari za Tonija postanu gore kad mu dionice RIIB-R-A potonu i kad ga opljačkaju 'mikroregionalisti', članovi političke opozicije koji očigledno zamjeraju novinaru te njega i njegove novine krive za gubitak na izborima. No, ova epizoda ostaje nejasna bez nekog određenog novinskog teksta koji bi ilustrirao uzrok takvom antagonizmu.

Bez obzira na sve, Perišić je duhovit i pronicljiv komentator koji vrlo dobro hvata duh vremena, kad priznaje da je Toni možda "previše nade polagao u rock and roll" ili kad, tražeći stan i pokušavajući skužiti izraz gazdinog lica, kaže: "Ništa se ne može pročitati s lica pravednika, zato svi nose tu masku". 

Naročito je kritika književne elite ("to su ljudi koji posjećuju sva kulturna događanja, iako im se ništa ne sviđa") nešto s čime se umjetnici širom svijeta mogu poistovjetiti.   

Boris je daleko od 'luđaka' za kojeg ga Pero smatra, a njegova originalna i precizna analogija s anarhijom izdvaja Perišića kao pisca sposobnog uspješno spojiti književno s političkim: "To bi bilo kao rečenica bez točke, di je točka, di je kraj, pitaj Boga, pitaj Zakon, pitaj Obližnjeg Policajca, i tako – sve dok ne naletiš na nekoga tko te lupi po glavi, ti ne znaš di je kraj…".

Naš čovjek na terenu moderan je roman nemalo zahvaljujući i izvrsnom prijevodu Willa Firtha koji tekst glatko prenosi iz hrvatskog u tečni engleski koristeći moderni žargon i idiome općih mjesta o novoj Hrvatskoj koja izranja iz rata i socijalizma te ide prema onom što Perišić smatra prodajom kapitalizmu. Čitatelj se pita koje je autorovo mišljenje o budućnosti te zemlje nakon njezinog ulaska u Europsku uniju?

Za Booksu: James Lawless
Prijevod: Miljenka Buljević
Foto: The U.S. Army (flickr)

Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Saše Ćirića pročitajte ovdje.

***

James Lawless (1948, Dublin) autor je pet romana. Dobitnik je umjetničke stipendije za studiju modernog pjesništva Clearing The Tangled Wood: Poetry as a Way of Seeing the World (2009) te brojnih drugih nagrada. Objavio je i pjesničku zbirku Rus in Urbe za Doghouse (2012). Piše književne kritike za Irish Independent i druge novine i časopise, te za Istros Books (www.jameslawless.net).