Poezija iz terenskih bilješki

„His English isn't good. My Inupiaq is rudimentary. The history is complex. I get tangled. It is late October. The window is dark and a folktale floats against it. I strain towards the old man, scrawling disconnected bits and pieces in my notebook (…)

If this was the moment he chose me to enter –
the voices of forebears chiming through the mastodon's persistence –
the direction was obscure and the passage narrow.
Had I trespassed already on some elder's arcanum?“

---- „Asatchaq in Fairbanks“, 10., Lowenstein, u Ancestors & Species.

Prošle godine, u kritici zbirke Pitanje nadležnosti: etnografske pjesme Aljoše Pužara (2024), bio sam nekarakteristično grub, tvrdeći da „u mojem čitanju ova zbirka propušta dohvatiti i izvesti diskurs poezije“. Ono što bi moglo izazvati trajni sukob, otopilo se poput „lanjskog snijega“: nekoliko komentara i referenci u intervjuima. Ipak, upravo ta kritika otvorila je pitanje koje zahtijeva zasebni esej, koji sam tada najavio: što i kako jest etnografska poezija. Ovaj tekst nije pokušaj ponovne kritike Pužarove zbirke, već rasprava o samoj formi.

Naizgled jednostavno pitanje skriva složene odgovore i rasprave.

U zborniku A Different Kind of Ethnography: Imaginative Practices and Creative Methodologies (2017), urednice Denielle Elliott i Dara Culhane zagovaraju eksperimentalne, imaginativne metodologije u antropologiji – uključujući i umjetničke prakse – i stvaranje eksperimentalnih i hibridnih formata s ciljem da se „produbi, zakomplicira i proširi naše ispitivanje kako ljudi stvaraju, obnavljaju i ponovno stvaraju svijet“. Etnografska poezija u kontekstu ovog zbornika jedan je vid antropološkog angažmana sa spisateljskim praksama, a koje polazi od temeljnog priznanja etnografije (kao rezultata antropološkog istraživanja) kao spisateljske prakse. Za Denielle Elliot, autorice poglavlja o pisanju, ona je jedna od mogućnosti antropološkog angažiranja pitanja kako pišu i o čemu pišu. Etnografska poezija, u ovom kontekstu, postaje oblik antropološkog pisanja i antropološkog angažmana: autor-istraživač/ica koristi spisateljske, kreativne i hibridne strategije da prenese kulturna iskustva svakodnevnog života na ekspresivniji, suptilniji i precizniji način nego što to omogućuje standardna etnografska proza. Ona je eksperimentalna i refleksivna, oblik u kojem antropolog može istražiti formu i sadržaj imaginativnog pisanja.

Od etnopoetike...

Iako se često prikazuje kao suvremena i postmoderna pojava, etnografska poezija nosi nasljeđe ranijih teorijskih promišljanja, posebice etnopoetike (ethnopoetics).

Dominantna ideja etnopoetike jest da je riječ o metodi kojom se se usmena poezija i narativne izvedbe indigenih zajednica dokumentiraju i reprezentiraju formalnim pjesničkim sredstvima, umjesto u proznom obliku.

Tema usmene književnosti (odnosno, etničke ili indigene poezije), općenito, bila je jedna od tema koje su antropolozi obuhvaćali u svojim istraživanjima indigenih kultura svijeta, bilo zbog njezine uporabe u religijskim/magijskim obredima različitih funkcija ili u svakodnevnom životu, bilo zbog njihove uloge da dokumentiraju povijest i vjerovanja određene zajednice, bilo zbog (rjeđe) eksplicitnog istraživačkog interesa za kreativnim i izražajnim formama određenog društva i zajednice. Antropološke monografije do kraja sedamdesetih i osamdesetih godina vrlo često su uključivale transkripte usmene književnosti proučavanih indigenih zajednica, koje su onda analizirane ne toliko iz perspektive teorije književnosti koliko iz očišta strukturalnog funkcionalizma ili već neke varijante semiotike. Tradicionalna etnografska transkripcija indigene poezije, u tom smislu, stavljala je fokus na gramatiku i semantiku, odnosno na gramatičku i semantičku vjernost i točnost, a manje na pjesničke, ritmičke ili druge izvedbene aspekte indigene poezije. Svi ključni aspekti indigene poezije – da je vrlo često bila pjevana ili ritmički recitirana, s mnogo repeticija i varijacija, podjednako improvizirana i citirana, da je vrlo često uključivala ples ili neku vrstu glazbene pratnje, da je vrlo često bila grupni poduhvat, da je podjednako izvođena u obredima i prilikom svakodnevnih radnji itd. – u tom su smislu bili isključivani iz etnografske transkripcije.

Etnopoetika kao polje i metoda istraživanja, u tom smislu, smatrala je da svi različiti (pjesnički, ritmički, izvedbeni) aspekti indigene poezije nisu samo dekorativni elementi koje treba zanemariti u etnografskoj transkripciji; odnosno, da su svi ti dekorativni elementi relevantni jer su ekspresivni sastavni dijelovi usmene književnosti, te središnji u tome na koji način pojedine zajednice kodiraju značenja, znanje, itd. Indigena poezija u tom smislu shvaćena je kao karakteristični i specifični estetski sustav, koji treba voditi i usmjeravati njezinu reprezentaciju u antropološkom tekstu, umjesto da je se nastoji tvrdo ukalupiti u zapadnjačke prozne formate. Upravo zbog izvedbenog karaktera indigene poezije i usmene književnosti, etnopoetika je počela promišljati kako reprezentirati vokalne karakteristike, fizički i kulturni kontekst izvedbe, ulogu publike i njezinog sudjelovanja, kao i utjelovljene aspekte izvedbe.

Koncept etnopoetike kao metode pripisuje se Jeromeu Rothenbergu, američkom antropologu i pjesniku, u razdoblju šezdesetih godina 20. stoljeća, tijekom njegovih istraživanja svjetskih „plemenskih“ poezija. Inaugurirana s njegovom knjigom Technicians of the Sacred: A Range of Poetries from Africa, America, Asia & Oceania (1969), Rothenbergova etnopoetika nikada nije bila zamišljena kao samo transkripcija usmenih književnih oblika u stihovanoj formi. Rothenberg je aktivno se odupirao ideji „primitivnih“ društava, „primitivnih“ jezika i „primitivnih“ tekstova, naglašavajući kompleksnost indigenih književnih formi ne samo u njihovoj jezičnoj osnovi, u njihovoj pjesničkoj obradi, već i u njihovoj usidrenosti i zapletenosti s drugim izvedbenim formama i u izvedbenim modalitetima na načine koji prokazuju pojednostavljenost „zapadnjačkog“ shvaćanja poezije kao teksta napisanog/otisnutog na stranici, odnosno kroskulturnu raznolikost i kulturno specifična shvaćanja „poezije“ i „čitanja“. Kako ističe u predgovoru Technicians,

„Pod takvim uvjetima, ide laki odgovor, 'pjesma' [poem] bi bila samo riječi-pjesme [words-of-the-song]. Ali malo kasnije javlja se pitanje: koje jesu riječi i gdje počinju i završavaju? Prijevod, otisnut, može pokazati samo 'značajni' [meaningful] element, često ne više od jednog, izoliranog 'stiha', … ali u praksi taj jedan 'stih' će biti ponavljan dok njegov teret nije iscrpljen. (Je li onda 'jedan'?)“

Za Rothenberga susreti s indigenim pjesničkim formama, zapletenima u druge izvedbene modalitete i forme, otvaralo je prostor za problematiziranje i promišljanje „zapadnjačkih“ književnih kategorija i shvaćanje književnosti. S druge strane, Rothenberg kao pjesnik, vidio je indigene ili etničke književnosti ne kao arhaične ili primitivne, već, dapače, izuzetno avangardne književne tradicije, koje su tražile avangardne postupke u njihovom prevođenju i koje su mogle biti inspirativne za druge autore. Kako je istaknuo David Noriega, Technician kao primjer etnopoetičkog nastojanja, i tekstovi okupljeni u toj knjizi „stoje kao spomenik činjenici da poezija, kao univerzalni ljudski poduhvat, uključuje mnoštvo formi, kompleksnosti i implikacija koje nadilaze pisani stih“.

...preko antropologije (o) književnosti...

Etnopoetika je bila inspirativna za čitavu generaciju antropologa/inja i njihova istraživanja indigene usmene književnosti, pitanja kako zajednice koriste usmenu književnost i kako ona odražava kulturne kompleksnosti i specifičnosti. Mnogi od tih antropologa i antropologinja postali su kanonski autori, a njihove monografije ključna antropološka djela.

Steven Feld u svojoj knjizi Sound and Sentiment: Birds, Weeping, Poetics and Song in Kaluli Expression (1982), promatrao je na koji način narod Kaluli na Papua Novoj Gvineji razumiju i izražavaju svoj emocionalni i društveni život te kozmologiju kroz zvuk, odnosno kompleksnost Kaluli pjesama gisalo, kao vrlo razvijenih estetskih formi. Antropologinja Lila Abu-Lughod, u svojoj knjizi, Veiled Sentiments: Honor and Poetry in a Bedouin Society (1986) istraživala je uporabu pjesničke forme ghazala među egipatskim Beduinima u Kirenaici, kao strategiji za indirektno komuniciranje osjećaja i mišljenja u zajednici koja inzistira na očuvanju časti i zakrivanju stvarnih osjećaja. Antropologinja Kirin Narayan u svojoj knjizi Storytellers, Saints, and Scoundrels: Folk Narrative in Hindu Religious Teaching (1989), analizirala je ulogu pripovijedanja priča (storytelling) i vjerskih pripovjedača priča, kroz dubinsko istraživanje priča o hinduističkim asketima koje joj je pričao njezin sugovornik, Swamiji, promišljajući kompleksnu ulogu vjerskih pripovjedača priča i učitelja i događaja pripovijedanja. U drugoj knjizi, Everyday Creativity: Singing Goddesses in the Himalayan Foothills (2016), Narayan pažnju posvećuje ženskim tradicijama pjevanja u dolini Kangra, promatrajući na koji način svakodnevne glazbene prakse funkcioniraju kao forma kreativnosti, s dubokim emocionalnim, društvenim i kulturnim značenjima, te kako pjesme koje često tematiziraju živote boginja, hinduističkih svetica i svakodnevna iskustva su cijenjena u zajednici ne samo zbog njihove ritualne ili društvene korisnosti već zbog užitka, dobrobiti i osjećaja postignuća koje daju samim pjevačicama.

...do etnografske poezije

Mnogi od predstavnika etnopoetike, poput Rothenberga ili Tedlocka, osim što su bili antropolozi, bili su i pjesnici. (Dapače, mnogi antropolozi pisali su poeziju ili prozu mimo svojih antropoloških tekstova --- drugi autori ističu poeziju Franza Boasa, Ruth Benedict i Margaret Meade, kao jednih od temeljnih figura američke antropologije). No, ako je, primjerice, Rothenberg bio i antropolog s interesom za etnopoetiku i pjesnik --- etnografija kao tekstualni proizvod antropologa i poezija kao tekstualni proizvod pjesnika ostajali su razdvojeni u njegovom životu i djelu.

Etnografska poezija, međutim, javila se kao specifična forma koja objedinjuje etnografiju i poeziju.

Odnosno, ako je etnopoetika analitički pristup usmjeren na promišljanje i reprezentaciju poetskih i estetskih struktura dokumentiranih indigenih usmenih književnih formi, kako su se one odvile u njihovom kulturnom kontekstu, za zapadnjačku publiku (u antropološkoj monografiji ili antologiji svjetske književnosti) --- etnografska poezija je poezija koju pišu etnografi, koja se u svojoj formi i sadržaju oslanja na etnografska istraživačka iskustva iz promatranja sa sudjelovanjem, terenskim bilješkama, intervjuima, promatranjima ili kulturnim susretima, te je u tom smislu etnografski žanr reprezentacije. U etnografskoj poeziji, stoga, istraživač i pjesnik se stapaju u jednu figuru, odnosno čak i ako nastaje (kao što mnoge nastaju) u susretu ili kolaboraciji sa sugovornicima i sudionicima istraživanja, istraživač je taj koji stvara pjesmu; pjesma ima cilj prenijeti uvide, emocije, kompleksnosti ili dvosmislenosti koje standardna antropološka etnografska proza može zamutiti; često je refleksivna ili autoetnografska, u onom smislu da pokušava predočiti pozicije, odnose ili promišljanja samog istraživača. Poezija je u tom smislu medij, forma komuniciranja etnografskog razumijevanja.

Kako je u intervjuu iz 2018. godine istaknula antropologinja Ather Zia: „Etnografska poezija ono je što izađe iz terena, iz tvojih iskustava na terenu koja su vrlo visceralna … Ono što je čini različitom od redovne poezije (regular poetry) jest da je utemeljena u tvojoj etnografiji.“ Pisati etnografsku pjesmu, prema Elliot, u zborniku A Different Kind of Ethnography, znači „prenijeti naše znanje, naša promatranja, i naše teorijske analize u pjesničkoj formi“, na način koji „nudi mogućnosti za znanje i predstavljanje svijeta na način koji je ne samo lirski, već utjecajan na način na koji emocije mogu biti prikazane i dočarane“.

Dapače, sve je veći broj autorica i autora koji pišu etnografsku poeziju, a njihova djela postala su jednako relevantna i utjecajna na suvremenu antropološku produkciju i teoriju.

Renato Rosaldo, sa svojim konceptom antropoezije (antropoesia), autor je jedne od možda najpoznatijih primjera etnografske poezije. The Day of Shelly's Death: The Poetry and Ethnography of Grief (2013), hibridna je knjiga u kojoj Rosaldo objedinjuje etnografski narativ, pjesme u slobodnom stihu i osobne refleksije, nudeći čitateljima pjesničke refleksije na smrt supruge Michelle Rosaldo tijekom njihovog zajedničkog terenskog istraživanja Ilongota na Filipinima, pjesme pisane u imaginiranim glasovima članova zajednice Ilongota, obitelji i drugih, te refleksije kako mu je njegovo vlastito žalovanje nad smrti supruge pomoglo u razumijevanju Ilongot koncepcija emocija. Popraćena fotografijama, knjiga i pjesme u njoj daju glas višestrukim perspektivama oko događaja smrti Michelle „Shelly“ Rosaldo, pregovarajući emocionalni nemir gubitka, ali i artikulirajući kako društveni i kulturni konteksti oblikuju iskustvo i ekspresiju žalosti. Rosaldova knjiga osobito je hvaljena što u prvi plan stavlja emocionalne dimenzije antropološkog osobnog života i istraživačke prakse, argumentirajući vrijednost pjesničke forme u prenošenju aspekata ljudskog iskustva koje je često izuzeto iz klasičnih etnografija; u njoj žalost postaje iskustvo koje se može i osjetiti i analizirati kroz hibridne modele.

U svojoj knjizi Stranger's Notebook: Poems (2008), pjesnikinja i antropologinja Nomi Stone okuplja svoje lirske pjesme nastale tijekom njezinog života sa i istraživanja židovske zajednice u Djerbi, a u kojima istražuje identitet, pripadanje, otuđenje i kulturne susrete, opjevavajući i reflektirajući o svakodnevnom životu, ritualnim ritmovima i simboličkom svijetu otočana --- odražavajući kako posebnost židovskog naslijeđa u Djerbi i shvaćanja sebe kao autsajderice koja se kreće kroz krajolik i pregovara kulturne razlike, jezik, sjećanje. Mnoge od njenih pjesama imaju formu minijaturnih bilješki, kratkih zapisa trenutaka, opservacija, emocionalnih angažmana i refleksija na zajednicu koju promatra.

Adrie Kusserow američka je antropologinja, koja se u svojim istraživanjima bavila izbjeglicama, društvenim nejednakostima, antropologijom religije, kulturnim koncepcijama sebstva. Njezina knjiga, The Trauma Mantras: A Memoir in Prose Poems (2023), knjiga je u hibridnoj formi u kojem Kusserow prepliće osoba iskustva i uvide iz antropoloških istraživanja, koristeći se kratkim pjesmama u prozi ili vinjetama da bi reflektirala desetljeća rada s izbjeglicama i u humanitarnim projektima u Bhutanu, Nepalu, Indiji, Ugandi, Južnom Sudanu i SAD-u. Središnje u zbirci jest njezina kritika zapadnjački pristupa traumi i individualizmu, osobito načinima na koje američka kultura uokvirava patnju kroz psihologizirane leće osobne fragilnosti, te njezin argument kako takva reprezentacija može pogrešno predstaviti ili nauditi ljudima i zajednicama čije se kulturne koncepcije patnje (distress) i otpornosti (resilience) se razlikuju od zapadnjačkih normi.

Ancestors & Species: New & Selected Ethnographic Poetry (2005), zbirka je etnografske poezije Toma Lowensteina (1941 – 2025), etnografa poznatog po dugogodišnjem etnografskom radu s Inuit (Inupiaq) zajednicama sjeverne Alaske. Okupljajući kako ranije objavljene pjesme tako i prethodno neobjavljene pjesme, predstavlja susrete etnografskog uvida i poetske izražajnosti kako u klasičnoj stihovanoj pjesmi tako i poeziji u prozi, na susretu poezije i proze. Mnoge pjesme odražavaju Lowensteinov angažman s indigenim životima, ritualnim praksama, ali i prirodnim svijetom Arktika, dajući ne samo deskriptivne opise promatranog već i pjesničke tekstove stubokom informirane istraživačkim razumijevanjem kulturnog konteksta. Dapače, zbirka se približava ekopoeziji, promišljajući teme prisutnosti predaka, ekologije i odnosa ljudi i krajolika, osobito kroz perspektivu inuitskih obreda lova i uloge pjesme i mita u životu zajednice.

Izazovi etnografske poezije

„How did they fashion gold ore into such creatures?

When tales tell of golden animals, what is more salient –
that they are golden or that they are animals?

What is gold like to human beings outside our efforts to own it?

A portal to other realities?
Mere metal to fill ships’ holds and bank vaults?

Tamed token in a materialised world?
The shimmering wild thing itself?

Image of Viracocha?
Image of greed?

What do golden animals who bring luck have to say to the living?
Why do golden animals come, now, out of the past?

What does the future bring for those of us who seek, still, the animate heart within the landscapes where we live?“

---- David Syring, „2. Questions to Investigate“, u članku „Golden Animals: A Lyric Essay on Animacy and Resilience“, objavljeno u časopisu Anthropologica, br. 62, str. 196 – 200).

U intervjuu za online izdanje časopis The Common, prema Adrie Kusserow, najveći izazov bio je u nemiru poezije, koja joj nije omogućavala da na zgodan način „sažme“ kulturu o kojoj je pisala: „Nisam bila spremna za to kako će sam čin pisanja postati arheologija u kojoj istražujem veće dubine. Čin pisanja povećao je kvalitetu i intenzitet moje percepcije kulture koju sam istraživala, otvarajući nova pitanja koja bi me vratila natrag u daljnja terenska istraživanja. Čin pjesničkog pisanja inspirirao je suptilnost i iznijansiranije 'čitanje' kultura u kojima sam živjela, što je zauzvrat stvorilo više pitanja, više terena, više kritike i nezadovoljstvo mojim prvotnim plitkim impresijama mjesta“.

Etnografska poezija može biti zanimljiva čitateljima iz više razloga --- književnih, emocionalnih, intelektualnih i etičkih, jer njezina zanimljivost (samim antropolozima koji ju pišu) leži u načinu na koji omogućuje stapanje i zamršivanje antropoloških, etnografskih uvida s poetskim zanatom, stvarajući i izražavajući iskustva i utiske koje bi bilo izazovno, teško ili nemoguće predočiti u konvencionalnoj etnografskoj prozi ili samoj poeziji. Prenoseći življeno iskustvo (druge) kulture na načine koje bi konvencionalna etnografska proza (u znanstvenom članku ili knjizi) izbacila ili reducirala na apstraktnu analizu, zazivajući tako empatiju i angažman čitatelja, dopuštajući im da „osjećaju“ a ne samo „razumiju“ kompleksne kulturne i društvene fenomene, ona nudi duboko emocionalno razumijevanje. S druge strane, etnografska poezija odnosi se prema etnografiji kao umjetničkoj formi, pa zahtijeva od čitatelja da u angažmanu poezije kritički promišljaju i pozicioniraju se prema kulturi, identitetu i pitanjima reprezentacije, otvarajući sama pitanja o interpretaciji, perspektivi, etici promatranja i bilježenja, te pozicioniranju prema onome što znamo i što osjećamo, tražeći od čitatelja da promišlja kako se znanje o drugome i o sebi samome proizvodi. Nadalje, etnografska poezija daje uvid ne samo u teme druge kulture i zajednice već i samog istraživača ili istraživačicu, njihovo življeno iskustvo, razotkrivajući interpersonalne i personalne i etičke dimenzije antropološkog istraživanja. Vrlo često etnografska poezija uzima hibridnu formu, pomičući i propitujući granice i mogućnosti kako etnografije i poezije, pa u tom smislu osvaja nove, inovativne prostore pisanja ali i čitanja, nova pitanja stvaranja značenja.

Ipak, ona je izazovna forma, upravo jer sjedi na razmeđi etnografije (antropologije) i poezije (književnosti). Kako je istaknuo u jednom tekstu Kent Maynard, od etnografske poezije očekuje se da bude etnografski tekst, da ima određenu epistemološku i akademsku vrijednost, da nudi znanstvene uvide, ali i da bude pjesnički tekst, pa da onda ima estetsku vrijednost. Stoga je odmah inherentno zapletena u pitanje poistovjećivanja i izjednačavanja njezine epistemološke vrijednosti i njezine estetske vrijednosti; od njezinog pjesničkog jezika se očekuje da ne smije pojednostavljivati ili izvitoperiti etnografski detalj i bilježenje, zahtijeva se da održi posvećenost kulturnim nijansama, kompleksnosti i značenju, kao i utemeljenost u teorijski informiranoj i inspiriranoj interpretaciji i refleksiji; od njezinog se sadržaja očekuje da bude etnografski, u onom smislu da je temeljen na predstavljanju konteksta, da je deskriptivan i interpretativan, te da je temeljen na suglasnosti sugovornika i sudionika istraživanja, na načine koji će ih štititi kao subjekte.

Etnografska poezija, zaključno, distinktivna je i inovativna forma etnografije i/i poezije; ona daje mogućnost da proširimo horizonte i etnografije i poezije, stvarajući hibridne prostore u kojima se znanje, emocije, kreativnost i izražajnost susreću i otvaraju nove refleksije kako razumijemo, reprezentiramo, doživljavamo i živimo kulturu.

Tekst je nastao u sklopu programa „Priče s ruba 2025.“ udruge SF:ius u suradnji s Booksom. Program financijski podržavaju Zaklada Kultura Nova i Grad Zagreb.