Page arrow

Lako štivo za težak sadržaj

Large smrtni ishod atletskih povreda 300dpi

S naslovnice knjige (Fraktura).

Naslov knjige: Smrtni ishod atletskih povreda Autor knjige: Milica Vučković Izdavač: Booka/Fraktura Godina izdanja: 2021/2022
Utorak
21.06.2022.

Roman Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković štivo je o kojem se proteklih mjeseci mnogo pričalo. Ova knjiga, prvobitno objavljena u izdavačkoj kući Booka, a odnedavno i u Frakturi, na meteorskoj je putanji dosegla visoku čitanost, salvu pozitivnih kritika, eminentne nagrade i nominacije (Vitalova nagrada, uži izbor za NIN-ovu nagradu). Sve je to, uz dobro promišljen, na momente agresivan društvenomrežni marketing, doprinijelo statusu neprikosnovenog književnog hita. Međutim, ako ste unisoni hvalospjev shvatili kao signal za uzbunu – imate potpuno pravo.

Zanimljivo je kako je ovu knjigu od početka pratio epitet knjige-o-zlostavljanju, čemu se autorica u intervjuima suprotstavljala, nastojeći istaknuti kako je njen tematski horizont puni širi i da knjigu nipošto nije pisala potaknuta aktuelnim društvenim trendovima kao što su, primjerice, različite inačice #MeToo pokreta. Istina je da se u njenom djelu na(d)meću i druge teme: majčinstvo, kućni rad, položaj radničke klase, odnosi roditelja i djece, lažno ljevičarenje, nemoć intelektualca... No pažljivi čitatelji/ice (a njih je, čini se, u ovom slučaju popriličan broj i ne daju se prevariti) odlično su prepoznali da su svi ti tematski slojevi u odnosu na onaj o zlostavljanju ostali manje-više neistraženi, načeti, ali ne i dubinski sondirani. Konačno, nasilje nad ženama vjerovatno spada u najizazovnije teme našeg vremena i nemamo ni izbliza dovoljno književnih tekstova koji se fokusirano posvećuju ovoj temi, umjesto da je dekorativno zloupotrebljavaju. Ograđivanje od teme čini se izlišnim jer ovdje je (kao i uvijek) mnogo važnije pitanje kako od šta. A kako Milice Vučković je mnogo problematičnije od njenih tematskih izbora i ambicija.

Smrtni ishod atletskih povreda je ispovjedni roman u ich-formi, a glavna junakinja je Eva, tridesetogodišnjakinja sa periferije Beograda čija se potraga za intimnom i porodičnom srećom otkriva kao postepeno metalno i fizičko propadanje u raljama partnera zlostavljača. Osnovne koordinate u kojima se kreće njena psihologija su sasvim simplificirane: provincijalnost (autobus s trocifrenim brojem kojim se vozila u školu kao da je potpuno odredio njen identitet), internalizirani patrijarhat (želja da se ima sretna heteronormativna porodica, lijepo uređena kuća s „rajskim“ vrtom, uživanje u kućnim poslovima i uređivanju doma), marljivost bez ambicije (prokletstvo lakih poslova je što su dosadni, kaže ona na jednom mjestu, volela sam da se osećam korisno, na drugom). Na prvih dvadesetak stranica ispričat će nam ponešto o svom djetinjstvu i adolescenciji, nekoliko propalih mladalačkih veza, te o prvom braku u kojem će sa Tomislavom dobiti sina Marija. U najvećem dijelu knjige pratit ćemo njenu turbulentnu vezu sa enigmatičnim i visprenim Viktorom, muškarcem koji je sušta suprotnost inertnog i nezainteresiranog Tomislava.

Dva su osnovna problema ovog romana: on želi biti provokativan, ali taj dojam kvari isuviše očigledna autorska namjera, a istovremeno stilski i kompoziciono prijemčiv, u čemu se pretjeruje do granice potcjenjivanja čitatelja/ice. Krenimo od najočiglednijeg – od karakterizacije glavne junakinje. Iako postoji izvjestan razvojni potencijal u početnim konturama lika, autorica kao da ga nije željela ili umjela iskoristiti. Evina društveno-ekonomska situiranost nas upućuje da bi ona u ovom romanu trebala biti prepoznata kao „obična“ žena, o čemu govori i autorska odluka da joj se podari upravo to ime – şugeriše se univerzalnost, ideja da bi ona mogla biti i svaka od nas, odnosno da se svakoj od nas može desiti nasilnički odnos. Tu se otkriva paradoks koji na momente doista frustrira: „običnost“ junakinje, odnosno everywoman perspektiva toliko su naglašeni da Eva gotovo da gubi svaku individualnost. S druge strane, pak, ta njena „običnost“, odnosno provincijalnost, poluobrazovanje, dezorijentiranost, patrijarhalnost su prenaglašeni, kao svojevrsni supstituenti za ličnost. Na trenutke Eva djeluje kao da je pisana da iritira progresivno nastrojenog čitatelja/icu, umjesto da podstiče identifikaciju kojoj, ako ćemo vjerovati imenu, teži. No umjesto „provociranja“, efekat je upravo obratan jer postupak koji autorica bira je kontinuirano i nemilosrdno uniženje junakinje koja je u toj mjeri nesposobna kritički misliti o vlastitoj poziciji da jedva može prepoznati šta joj se dešava.

Ima u gradnji glavne junakinje, ruku na srce, i disonantnih tonova koji su tu valjda da bi poentirali, još jednom, da se nasilje može desiti doista svakoj ženi, bez obzira na njenu ekonomsku poziciju, obrazovanje, uvjerenja... Da se na tekstu ozbiljnije radilo, upravo bi takvi detalji mogli osigurati snažniju individualizaciju lika. Primjerice, Eva je ekonomski sasvim nezavisna, ima relativno lagodan posao sekretarice u IT kompaniji, uspješno žonglira obaveze samohrane majke. Ima i naznaka kritičkog odnosa prema vlastitom položaju, primjerice, jasno će iskazati prezir prema udvaračima kojima njeno dijete ne smeta. Osim toga, seksualno je liberalnija nego što  bi se očekivalo: prije Tomislava i Viktora ima niz veza, „kafansku“ historiju, neobaveznu vezu s oženjenim muškarcem. Ali svi ti aspekti njene tako uskogrudno postavljene ličnosti ostaju tek okrznuti, nedovoljni da joj ponude dubinu. Ona sama ih opriča (ili radije opiše), a onda se ponaša kao da su se dogodili nekome drugom. U pitanju je, jednostavno, dekoracija – autoricu Eva najviše interesuje kao studija slučaja žrtve nasilja.

Ako uporedimo Evu sa drugim likovima u romanu, postaje jasnije da kompletan roman ima problem sa karakterizacijom likova. Ustvari, vrlo ju je teško komparirati bilo s kim osim sa Viktorom jer sporedni su likovi, s izuzetkom donekle Tomislava, pripovjedačici mnogo više sredstvo za postavljanje pripovjednih epizoda (nekad, poput gore spomenutog „prijatelja“, kao da ne služe nikakvoj svrsi). Lik Viktora, zlostavljača (nomen ist omen, zar ne), dodatno svjedoči o tome kako autoričini pokušaji provokacije padaju u vodu. Karikaturalni salonski ljevičar, ustvari društveni parazit, trebao bi biti figura još snažnije društvene kritike nego što je to glavna junakinja, ali on naprosto ostaje potpuno dvodimenzionalan – mizogini predator koji se vješto koristi ljevičarskim floskulama, a autorica do tegobnih tančina pojašnjava u kojoj je mjeri ono što on živi u neskladu s onim što govori (i piše). Određen dio čitateljstva zasigurno će autorici zamjeriti što je od takvog lika napravila karikaturu bez ikakve dubine – opet je umjesto provokacije u pitanju kontraefekat jer kada u ovolikoj mjeri uprostite lik nasilnika, onda ste na korak da diskvalifikujete samu temu kod čitateljstva koje joj zbog ideoloških predrasuda i nesklonosti feminizmu već unaprijed prilazi sa sumnjom (a to su, očigledno, upravo oni čitatelji do kojih Milica Vučković želi da dopre, modelirajući svoju junakinju kao „običnu“ ženu).

Međutim, mnogo je značajniji nedostatak nejasno postavljena motivacija glavne junakinje u vezi s njim: naime, šta je to što (povrh svega ipak trodimenzionalnu) Evu njemu toliko privlači, toliko da zbog njega napušta dobar posao, brigu za sina, porodicu, prijatelje? Da li je to inteligencija i obrazovanje tog borca za socijalnu pravdu koji će je redovno napominjati da koristi rodno senzitivan jezik – divljenje koje osjeća prema znanju koje sama nema, kritičkom duhu koji nije stekla? Možda je to njegova fizička ljepota – više puta na stranicama romana ga poredi, uporno, s Apolonom? Ili pak činjenica da zbog svog robovanja patrijarhalnim uzusima nastoji na svaki način sačuvati vezu, makar i takvu?

Odgovor nije ni izbliza jasan i to je ono što generiše frustraciju s kojom ćete se boriti do kraja romana. Može biti da je to bila i autorska namjera, naposljetku, Eva jeste portretisana kao osoba sklona samosažaljenju i autokritici, što pečatira njenu poziciju u toj toksičnoj vezi. Nije ovdje riječ o tome da nam tekst treba ponuditi odgovor na pitanje kojim nas iritira do samog kraja, nego o nejasnoj motivaciji koju moramo ili učitavati ili tražiti u plošnoj karakterizaciji likova. Sve to pokazuje manjak vještine kod autorice, koja se htjela pozabaviti jednim od najurgentnijih pitanja našeg vremena, čemu svakako treba aplaudirati, ali, nažalost, sirovost književne obrade čini ovaj roman lakim štivom teškog sadržaja.

Evo još poneki argument u tom smjeru. Kompoziciono, roman je neujednačen u prikazu života junakinje prije i poslije ulaska u zajednicu sa nasilnikom. Naravno, to samo po sebi nije problematično jer omogućava jasniji tematski fokus na partnersko zlostavljanje. Međutim, nakon što se roman u potpunosti posveti Evi i Viktoru, njegova kompozicija postaje potpuno predvidiva: kao da čitamo „noveliziran“ priručnik za prepoznavanje partnerskog nasilja, koje se odigrava po poznatom grafikonu, faza rastućih tenzija smjenjuje s fazom akutnog nasilnog čina i, potom, „medenog mjeseca“. Prije nego što se uvjeri u strukturni princip knjige, čitatelj/ica možda bi se i zainteresirao za sudbinu ni po čemu posebne razvedene samohrane majke iz sivog Železnika. No nakon što se krug nasilja i oprosta zavrti bar desetak puta, ad nauseam, utisak zamora postaje neminovan, pažnja počinje da vrluda, lakše se uočavaju i druge mane teksta.

Šteta je što se Vučković toliko ograničila na prikazivanje nasilničkog mehanizma umjesto da je maštovitije i posvećenije gradila same situacije jer u se pojedinim sekvencama romana vidi da ona doista umije uvjerljivo oslikati jezivu atmosferu i mučna trvenja junakinje u prisustvu nasilnika. Ima tu udžbeničkih situacija poput stereotipnih buketa cvijeća na krevetu u znak izvinjenja, ali i psihološki kompleksnijih primjera gaslightinga, prebacivanja krivice, manipuliranja sažaljenjem (Viktor se, primjerice, nekoliko puta poziva na vlastito iskustvo zlostavljanja u djetinjstvu). U prilog autorici ide i to što nasilje ne prikazuje direktno, nego u scenama fizičke konfrontacije junakinja doživljava trenutke svojevrsnog pomračenja svijesti nakon kojeg nas direktno vodi u posljedice, čime se uglavnom izbjeglo jeftino šokiranje i tabloidizacija nasilja.

Jasno je da repetitivnost, koliko god umarala, služi kako bi dodatno ušančila princip i dosljednije prenijela poruku, no teško se oduprijeti utisku da je odabrano najlakše rješenje. Osjetljivijem čitatelju/ici „crtanje“ poente svakako će zasmetati. Osim toga, ovakva struktura svjedoči i o još jednoj ozbiljnoj mani knjige – narativna napetost gradi na samom mehanizmu zlostavljanja. Knjigu čitamo kako bismo saznali da li će se Eva uspjeti izbaviti iz bračnog pakla, i iako nasilje nije direktno prikazano, ipak knjiga najviše računa na onaj najprizemniji čitalački nagon: znatiželju. Zbog toga je i razvoj glavne junakinje osujećen. Ne radi se samo o odsustvu promjene nabolje, ali je svakako opravdano očekivati jasniji i dublji uvid u njeno ponašanje i doživljaje ili bar nekakvu promjenu dinamike. Naime, ako je do Viktora i bilo nekakvog pomaka u razvoju Evine ličnosti, nakon što uplovi u taj nesretni brak, Eva gradualno propada, postajući sve simplifikovanija, da bi na samom kraju postala tek žrtva

Pojedini kritičari i kritičarke su isticali neparadigmatičnost ponašanja skoro pa dobrovoljne žrtve (Saša Ćirić), a u razvoju Evine ličnosti, nakon što uplovi u taj nesretni brak Eva gradualno propada, postajući sve simplifikovanija, da bi na samom kraju postala tek žrtva u čemu se vidi uspješan efekat iritacije čitateljstva, odnosno činjenicu da se protagonistkinja ne viktimizira romanom (Lamija Milišić), u čemu bismo trebali pročitati refleksiju upravo one manipulacije koju trpi. Evu, „čovjeka bez svojstava“, može se čitati i tako, ali to ne umanjuje čitalačku frustraciju njenom pasivnošću, frustraciju koja opravdano pita: koliko još priča napaćenih žena bez izlaza moramo otrpjeti da bismo dobile junakinju koja doživljava istinsku emancipaciju i stiče snagu da se bori za bolji položaj u braku, porodici, zajednici?

No prije nego što me optužite za feminističku, odnosno ideološku vulgarnost, dodat ću da je problem u tom „dobrovoljnom žrtvovanju“ junakinje radije estetski – autorica jednostavno u ovom tekstu nije bila dovoljno vješta da junakinji otvori bilo kakvu mogućnost da sačuva makar djelić ljudskog dostojanstva s kojim će nas na kraju romana ostaviti. Njena neumorna autorska (de)gradacija lika još jedan je vid nasilja koji joj valja otrpjeti, a posljednji udarac, posljednja atletska povreda je kraj romana, silovito „odsječen“, ili kako to kritika ljubaznije opisuje, „otvoren“. U pitanju je krajnje stereotipan efekat iznevjerenog očekivanja koji se u pojedinim osvrtima na roman objašnjavao kao imitacija života, koji u pravilu ne nudi lak izlaz žrtvi nasilja. Možemo čak ići i za njenim vlastitim objašnjenjem da je htjela Evi pružiti priliku da se iz kruga nasilja izvuče sama. No to nije dovoljno.

Prirodno je da kao čitatelji želimo sretan kraj za svoje junake. Može biti da nam to dolazi iz holivudskog šunda, odnosno iz mitskih narativnih struktura. Ali ovdje se ne radi o tome. Roman koji je na sva usta reklamiran kao feministički ne bi smio da nevještinu pokriva smokvinim listom tobože „otvorenog kraja“ kada ovakav naprosto nasilnički rez ustvari onemogućava junakinji da na stranici knjige bar zakorači ka spasu. Takav je kraj emocionalno ograničen, onemogućava nam da osjetimo identifikaciju ili empatiju i ostavlja nas na dnu zajedno s junakinjom i osjećanjem nezadovoljene znatiželje. I da, s jednim gotovo fantastičnim detaljem na samom kraju koji neću ovdje prepričavati kako bih vas ponukala da knjigu – uprkos svemu – pročitate, ali ću svakako napomenuti da baš to stavlja finalni pečat na niz neuvjerljivosti na maltene komičan način. Postupak je toliko apsurdan i fantastično neuvjerljiv da se pitamo čemu smo to na prethodnim stranicama svjedočili, šta je smisao svega toga? Najlakše je odgovoriti onom dugovječnom kritičarskom floskulom da zadaća književnosti nije da daje odgovore nego da postavlja pitanja. Istina, no ponekad je takva književnost, jednostavno, manjkava.

Na samom kraju, pošteno je reći da ovaj roman nije bez vrlina. Autorica, recimo, povlači vrlo zanimljivu paralelu između dvaju odnosa: nasilnik – žrtva i umjetnik – muza. U toj je tački i susret feminističke teme sa klasnom – naime, kada se presele u Njemačku, Viktor koristi Evina gastarbajterska iskustva za svoj neobjavljeni roman, podstičući je da u trenucima kada im je veza stabilna neprekidno prepričava svoje doživljaje koje on potom literarizira. Šteta je što je u taj motiv autorica tek zarila zube, ne provarivši ga do kraja, baš kao ni mnoge druge, poput psihologije kućnog rada, koja se u slučaju Eve javlja istovremeno kao metafora, ili majčinstva, koja je tek okrznuta kroz raspetost junakinje između sina i ljubavnika (ona sama nažalost ne dostiže dovoljan nivo samosvijesti da osvijesti svoj paradoks), te kompleks niže vrijednosti koji razvija zbog porodičnog protežiranja mlađe kćeri (njihov odnos i generalno žensko-ženski odnosi u ovom romanu su posebna boljka, prikazani su krajnje kompetitivno, odnosno stereotipno). Tu je, svakako, i onaj nedovoljno razvijeni tematski sloj koji se dotiče gastarbajterskog života, gdje se može naći poneka zanimljiva opservacija, ali ni izbliza dovoljno da povjerujemo kritičarskom blurbu o levičarskom romanu...

Smrtni ishod atletskih povreda mogao bi se opisati kao roman previsokih ambicija i propuštenih prilika koji je, ipak, skrenuo pažnju širokog čitateljstva na jednu vrlo značajnu temu, što nije beznačajno dostignuće. Također, u sjeni horskog veličanja, roman je otvorio i dijalog o nizu dodatnih pitanja u vezi odnosa feminizma i estetike, te popularnog i umjetničkog kojima uvijek vrijedi posvetiti pažnju. Onima koji će se zadržati na njegovoj površini svakako će prenijeti svoju glavnu poruku bez većih problema, drugima ga, pak, možemo preporučiti samo kao odličnu vježbu kritičkog čitanja.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage img 20220413 120931 27.06.2022.

'Živjela sam, radila i studirala s Minotaurima u labirintu.'

Ususret gostovanju na festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' razgovarali smo s Marijom Katalinić.

Piše: Booksa

Intervju
Homepage patrik gregurec 26.06.2022.

'Htio sam pokazati odnos između stvarnog, materijalnog i unutarnjeg svijeta.'

Na Festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' premijerno će se predstaviti knjiga, poema 'Špaga' dobitnika nagrade Goran Patrika Gregurca.

Piše: Booksa

Video
Homepage o6140151 s 23.06.2022.

Dortina radionica: polaznici/e čitaju!

Polaznice i polaznici Radionice kreativnog pisanja poezije pročitali su svoje pjesme koje su nastale tijekom radionice koja je održana pod vodstvom pjesnikinje Dorte Jagić u proljetnjem semestru.

Video
Homepage 285020948 5702186316461487 2170467084701677819 n 17.06.2022.

'Fragmenti za studije o umetničkim organizacijama' - razgovor i promocija knjige

Na Booksi u parku predstavljena je suradnička istraživačka radna grupa 'Fragmenti za studije o umetničkim organizacijama'.

Video
Homepage isakstuen monica krediteres gyldendal 474x410 15.06.2022.

6. Sandorfov Mini Maraton: Predstavljanje romana 'Bijes' Monice Isakstuen

U Booksi se održao program 6. Sandorfova mini maratona, i to 'Druga etapa: neuralgične točke'.

Video
Homepage 286048001 905440204190409 3237974482185328449 n 08.06.2022.

Razgovor o knjizi 'Arbitri i modeli' Vladimira Arsenića

U Booksi se održao razgovor o knjizi 'Arbitri i modeli' Booksinog kritičara Vladimira Arsenića!

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu