KRITIKA 90: Julijana Matanović

Priroda je kritičarskog posla neprestana potraga za novim. Novim autorima, novim knjigama, novim pravcima, novim polemikama i ostalim novotarijama kojih se možete domisliti, a da su imalo povezani sa svijetom književnosti (filma, stripa, glazbe i svega ostalog). Dio odgovornosti za ovakvo stanje leži u progresivističkoj tendenciji ljudskoga uma koja, unatoč svim poststrukturalističkim i postmodernim dekonstrukcijama, još uvijek nije odustala od ideje napretka. Tako je i kritičaru književnosti jasno kako nema što reći o djelu napisanom prije više od stotinu godina jer ono niti je suvremeno, niti privlačno, niti relevantno za svijet današnjice. Publika također, terorizirana arhaičnim versima i jezikom sumnjiva pravopisa u lektirnim naslovima, mrko gleda na ine Leskovare, Jarnevićke, Kozarce i Vojnoviće. Glib velegradskog podzemlja ispisan u impresionističkom stilu toliko je passé da će tek rijetki čudak posegnuti za tim oblikom književnosti. Ni romantički patos hrvatskog narodnog preporoda koji zbori o starim i poštenim hrvatskim kućama koje tuđin, jer srca neimade, uništi i otjera u propast ne odzvanja najbolje u uhu današnjeg čitatelja koji se mora iz dana u dan sukobljavati sa sličnim ideološkim naslijeđem preostalim iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Kritičara zanima književnost koja se odvija Ovdje i Sada. Književnost koja komentira suvremene društvene obrasce, književnost koja se sukobljava s rastućom ekonomskom krizom, političkim radikalizmom i modernim tehnologijama. Njegovo je oko upereno k sadašnjosti, a prošlost ostavlja povjesničarima i piscima antologija. Flaubertovski odlomci više nikoga ne oduševljavaju, a petnaest stranica opisa pokućstva ne bi trpjeli ni u Ikeinim katalozima. Starija hrvatska književnost (zanemarite na ovom mjestu terminologiju) otišla je u naručje Akademije koja jedina još uvijek ima razumijevanja. Prepuštena publici davno bi pala u zaborav te bi nam pod nogama izmakao temelj za pripovijest koja počinje od stoljeća sedmog.

S druge pak strane, 'u narodu' postoji snažna averzija prema modernim piscima. Načelne prigovore ne treba navoditi, znate ih i sami (em da su vulgarni, em šuplji, em senzacionalistički nastrojeni, em im rečenice zvuče k'o da ih lijevom nogom pišu). Ako postoji nešto takvo kao što je kolektivna memorija, u njoj još uvijek visoko kotiraju Smrt Smail-age Čengića (možda i najbolji ikad napisan fantasy kojemu samo nedostaje zvučna podloga nekog švedskog fantasy metal benda kako bi ponovno bio pripušten u suvremenu kulturu – ili to, ili bi ulomke na svojim koncertima trebao recitirati Marko Perković Thompson), Kratki izlet, Glembajevi i ini drugi tekstovi koji su se, iz ovog ili onog razloga utisnuli ljudima u pamćenje. A opet, praktički je nezamislivo da tkogod od kritičara u dnevnim i tjednim novinama piše o Adolfu Veberu Tkalčeviću i savjetuje ljude kako ga treba čitati. Kako onda objasniti taj nesklad koji nam govori kako publika nema apriorne probleme sa starošću tekstova? Dok je funkcioniranje medija relativno jednostavno objašnjivo, pravi misterij ostaje publika kod koje postoji zazor prema starijim i 'prežvakanim' piscima.

Riječ je prije svega o predrasudama, a da je riječ upravo o njima potvrđuje zbirka priča novijeg datuma Još uvijek lijepe (Mozaik knjiga, 2009.) koju je uredila Julijana Matanović. Premda je najnovija priča iz te zbirke stara nešto manje od stotinu godina ('Kako je Potjeh tražio istinu' Ivane Brlić Mažuranić) bez pardona se može reći kako je riječ o zbirci čiji tekstovi uvelike nadmašuju veliku većinu domaće produkcije u posljednjih dvadeset godina. Pri čemu ta izjava nije opterećena nekakvim iluzornim strahopoštovanjem prema 'klasicima'. Oznaka 'klasik' ionako je samo stvar selekcijskog kriterija. Trebalo bi sada ovu izjavu i objasniti kako ne bi ispalo da je riječ o još jednom nastavku one 'suvremeni pisci ništa ne valjaju' sapunice. Nema pretjeranog smisla ulaziti u podrobnu analizu svakog pojedinog teksta prisutnog u zbirci. S dobrim je dijelom njih čitatelj već upoznat jer ih je sasvim sigurno susretao tijekom života u ovoj državi (npr. Leskovar – 'Misao na vječnost', Matoš – 'Cvijet sa raskršća', Šenoa – 'Kanarinčeva ljubova', spomenut 'Potjeh', Kozarčeva – 'Tena' itd.). Ono što bi vas moglo ponukati da ih pročitate ponovno i, na kraju krajeva, ono zbog čega su i danas relevantni nije ono što ističe povijest književnosti. Zanemarivši stilske odrednice (sintaktičke, leksičke i pravopisne naravi), zanemarivši formalnu ili neformalnu pripadnost pokretima, programima i školama te, na kraju, zanemarivši ideološku, preporodnu komponentu pred nama će se ukazati tekstovi koji izrazito dobro opisuju današnje vrijeme i svojom kritikom jednako dobro ubadaju onda kao i danas. Nije stvar u tome što su naši stari autori bili izrazito dalekovidni, već je stvar u tome što je ona modernistička, progresivistička komponenta ljudskog uma s početka teksta tek ilzuija koju ovi tekstovi još jednom razotkrivaju. Sve ono što smo zanemarili čitajući ove tekstove zanemarili smo stoga što ne odgovara suvremenoj estetskoj ideji o tome kako bi književnost trebala izgledati (bez obzira na to bila ona adekvatna ili ne). Stare formalne prakse i ini manirizmi tek su dokument vremena i ako je to sve što neko književno djelo može ponuditi nije ni čudo što ga suvremeni čitatelj izbjegava. Gledano pak ispod površine, sve priče iz ove zbirke pripovijedaju, između redaka, o temeljnim nepravdama i kuriozitetima života u ljudskoj zajednici. Tkalčevićeva 'Nadala Bakarka' tako bi se, samo na drugi način, mogla ispripovijedati i danas, a bez da i trunke izgubi na svojoj važnosti. Vojnovićev 'Geranium' ne pripovijeda o odnosima dubrovačke vlastele već o sukobu između privatnoga i javnoga, Jarnevićkina 'Strašna ženitba' užasnoj sintaksi unatoč i dalje ostaje relevantan i poetski snažan tekst o patrijarhalnoj dominaciji i ženama kao objektima što nije tek kuriozitet devetnaestog stoljeća. Novakovo 'Velegradsko podzemlje', u kontekstu suvremene ekonomije koja galopira prema dolje, ponovno se vraća na pozornicu itd.

Svaki od ovih tekstova, unatoč tome što ne barata modernim repertoarom fraza, lokacija i likova javlja se iz prošlosti kao pomalo tužan podsjetnik na to kako se, unatoč tome što filozofi i književnici već tisućama godina upozoravaju na apsurde i dihotomije u vladajućoj ideologiji, ništa bitnog nije promijenilo. Parafrazirajući Ernesta Sabata i njegovu knjigu O junacima i bogovima pitanje gdje leži razlika između Hitlera koji se vozi u automobilu i Diogena koji živi u bačvi ostaje uvijek iznova gurnuto u drugi plan. Ni suvremena književnost ne uviđa ovaj problem te, poput Šenoe, gura u javni prostor pamfletističke tekstove. Dok su kod Šenoe isti bili ispunjeni konkretnim političkim programom, kod suvremenih autora uglavnom dominira estetika spektakla.

Moža i najveća razlika između ovih priča i onih kakve nastaju danas jesu likovi. Kod starijih su autora svi likovi odreda monolitnog karaktera. Oni su predstavnici ideja - političkih, estetskih i filozofskih (kako je već čemu koji autor bio nastrojen) – i kao takvi već su odavno izgubili mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja pokušava baratati s likovima 'od krvi i mesa'. Stoga je odmak koji pruža ova zbirka dobrodošao odmak. Istina, teško da će koga natjerati da uzme u ruke sabrana djela Milutina Cihlara Nehajeva ili još jednom prođe kroz sve one prikaze propalih kockara i pijanica kojih je neumitna sudba navela na krivi put, no poslužit će, između ostaloga, kao prikaz stilističke majstorije nekako iščezle iz suvremene varijante onoga što bi trebala biti umjetnost riječi i kao zastrašujuć komentar o 2010. godini upućen iz 1868. Čitajući ovu zbirku onaj nihil novum sub sole više se ne čini kao ovlaš izrečena fraza koju izgovaramo kada želimo ispasti pametni u društvu. Stariji su nam još jednom očitali lekciju. Možda bi je ovaj put mogli i naučiti.

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.