KRITIKA 87: Vule Žurić

Srpski pisac Vule Žurić (Sarajevo, 1969.) neprikosnoveni je pripadnik, nazovimo je nezgrapno, post-postjugoslavenske generacije pisaca čija djela zbog više razloga korespondiraju s nadnacionalnim tj. regionalnim, odnosno potpomažu da se oba 'post' prefiksa jednostavno međusobno ponište. 

Žurićev nedavno objavljeni, već šesti roman Narodnjakova smrt (Laguna, 2009.) u jednoj od uspjelijih epizoda dovodi za isti virtualni stol, odnosno sučeljava putem videolinka između Zagreba i Beograda (sjeća li se itko 'Zelenog megaherca'?) dvojicu najpoznatijih pjevača iz Srbije i Hrvatske nazivajući ih pseudonimima Soko i Jastreb. Oko Sokola se odvija čitava radnja knjige, dok je brkati Jastreb obučen u "... šljašteću košulju iz koje su izbijale dlake sa njegovih grudi na kojima je počivao maleni zlatni krst". Ubrzo potom u zagrebačkom studiju, na 'hrvatskom televizijskom vazduhu' Jastreb iz poštovanja prema svom drugu beogradskom praćen klapom počinje dalmatinati nekakav Sokolov narodnjački hit na melodiju tradicionalne 'U te san se zajubija'. Zajednički razlog ovog dirljivog prijateljstva je, naravno, humanitarni, jer su se obojica pjevača dogovorila skupiti po milijun eura, svaki u svojoj državi, da spase blizanke koje su se rodile s urođenom manom itd itd... Anyway, zvuči poznato? Žurić koristi klišeje zajedničke valjda svim dijelovima jugosfere a i još mnogoj zemlji uokolo, i time mudro ukazuje na paradoksalnu činjenicu da je opet u modi silna ljubav,  karikaturalna baš koliko je neprirodna bila i silna mržnja prije tek koju godinu.

Narodnjakova smrt dijelom je klasičan krimić, a dijelom groteskna studija današnjeg modernog doba – tu se kroz kulturološko značenje folka pokazuje izvitoperenost vrijednosti i opći moralni rasap društva, što svi već znamo, ali na uvrnuti stripovski način, dječački razigranim korištenjem (je li pridjev 'pajtonovski' već previše izlizan?) svih mogućih jezičnih kalambura dostojnih velikog Dubravka Matakovića, razbarušenošću stila, pa čak i suludom iracionalnošću. U cijelu se priču oko narodnjaka Sokola, dakle, još upliću organizirani kriminal, policija, trgovina drogom, lov na regionalne mafijaške bossove, teorija zavjere o ubojstvu Ive Lole Ribara (to je onaj ranopoginuli partizanski junak po kome još uvijek ime nosi vaša ulica ili obližnja tvornica koja je donedavno radila), i još svašta podjednako ludo, i sve se to krčka na dvjesto (stranica) u ogromnom balkanskom pretis-loncu. Ljudi u mozaičnoj TV-emisiji počinju plakati sami od sebe, druge pak nabijaju na kolce u dvorištu (dolazim u napast da napišem da je ta scena autorov naklon tradiciji Ive Andrića :)), treći se bave fornikacijom s uvelim turbo-folkušama pod bistama Ive Lole Ribara... Naravno, taj lonac pod tlakom mora eksplodirati na način kojeg bi bilo lako okrstiti tarantinovskim, ali mislim da je svjetonazorno puno bolje usporediv s vrlo dobrim makedonskim filmom Balcan-can Darka Mitrevskog. Tko je gledao, razumjet će.     

Međutim, au contraire - Vule Žurić ne želi biti veliki književni kroničar regije; njegova književnost nije baš stvarno stvarnosna, nego iz svijeta oko sebe samo posuđuje bizarne, opskurne i groteskne motive (čiju nadrealnost lako zaboravljamo bombardirani svaki dan sve većim gadostima) i s njima plete kričavo šarenu tkaninu ovog suludog romana. Žurić vrlo precizno dijagnosticira sve ono što nije samo odraz lokalne seoske ili (malo)građanske sredine, već je primjenjivo puno šire -  pa i s ove strane Dunava, sve tamo do izvora Save i rubova Europske unije postoje lokalni moćnici, postoji trafficking, uvezene Ukrajinke, bankovni kriminal, slušaju se cajke i snimaju koprodukcije, grade se kičaste palače bez truna ukusa, vlada jugonostalgija i postoji ogroman jaz sumnjivo bogatih i beznadno siromašnih. I svi se zabavljaju na isti način – folk koncertima, buljenjem u priglupe televizijske emisije i lošim sportom. Primjerice, prije same utakmice Partizana koji gostuje negdje u vukojebini, a uz koju se roman katarzično zatvara, "mnogo više autobusa, koji su ceo dan dovozili navijače iz najudaljenijih zabiti najnerazvijenijeg regiona u zemlji, beše parkirano na placu bezecovanom za gradnju velikog tržnog centra, u čijem bi sklopu trebalo da se nađu i dve najmodernije bioskopske sale u kojima bi se održavao novi festival domaćeg filma."

Sve je to lijepo i krasno – ostaje samo pitanje o zbiljskoj, objektivnoj kvaliteti književnog djela; koliko je tu prave, čarobne supstance koja čini dobru literaturu, a koliko lukavo proizvedene magle? Vuleta Žurića kritičari često uspoređuju s Thomasom Pynchonom, pogotovo poslije Žurićevog prošlog, pikaresknog romana Mrtve brave.  Usporedba je vrlo nepravedna, jer je stil starog američkog majstora posve specifičan i teško podraživ, ali točno onoliko koliko je suvremena američka književnost daleko od ove naše mitteleuropsko-balkanske kaljuže, točno koliko su američki političari manje korumpirani od ovih naših, toliko je i opus Vuleta Žurića usporediv s Thomasom Pynchonom. Zapravo, točno onoliko koliko smo zaslužili.            

Božidar Pavlović   

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.