KRITIKA 84: Milana Vuković Runjić

Nekoliko godina nakon što je Dan Brown s Anđelima i demonima zavladao domaćim plažama, u nacionalnom tjedniku bez puno pompe, ali prilično neobjašnjivo zgasnula je čitana i citirana rubrika 'Seksopolis' Milane Vuković Runjić.  Njene kolumne su ukoričene, ali spisateljica se nastavila baviti popularnim (a valjda i lukrativnim) proučavanjem muško-ženskih odnosa na široko prihvaćen način, pa je tako nedavno objavila i novu publicističku zbirku eseja. Par godina kasnije, početkom ove, izlog knjižare Vuković & Runjić (jedne od nekoliko posljednjih knjižara koja ne preživljava prodajući školske knjige i papirnu galanteriju) ukrašen je velikim posterom s naslovnicom vlasničine nove knjige Demoni i novinari (Vuković&Runjić, 2009.). 

E, sad, što je zajedničko Demonima i novinarima, naizgled jednostavnoj priči iz novinske redakcije i popularnim kolumnama za široke ženske mase? Zec leži u grmu neuobičajenog ponavljanja tema i motiva, što je inače teško oprostiva greška koju kritičari piscima uvijek zamjeraju.  Naime, MVR je prije desetak godina već objavila roman iz novinarskog života, pa je ponavljanje teme za tako iskusnog autora u najmanju ruku čudno. Jedini razlog za takvo što kojem se mogu domisliti jest, kao i obično, onaj najprozaičniji – osveta. Dakle, ostanimo u hipotetskoj domeni: kolumnisticu Milanu su istjerali iz nacionalnog tjednika, pa im je zauzvrat zločesto napisala roman s ključem (što Hrvati i inače vole), i jasno kroz gradaciju naslova pokazala što misli o toj bagri: od anđela, preko demona do novinara. Oni su, eto, dno dna, a ni ime dnevnih novina 'Jutarnja zvijezda' ne predstavlja neku prekompliciranu parabolu.

No, koliko god ta teza bila zabavna, vjerojatno u svemu tome ipak nema svjetske zavjere; MVR se, pišući, naprosto dobro zabavljala. Dakle, vratimo se u kritičarsku realnost: MVR je (potpuno drukčije od svog dosadašnjeg literarnog procédéa) napisala zanimljivu, stotinjak stranica dugu persiflažu o novinskoj redakciji, kroz koju kompetentno (kao književnica i knjižarica), hrabro, brutalno i drsko, ne birajući riječi, progovara o onome što je najviše muči: danas više nitko ne čita dobru književnost, a ozbiljne novine ne postoje. Novinske korporacije su zavladale medijskim prostorom, izmišljaju teme, stvaraju lažne idole, promoviraju osrednjost, glupost i kriminal, i diktiraju blesave self-help-chick-lit čitateljske trendove. Naša autorica vrlo zanimljivo adresira problem: njegovanim stilom, uzvišenim metaforama, (na trenutke i pretjeranim) poetskim stilskim figurama i pametnim referencama na mitove (jer ipak su mitovi jedna od stožernih tema Milanine prijevodne biblioteke) upravo kao dimnim bombama zastire imanentnu banalnost okruženja o kojem piše – redakcije dnevnih novina 'Jutarnja zvijezda' i pripadajućeg joj tjednika 'Global'.  Uz to, na početku svakog poglavlja nalazi se uvod s kratkim opisom radnje – tim nimalo pretencioznim retro-postupkom knjižica još dodatno dobiva na ozbiljnosti. (Same šifre za otključavanje romana s ključem nema, ali svatko će bistriji u nazivu novina i likovima romana prepoznati Jutarnji list, gazdu Pavića i ostale pulene Europapress Holdinga, te nacionalni tjednik Globus koji je u stvarnom životu ukinuo autoričinu kolumnu.)

S obzirom na to da mi se osnovna teza vratila iz mrtvih, možda je i točna. Stoga, kao izlaganje dokaznog materijala pred porotu slijedi kratko prepričavanje radnje: autoričin očiti alter-ego je novinarka i spisateljica M. (39) kojoj su u 'Globalu' ugasili kolumnu 'Sexus' (sic!), pa mjesecima gadljivo promatra i secira redakcijski polusvijet gušeći se u neprestanim dvojbama oko smisla svog posla, pa zaključuje kako "...zločinci štakorskih lica vladaju medijima, zajedno s partnericama-droljama". Prateći redakcijske spletke iz neposredne blizine, naša junakinja M. ubrzo dolazi do spoznaje kako izvitoperena priroda novinarskog bića može svoje bijedno postojanje zahvaliti jedino nekom iracionalnom uzroku, pa ga nalazi u hybrisu, mitskom zločinu iz davne prošlosti. Slijedom toga, zaključuje MVR (39) kroz usta novinarke M. (39), novine su knjige demona, prolazne i bezvrijedne, a novinarstvo je (u najboljem slučaju) stvar instinkta, a ne erudicije. Da ne objašnjavam dalje, poopćit ću – Milana Vuković Runjić, opisujući novinsku redakciju, ispisuje generičku definiciju bilo koje moderne korporacije koja je prodala dušu vragu poradi profita, otuđila čovjeka kako od svijeta, tako i od sebe sama. Podsjetimo se – bradati je Nijemac u kojeg su se kunula dva posljednja velika društvena uređenja svojedobno napisao kako "povećanjem vrijednosti svijeta stvari upravo proporcionalno raste obezvređivanje čovjekova svijeta." Novine koje hiperproduktivno izlaze svakog dana vrh su i najbolji primjer takvog marksističkog poimanja svijeta. Ako rad oslobađa (što je davna kršćanska maksima), opet možemo parafrazirati Marxa i zaključiti: predmet proizveden radom, njegov proizvod (u ovom slučaju novine) suprostavlja se tom radu kao tuđe biće, kao sila nezavisna od proizvođača, novinara. Ergo – novinari su đavolje sluge, a da toga nisu ni svjesni.   

U skladu sa svojim trenutnim ogorčenjem, MVR je nakon nekoliko napisanih romana koje skoro nitko nije čitao (zbog čega mi je vrlo žao, jer Milaninu prozu jako volim) poželjela napisati brutalno iskren i mitski makabričan roman s ključem (istina, ključ je toliko banalan da je tu valjda s jedinom svrhom da autoricu nitko ne tuži za klevetu), ne bi li time konačno sama sebi i svijetu dokazala da u ovoj zemlji više nitko ne čita i da joj se neće desiti ama baš ništa ako raskrinka splitskog gradonačelnika kao notornu seljačinu, ako zagrebačkog šerifa nazove sirovim Komančerosom i ako premijerovu ostavku protumači njegovim odlaskom na peder-bal. Vrlo je vjerojatno u svom naumu i uspjela, jer iskreno dvojim da joj nakon ove knjige državotvorni elementi prijete ili barem noću dašću u slušalicu. Srećom. Ono što je postigla, međutim, nepatvoreni je čitateljski užitak, barem nekolicini nas koji smo knjigu pročitali. Nije nimalo jednostavno u književnosti spojiti profano i uzvišeno, a Milana Vuković Runjić ponovno je pokazala svima s koliko superiornosti ona to zna činiti.  Šteta je samo što je na njenom svjetioniku rijetko tkogod vidi. Da ima pravde, Europapress Holding bi joj dodijelio nagradu za knjigu godine, a The Beat Fleet bi iskoristili njene vizije za svoje razorne rime. 

No, stvarni svijet ipak je malo okrutniji, prevladavajuća laž je neusporedivo jača, a sveprisutni demoni mnogo su lukaviji. Šutnjom su okružili knjigu, pa ona zato kao da i ne postoji, što je stara i prokušana đavolja metoda (La plus belle des ruses du diable est de vous persuader qu'il n'existe pas, reče svojedobno Baudelaire). Danas je, da bismo ih primijetili, dobrim knjigama preostalo jedino da gore. A i to je već pokušao Pero Kvesić.    

Božidar Pavlović

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.