KRITIKA 82: Bojan Babić

Ako odmah, na početku teksta bezobrazno otkrijem završne rečenice romana Neljudska komedija Bojana Babića (Algoritam Media, Beograd, 2010.)– "Paralele se mogu povući baš između svega. Od čega bi teoretičari živeli da nije tako?" – jasno vam je da će ovdje biti riječi o postmodernističkom pismu u jednoj od svojih lakše prepoznatljivih modulacija, o poigravanju s mogućnostima interpretacije i s očekivanjima čitatelja, o autoreferencijalnim strategijama i (auto)ironiji, o intertekstualnim vezama i osviještenim teorijskim tezama, pa da onda ni moj bezobrazluk, na kraju krajeva, nije baš tako strašan, jer se tekstove poput Babićeva niti ne čita da bi se saznalo 'što je bilo dalje' ni tko-je-to-učinio, nego da bi se, prosto(prošireno) rečeno, opipala i raspetljala unutarnja logika spomenutih narativnih strategija i potom je se eventualno dovelo u nekakvu vezu sa svime onime čemu svakodnevno tepamo pojmom 'stvarnosti'. A da ovaj roman ima ozbiljnu ambiciju reći nešto o toj stvarnosti – i to, konkretno: o stvarnosti Srbije u njezinu aktualnom, tranzicijskom liku – jasno je već iz naslovnoga izvrtanja slavnoga Balzacova projekta Ljudske komedije; samo, danas, nešto manje od dva stoljeća nakon grandioznoga realističkog presjeka ondašnjega francuskog društva i nakon što je iskustvo postmodernizma zauvijek raspršilo ideju obuhvatnih, velikih narativa, postoje čvrsti razlozi zbog kojih Babićeva komedija društvene stvarnosti ne samo što mora biti svedena na stotinjak stranica fragmentirane, razlomljene pripovijesti, nego, eto, mora biti i neljudska.

Ta je neljudskost u romanu višeznačna: prije svega, kreće se unutar dobro poznatih teorijskih koordinata postavljenih još prije pola stoljeća (post)strukturalističkim anti-humanizmom koji je svoju najsažetiju proklamaciju dobio u onoj čuvenoj Foucaultovoj tvrdnji o 'kraju čovjeka'; kraj čovjeka podrazumijevao je i Barthesovu 'smrt autora', a nakon te eutanazije figure pisca kao stabilnoga, zaokruženoga i dovršenoga jedinstvenog uzroka i izvora djela koje potpisuje i čijim značenjem suvereno gospodari nastupa – barem u barthesovskoj viziji – nekontrolirana eksplozija značenja čijim intertekstualnim tragovima slobodno i bezbrižno luta nesputani čitatelj, dok je nesretnom autoru preostalo tek da, kao neki literarni proto-DJ, 'miksa' i kombinira već postojeće diskurse i kodove. U neljudskoj komediji, međutim, nije stvar samo u tome što pripovjedač barata citatima, parodijom i pastišem, pa uvodi i u tekstu ukršta stihove Francoisa Villona, članke s Wikipedije, odlomke Gastona Bachelarda, zadatke iz gimnazijskoga udžbenika matematike i tako dalje, i sve luđe – jer svi su njegovi postupci ipak samo uzorni primjeri izvježbanoga poigravanja postmodernističkim tehnikama – nego i u tome što je glavni lik, Stefan Stefanović, antijunak našega doba, sjajna inkarnacija autora nakon vlastite smrti. On je, naime, kreativni direktor (što u korporacijskoj nomenklaturi marketinške branše znači: glavni strateg među tzv. kreativcima, onaj koji piše tekstove, ali i, prvenstveno, smišlja cjelovite koncepte kampanja) agencije koja se bavi političkim marketingom i zove – sasvim simpatično – PolitBiro. Uoči izbora, Stefan se nađe u situaciji da smišlja – što za agenciju, što 'u fušu', što iz usluge – predizborne kampanje za sve glavne srbijanske stranke: liberale, konzervativce, nacionaliste i, na kraju, u skladu s proeuropskim trendovima, za novoosnovane 'zelene'. I eto kako se barthesovska polisemija, oslobođena teških okova strogoga autoriteta Autora, odlično priključuje na tokove kapitala: umjesto da dočekamo 'rođenje čitatelja', kao što je Barthes optimistično najavljivao, smrt autora, čini se, znači rođenje copywritera... U zamisao marketinškog stručnjaka koji istovremeno radi promociju političkih stranaka cijeloga spektra 'visoke', službene politike, bez ikakvih problema možemo upisati iskustvo svih postsocijalističkih zemalja, u kojima se, ispod medijskoga spektakla nemilosrdnih sukoba 'desnih' i 'lijevih', 'nacionalne samosvijesti' i 'europske orijentacije', 'očuvanja tradicije' i 'neminovnoga napretka' odvija jedna te ista, bezsadržajna perpetuacija mehanizama implementacije unaprijed zadanih i propisanih 'pravila igre', u narodu i na vijestima poznatija kao tranzicija; zato je ta zamisao, iako može djelovati tek kao zgodna dosjetka, ipak jedan od boljih i zanimljivijih trenutaka ovoga romana. Ona je, ujedno, i dobar primjer Babićeva reaktiviranja 'već viđenih' postmodernističkih postupaka i strategija u kontekstu u kojem one govore puno o aktualnosti koju živimo, što može biti posebno zanimljivo hrvatskim čitateljima, naviklima da postmodernizam asociraju s quorumaškim hermetizmom osamdesetih i da mu a priori otpišu mogućnost komunikacije s pretpostavljenom 'zbiljom'. To je, naravno, velikim dijelom i posljedica redistribucije kulturnoga kapitala unutar domaćega književnog polja otprije desetak godina, kada je zamah neorealističnoga prosedea na krilima uspjeha FAK-a svoju legitimaciju pronalazio i u razlikovanju spram takvoga, navodno nužno sterilnoga i  društveno 'neosviještenoga' pisma, pa je zanimljivo, recimo, u kritici Neljudske komedije koju je napisao Vladimir Arsenić pročitati "da stvarnosna proza, shodno svojim žanrovskim uzusima, ne može da uzme u obzir neverovatnu stvarnost koja se dešava u Srbiji, prosto njeni su mehanizmi opisivanja stvarnosti ograničeni" – i evo opet, bez većih problema, upisujemo iskustvo Hrvatske, a i drugih postsocijalističkih društava, u implikacije Babićeva romana...

Neljudskost iz njegova naslova, međutim, nije ograničena samo na teorijski okvir koji nude francuski (post)strukturalisti; neljudski je, naprosto, onaj elementarni, svakodnevni život u toj 'neverovatnoj stvarnosti' naših prostora o kojoj govori Arsenić. Jedno od poglavlja romana vraća nas, tako, nekoliko godina unazad, u vrijeme kada je Stefan, u uniformi tadašnje jugoslavenske vojske, sudjelovao u sukobima s kosovskim Albancima; nije nikoga ubio, nikome nije direktno naudio, ali samo sudjelovanje u takvoj tragediji zauvijek prlja savjest i stvara traumu koje se Stefan ne može riješiti. 

Priča o njemu, dakle, priča je o 'nama' ovdje i sada, pa Babić ispisuje čak i imaginarni, deziluzionizirani i nihilistični manifest 'stefanizma' ("Bauk stoji u mestu. Bauk stefanizma. Mi, pravi stefanisti, ni za šta se ne zalažemo..."), ali taj je aspekt Neljudske komedije vješto i suptilno plasiran, pa nipošto ne možemo govoriti o nekoj 'prvoloptaškoj', površnoj alegoriji; niz pripovjednih ekskursa protivi se takvome, jednodimenzionalnom čitanju. Značajnu ulogu, tako, igra motiv smrti (Stefanu su odstranili maligni tumor, ali bolest se može vratiti), jedan narativni rukavac prati njegovu avanturu s djevojkom koja živi u skvotu u njegovu susjedstvu, tu je i povjerljivi odnos s premijerom države, prizivanja vlastitih književnih pokušaja iz mladosti, pa jedno odvaljeno fantazmagorično poglavlje u kojem Stefan obilazi grad i tulumari u društvu Dantea Alighieria i Francoisa Villona... Za rekonstrukcijom, tj. prepričavanjem neke 'radnje', kao što sam već naznačio, ovdje baš i nema potrebe; ono što se u romanu 'zbiva' odvija se na razini diskursa, ali i u intervalima između zamaha glavnoga pripovjednog toka, u umetnutim, često somnambulnim i nadrealnim, a povremeno i vrlo uspjelim epizodama, digresijama i eskapadama iz kojih se pripovjedač, ma koliko daleko odlutao, ipak redovito vraća u 'osnovnu priču', pa ni čitatelji senzibiliziraniji za 'klasičnije' prosedee i neskloni takvom tipu narativnih akrobacija ne bi trebali biti pretjerano frustrirani.

U tom je poigravanju, čini se, Babić ipak napravio korak-dva previše – centrifugalna sila njegove naracije kao da, raspršujući ih, ostavlja neke vrlo intrigantne situacije i zamisli 'na pola puta', nedorečene; pa ipak, roman nudi više nego dovoljno uspjelih stranica da ga preporučimo za čitanje a ime autora upišemo na listu onih od kojih se najbolje stvari tek očekuju.    
 
Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.