KRITIKA 76: Slavenka Drakulić

Malo tko danas priča o caru Franji Josipu. Ponese li vas put po nekim zabitijim hrvatskim selima, možda i vi naletite na pogrbljenu bakicu kojoj se godine ne mogu odrediti, koja je preživjela barem tri rata i svu silu svakojakih nestašica te vam ista možda ispripovijeda kako je bilo u onim vremenima dok su vojnici o boku nosili sablje, a pod nosom ufitiljene brkove. Nije ni čudo da se sjećaju posljednjeg cara Austro-Ugarske monarhije. Za vrijeme njegova carevanja kroz neprohodnu makiju hrvatskih sela probijene su ceste, koje su u te krajeve, u kojima je još žívo sjećanje na Osmanlije, donijele dašak civilizacije i povezale ih s Europom. Sjaj Bečkog dvora, negdje daleko iza sedam brda i sedam gora ostao je prisutan u pučkoj imaginaciji kao mjesto želja, mjesto nedosanjanih snova i povrh svega, kao mjesto državne uprave koja nije pretjerano zadirala u lokalne prilike niti se u njih razumjela. Gotovo stotinu godina je prošlo od njegove smrti i malo je onih koji se sjećaju Austro-Ugarske monarhije te je današnja generacija primorana konzultirati povijesne knjige koje, kako smo naučili, uvijek pišu pobjednici. Politika je odavno zaboravila onodobne sukobe, a javna misao prisjeća se tog razdoblja samo u onim trenucima kad, iz bilo kojeg razloga, ponovno treba utvrditi položaj i ideju Hrvatske između dva svjetska rata. 

Trideset je godina prošlo od smrti Josipa Broza Tita i još uvijek se hodočasti u Kumrovec. Još uvijek su živi svi oni koji su povjerovali u priču o bratstvu i jedinstvu, u mitologiju Dana mladosti, u odličja 'Sedam sekretara SKOJ-a' i oni koji znaju odgovor na pitanje "gdje ste bili 4. maja, 1980.?". Još uvijek, doduše, žive i 'stanovnici' Golog otoka, sudionici hrvatskog proljeća i posjetitelji državnih korekturnih ustanova onoga doba stoga nije ni čudno što je, u posljednjih dvadeset godina, javni diskurs proizveo vlastitu anatemu - oznaku od koje svi njegovi sudionici bježe k'o od zarazne bolesti. Bauk doista ponovno kruži Evropom, no ovaj put sa sobom nosi neko drugo značenje. I dok se o Carevini više ne pripovijedaju priče (izuzmemo li spekulativnu fikciju i njene podžanrove), o komunističkom se razdoblju još uvijek pripovijeda. Jedna od takvih pripovijesti je i nova knjiga Slavenke Drakulić – Basne o komunizmu (Profil, 2009.) koja na 'lagan i dopadljiv' način pokušava novije generacije uvesti u problematiku apsurda komunističkih sistema, a starije na trenutak vratiti u vrijeme u kojem su nekoć boravili.

Kad bi, kojim slučajem, iz javnih knjižnica i kućnih biblioteka netragom nestale sve knjige koje tematiziraju posljednjih šezdesetak godina ovih balkanskih prostora, a njihovo mjesto zauzela knjiga Slavenke Drkulić, malo bi se toga u percepciji komunizma promijenilo. Ne stoga što bi knjiga Slavenke Drakulić bila potpuno nevažna ili izrazito ideološki obojana, već stoga što je kolektivno sjećanje na neposrednu prošlost i dalje snažnije od pisane riječi. No, onoga dana kad nas napuste svi pripadnici pokreta nesvrstanih i kada budemo primorani ponovno se okrenuti tekstu kako bi razumjeli prošlost, tek tada će Basne o komunizmu moći doista progovoriti. No, Slavenka Drakulić takvog čitatelja i ima u vidu – na jednoj razini knjiga se obraća mlađim generacijama kojima riječ 'komunizam' ne uzrokuje srčanu aritmiju, dok na drugoj razini komunicira sa autoričinom generacijom, pomalo tračerski iznoseći sjećanja i svakodnevnicu Poljske, Češke, Albanije, Rumunjske, istočnog Berlina i Jugoslavije za vrijeme blokovske podjele. I dok će njen suvremenik u knjizi tražiti dopunu vlastitih sjećanja, nove generacije, kao i one buduće od knjige će dobiti nešto potpuno drugačije.

Basne o komunizmu zapravo nisu basne u onoj klasičnoj, strogoj definiciji. I premda i ovdje, kao i u basnama, životinjski karakteri preuzimaju alegorijsku funkciju te nam približavaju ljudske karaktere u danim situacijama, čitav bi tekst mirne duše mogao postojati i sa konvencionalnijim likovima – prije svega zbog toga što Basne o komunizmu u prvi plan vraćaju pomalo zaboravljenu proznu vrstu – esej. I dok čitav niz svjetskih autora piše i objavljuje eseje o kojekakvim temama, hrvatski prozaici i izdavači kao da pomalo zaziru od ove forme te će se u moru naslova koji se pojave svake godine tek veoma rijetko naći pokoja zbirka eseja. Ako bi o čitavoj vrsti sudili po jednom pripadniku njezina roda, tada bi mogli udijeliti blagoslov izdavačima i pohvaliti njihovu dosadašnju praksu zaobilaženja ove prozne forme. Jer, treba to reći bez okolišanja, Basne o komunizmu loša su knjiga. Postoji više razloga za takvu izjavu.

Prije svega valja ukazati na dvostruku egzistenciju ove knjige. S jedne strane Basne sudjeluju u javnom diskursu današnjice i progovaraju glasom renomirane i nagrađivane autorice te će se, već samo zbog toga, na njih obratiti pozornost. S druge strane, Basne egzistiraju u potenciji, kao svojevrsni artefakt prošlosti kojega će tek otkriti neke buduće generacije i na osnovi kojega će graditi svoje stavove o vlastitim precima. I premda će se semantika teksta značajno mijenjati ovisno o vremenskom rakursu, obje njegove inkarnacije, ona sadašnja i ona buduća, sadrže isti problem, a to je odnos prema čitatelju kojega Slavenka Drakulić strašno potcjenjuje. I dok je s jedne strane zamislivo kako neke buduće generacije o komunizmu neće znati ništa više no što mi danas znamo o prilikama na egipatskom dvoru, smatram kako je preuzimanje uloge pomalo infantilnog pripovjedača, kojom se tekst nastoji približiti nekim novim klincima, u najmanju ruku potcjenjivanje čitateljeve inteligencije. Premda sadrže određene ulomke u kojima se vidi oštrina autoričinog uma i premda su mjestimice prožete ironijom i trpkim cinizmom, Basne u osnovi ne dosežu dalje od trač-novine. U šest mini eseja (koji zapravo balansiraju na njegovoj granici, sadržeći u sebi elemente kratke priče, basne i novinskog izvješća), kojima se, barem nominalno, nastoji prodrijeti u duh jednoga vremena, autorica se nije odmakla puno dalje od opažanja o Titovoj taštini, lukavstvu i okrutnosti te paranoji bračnog para Cauºescu. Sve druge priče-eseji slijede sličnu paradigmu. Tuneli pod Berlinskim zidom, vojni puč u Poljskoj, Muzej komunizma u Češkoj i 'samoubojstvo' albanskog premijera rijetko se odmiču dalje od nauštrb nabačene debate o moralnoj ambivalentnosti i kolektivnoj odogovornosti. Sve su to prilično poznate stvari čijih smo se problematizacija nagledali i naslušali. I premda ti problemi nisu ni blizu nekom konačnom odgovoru, njihovo papagajsko ponavljanje bez konkretnijeg intelektualnog angažmana ne može na nas ostaviti dojam. Jer, zašto bi uopće čitali knjigu eseja ako ne zbog toga da se suočimo s novim pogledom na poznato? Ponovno pokrenuti već pomalo zamuklu raspravu, a potom se intelektualno i moralno držati na distanci čini mi se jeftinim postupkom kojim se, ako ništa druga, narušava credo autorice koja je u svojoj spisateljskoj karijeri ponudila brojne zanimljive tekstove.

Bez teorije, etike i intelektualne raščlambe jednog kompleksnog vremena koje još uvijek ima utjecaja na našu svakodnevnicu svedeni smo na dokonu kavansku raspravu o tome "kako je nekad bilo bolje" u pratnji sa standardnom dopunom "nije sve bilo tako crno-bijelo". S obzirom na to kako je javni prostor pun takvih paušalnih tekstova koji se iz dana u dan čitaju i komentiraju, nekome će i to biti dosta. Ipak, ne sjećam se kako smo odustali od koncepta književnosti koji zahtjeva intelektualni angažman od strane čitatelja i, što je važnije, intelektualni angažman od strane autora. Ako mi i nismo, čini se da Slavenka Drakulić jest.

Stoga, pojava ove knjige ne govori o bauku komunizma koji se preformuliran vraća u javnu svijest, iskače iz ormara i plaši malu djecu, već o stanju književnosti u kojoj se takvi tekstovi blagonaklono percipiraju od strane šire i uže javnosti. Nije teško dokučiti zašto je tomu tako. Bezličnost, odsutstvo stava i kretanje linijom manjeg otpora nisu toliko karakteristika ovoga vremena koliko garancija kako se tekst neće nikom zamjeriti niti će se zbog njega podići nepoželjna galama. U tom su smislu Basne gotovo politički korektne, a to je jedan od najgorih epiteta koji možemo prišiti nekom književnom tekstu. Unatoč tome, vjerujem kako tržišni uspjeh ove knjige neće izostati. Dvadeset tisuća prodanih primjeraka Fride ili o boli svojevrsna su garancija tome. No, to je neka potpuno druga priča.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.