KRITIKA 74: Marko Vidojković

Kada je, prije šest godina, objavio Kandže, Marko Vidojković ekspresno je od 'dečka koji obećava' promoviran u jednog od najpopularnijih pisaca suvremene srbijanske scene: roman o bijesnom studentu prava koji svakodnevno juri sa studentskih na građanske antimiloševićevske prosvjede u Beogradu '96, bez para i gladan, sve gledajući kako bi se pomlatio s policijom i 'komunjarama', a usput i 'kresnuo' što više kolegica, objavljen je u desetak izdanja, nagrađen, preveden na nekoliko jezika pa je na tom valu 2007. stigao i u hrvatske knjižare, u nakladi Profila. Taj uspjeh baš i ne počiva na naročitoj originalnosti; matrica 'opake urbane proze' koja socijalnu kritičnost kombinira s jezikom ulice nepogrešivo reproducira opća mjesta – (post)adolescentski nonkonformizam i subkulturnu subverziju, svakodnevni sleng i svakonoćni seks, lake droge i teške psovke – i tu se rijetko nađe mjesta za zanimljiviji otklon. Kandže su ga, recimo, nudile nadrealnim, halucinantnim motivima poput onog golemog čudovišta koje neprestano iz prikrajka promatra i vreba pripovjedača, ali ne čini mi se da je baš to bio jedan od uspjelijih aspekata romana – naprotiv, Vidojković se, pokušavajući metaforom zaobići i nadići mimetički prosede, uglavnom saplitao. Pa ipak, mora da postoji razlog zbog kojega je baš njegov roman iskočio iz postjugoslavenske prozne hiperprodukcije 'urbane stvarnosti' i stekao toliku popularnost, a vjerujem da ga treba tražiti prvenstveno u političnosti Kandži, u epizodama vezanima uz aktivizam i angažiranost glavnoga lika, u duhovitom spoju njegova pankerski beskompromisnog idealizma i radikalno ciničnoga pogleda na svijet.

Da ne bi bilo zabune: Vidojković nije 'pisac jedne knjige', osim Kandži objavio je još i zbirku priča i pet romana. Posljednji, Hoću da mi se nešto lepo desi odmah (Samizdat B92, Beograd, 2009.), izišao je prošle godine, a njegovo novo, drugo izdanje, po svemu sudeći neće biti i posljednje. Recept je poznat: sve se tu vrti oko autobiografskih motiva, jer ovakva se proza 's mudima', neumivena, gruba i žestoka, legitimira prvenstveno autentičnošću proživljenog pa se pripovjedač, jasno, zove Marko Vidojković, poznati je pisac u ranim tridesetim, svoju popularnost kapitalizira prvenstveno među 'čitateljkama', a u međuvremenu troši vrijeme s drugarima, uglavnom lamentirajući o nedokučivim tajnama muško-ženskih odnosa. Za razliku od onog momka iz Kandži, koji se hranio kod majke svoje bivše djevojke i grebao naokolo za džoint, ovaj Vidojković svako malo zove dilera i naručuje kokain; urednik je 'renomiranog magazina' i, sve u svemu, dosta je dobro konformirao svoj nonkonformizam pa sada uživa u produženoj adolescenciji narkofilskih sesija, seksualnih eskapada i cjelonoćnih tuluma. Nije da pritom posvećuje naročitu pažnju tom zaokretu: njegovo 'ludilo' usmjereno je skoro isključivo na zapetljani odnos s djevojkom/ljubavnicom/prijateljicom Janom i tek povremeno, kao u epizodi u kojoj stvara kaos na regrutaciji ne bi li završio kod psihijatra i izbjegao vojsku, tiče se 'sistema'. Tu negdje krije se glavni razlog zbog kojeg Hoću da mi se nešto lepo desi odmah ostaje na razini manje ili više zabavnog, generacijski kodiranog light-štiva za putovanje ili plažu, bez nekih ozbiljnijih pretenzija. Ako se sjetimo, recimo, Denisa Lalića, glavnog lika blogova i romana Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Bulića, s kojim bi Vidojkovićev pripovjedač bez problema mogao popušiti poneki intertekstualni džoint, i koji je precizno i duhovito izvještavao sa svoga puta u 'ralje kapitalizma', postaje jasnije o čemu je riječ.

Struktura Hoću da... je mozaična, pripovijedanje raspršeno: tekst je, zapravo, niz dnevničkih bilješki datiranih između travnja i kolovoza 2008, a svaka započinje okvirnom napomenom poput ove:

Beograd,
13. april 2009.
10:08 pre podne
Ljudi na planeti: 6.738.007.175
Riba s kojima sam se karao: 75
Riba s kojima sam se karao, a rođene su na današnji dan: 3
Ja: 1

Relevantni podaci koji kasnije ulaze u ove uvodne napomene su, na primjer: "Porto – Mančester Junajted: 0-1", "Ljudi od jutros na planeti dobilo rak: 13. 872", "Mudrost dana: 'Vole kurac ko baklavu', Miloš Bajagić Sijuks"... i tako do kraja, s tim da broj 'riba' ubrzano raste, sve do 83 - što je, u krajnjoj liniji, sasvim dovoljan opis dobrog dijela radnje pa nije čudo da se autor u tom jurišu na trofeje malo i zabuni, kao na 93. stranici, kada jednu Veneru nakratko prekrsti u Lanu...

Za to vrijeme, ni sporedni likovi ne sjede skrštenih nogu: pratimo ljubavne brodolome Vidojkovićevih prijatelja Kukija, Rikija i ostalih, koji mu najčešće otvaraju svoja krvareća srca uz alkohol i pokoju lajnu, da bi se, nakon dugotrajnih samosažalijevajućih monologa, ispostavilo kako su svoje bivše djevojke cijelo vrijeme varali – a i ove su, po svemu sudeći, varale njih, svi tu neprestano šaraju i ulijeću u raznorazne afere, monogamija je koncept u koji odavno nitko ne vjeruje. Pa opet, osjećaji ne samo što postoje, oni su intenzivirani ovim igrama (ne)povjerenja, i to je možda najzanimljiviji aspekt romana: pripovjedač, recimo, ma kakav seksualni predator bio, daleko je od tipiziranoga macho-muškarca, ma koliko pazio da ne zvuči 'paćenički', ne skriva hipersenzibilnost, ne skriva da ga miris jeseni što podjeća na dane djetinjstva može rasturiti jače od najčistije koke, a svađe s već spomenutom Janom odvesti u akutnu depresiju.

Baš taj nedefinirani, mučni odnos s Janom drži raštrkanu, fragmentiranu naraciju na okupu; ne sasvim uspješno, doduše, jer ova love/hate veza, prepuna ljubomore, pakosti, osveta i mirenja, i čitatelju ubrzo postaje onakva kakva je i akterima: poprilično zamorna. Prema kraju ona, tako, kvari čak i onaj dojam benigno zabavne priče, osobito na završnim stranicama. Šteta što Vidojković ipak nije rigoroznije pročistio tekst i opreznije izbalansirao kompoziciju romana – ovako, on djeluje dosta stihijski napisan.

S druge strane, ta nepočešljanost ima svoje, makar načelno opravdanje u poziciji pripovjedača koji može izgovoriti rečenicu poput: "Život mi se pretvorio u eksperiment, ali to je stoput bolje nego da mi se pretvorio u alarm koji te budi svako jutro da odeš na šljaku" i jasno je da proizlazi iz onog deklarativno neopterećenog dnevničko-asocijativnog nizanja doživljaja, pa ispada da su i viškovi i 'prazni hodovi' romana žrtva pomalo naslinog pokušaja 'autentifikacije' pripovijedanja proživljenim iskustvom, baš kao što su to i autoreferencijalni odlomci u kojima Vidojković piše o tome kako piše ovaj roman, raspravlja s likovima o tome koja imena da im u njemu da, što tek tu i tamo ispadne zgodno i duhovito, a u većini slučajeva opravdava onu otrcanu i često pogrešnu predrasudu: kada pisac piše o tome kako piše, onda to vjerojatno radi zato što ne zna o čemu bi drugom pisao.

Da nije ovih nezgrapnosti, Hoću da mi se nešto lepo desi bio bi sasvim uspio, nepretenciozno zabavan roman, ali i tada bi mu nedostajalo ono što su Kandže, usprkos svojim lošijim stranama, nesumnjivo imale: ozbiljniji razlog da uopće bude napisan.
 
Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.