KRITIKA 7: David Albahari

Prošlo je ohoho vremena, već više od desetljeća, od legendarne polemike Stanka Lasića i Igora Mandića o značaju srpske književnosti za hrvatske čitatelje, ali i danas svi dobro pamte onu notornu Lasićevu izjavu kako je ta književnost u njegovim preokupacijama "dobila status bugarske".

Ekipa iz Arkzina, časopisa koji je tih godina sjajno miksao pop-kulturu, političku subverziju i 'opaku teoriju', promptno je reagirala i pokrenula posebnu ediciju knjiga srpskih autora, nazvavši je Bvlgarica. Pričam o tome zato što je prvi naslov Bvlgarice bio roman Mamac jedna od najčitanijih knjiga u Srbiji tada aktualnog laureata NIN-ove nagrade Davida Albaharija.

E, sad, u međuvremenu se ponešto ipak promijenilo. Šetate, recimo, velesajamskim halama ovogodišnjeg Interlibera, zapahnuti miomirisima prženih kobasica, dok vas iz zvučnika lobotomiraju decibeli sirovog techna (zašto, pobogu?), šetate i gledate: ovdje neki beogradski pisac prima V.B.Z.-ovu nagradu, tamo hrvatski, bosanski i srpski izdavači zajedno predstavljaju sabrana djela Danila Kiša, malo dalje jedna knjižara dijeli štand s Fabrikom knjiga... Dobro, ajde, nećemo pretjerivati, od ozbiljne, konstruktivne i sustavne suradnje sa srpskom knjižnom scenom daleko smo koliko i Zagreb od, recimo, Sofije; težište stvari i dalje je na osobnim kontaktima i inicijativama, ali logika tržišta nije toliko nepredvidljiva da ne bismo mogli zaključiti kako će se približavanje naroda i narodnosti pod šarenim barjakom profita nastaviti.

Nažalost, u toj priči za sad nema puno mjesta za jednog od najboljih suvremenih srpskih pisaca, svjetski priznatog i prevođenog autora prve Bvlgarice. Na njega ćete naići tek sporadično – evo, početkom godine mu je u Quorumu izašla vrlo dobra priča 'Bicikl' – ali o najnovijem romanu Brat (Stubovi kulture, Beograd, 2008), predstavljenom prije par tjedana na Beogradskom sajmu knjiga, nećete čitati u medijima, a pomučit ćete se i da ga pronađete u knjižarama. Šteta, jer – kad ga konačno nađete – vidjet ćete da je ono što Albahari piše nekoliko stepenica iznad velikog dijela naše recentne prozne produkcije. Ma koliko mi šutjeli o tome.

Brat je Albaharijev jedanaesti roman (od 1973. naovamo objavio je i devet zbirki priča te dvije knjige eseja), pisan unutar osnovnih koordinata poetike autorskog opusa: prepoznaje se piščeva rafinirana rečenica, tekst koji ujednačeno teče preko stranica, bez paragrafa i drugih prekida (doduše, ovaj je roman ipak podijeljen u dva dijela), gusta, ali nenametljiva mreža kulturnih referenci, tematiziranje obitelji i njezina traumatičnog rasapa, problematizacija samog čina pisanja... S druge strane, sam je autor u nedavnom intervjuu rekao da je Brat "čak i za mene jedna pomalo čudna priča". O čemu se radi?

Čitajući prvi, kraći dio romana, vjerojatno ćete se brzo sjetiti Thomasa Bernharda. Mračni gospodin iz Austrije itekako je utjecao na pisce 's ovih prostora' – dovoljno je pomisliti na Dašu Drndić, Andreja Nikolaidisa, Igora Marojevića, Barbi Marković... Ključ tako dinamične recepcije najlakše je potražiti u Bernhardovu otrovnom pesimizmu i brutalnoj kritici vlastite sredine, ali simpatičan prijedlog nešto drugačijeg registra ponudio je nedavno Robert Perišić, objasnivši kako se Bernharda može čitati i kao krajnje zabavnog autora, toliko radikalnog u ustrajavanju na mizantropiji i mržnji da vas to, zapravo, beskrajno nasmijava. Takva 'smiješna strana Bernharda' kao da se pojavljuje u prvom dijelu Brata – mučna, neurotična, na trenutke paranoidna ispovijest glavnog lika, Filipa, napinje se, s vremena na vrijeme, do urnebesno apsurdnih situacija... Filip je, inače, hipersenzibilni, introvertirani pisac, koji vlastiti život interpretira kao niz velikih gubitaka: još u ranom djetinjstvu sestra mu je poginula u automobilskoj nesreći, potom su mu umrli roditelji, nekoliko je godina potrošio opijajući se do besvijesti i povraćajući iz večeri u večer u zahodu lokalne birtije Brioni, supruga ga je ostavila... Pisanje je koristio kao terapiju – tako je nastao njegov autobiografski rezime nesreća, roman Život gubitnika (i opet je teško ne pomisliti na Bernhardova Gubitnika).

Pripovijest Brata započinje dolaskom pisma bez adrese pošiljatelja: Filipu piše Robert, čovjek koji tvrdi da mu je brat za kojega nikada nije znao i koji je gotovo cijeli život proveo u Argentini. Sad je doputovao u Zemun, želi ga upoznati i predlaže da se nađu u Brionima. Ta šokantna vijest razara Filipov mikrokozmos i postaje okidač nezaustavljivog monologa razlivenog kroz asocijativne digresije, introspektivne refleksije, neprestana ponavljanja već izrečenog... Stari trik usporavanja pripovijedanja radi gradnje suspensea tu je hiperboliziran do apsurda, Filip skreće u naizgled besmislene rasprave o internetu i pisaćim mašinama, političkoj situaciji u doba komunizma i teškoćama nesanice, pravilima poštanske službe i značaju održavanja uredne frizure, on nagomilava suvišne detalje i opširno opisuje najbanalnije radnje poput ustajanja, sjedanja ili šetanja sobom, minuciozno bilježi svoje nebrojene vrtoglavice, glavobolje i malaksalosti, prisjeća se prošlosti i razmatra najfantastičnije načine na koje bi se susret s bratom mogao odviti, a pripovijedanjem ravna ista ona logika neprestanog odgađanja koja upravlja i Filipovim postupcima: strepeći od nesagledivih mogućnosti razvoja događaja i užasnut spoznajom da ih ne može sve predvidjeti i kontrolirati, on nezaustavljivo fabulira ne bi li izbjegao ili barem ublažio ono što se mora zbiti.

Stvar dodatno komplicira specifična pozicija pripovjedača: Filipovu ispovijest nam zapravo prepričava neimenovani narator o kojem doznajemo jedino to da je pisac, ona je 'priča u priči' i, iako je taj narator 'suzdržan', njegove su intervencije dovoljno česte da bi svijest o posredovanosti kod čitatelja neprestano potkopavala pouzdanost ispripovijedanog.

U drugom dijelu romana situacija se dodatno usložnjava – braća su se susrela i sad nam narator prepričava Filipovo prepričavanje bratove priče... Ali vrtoglavica ne dolazi od ove trostruke posredovanosti, nego od naglog 'ubrzanja': odjednom, događaji se počinju nizati sumanutim tempom. Roberta su, doznajemo, roditelji dali na usvajanje bračnom paru prijatelja još dok je bio beba. Bio je to kraj šezdesetih i vrijeme studentskih nemira, a njihov otac, sveučilišni profesor, angažirao se u prosvjedima i tako postao državnim neprijateljem. Kad se njegov kolega odlučio sa suprugom zbog istog razloga odseliti u Argentinu, činilo se pametnim makar jednog sina lišiti opasnosti. Ovo otkriće, međutim, tek je početak nepredvidivih obrata, koje nema smisla prepričavati, jer idu u onu famoznu kategoriju plot-spoilera – zbilja bi bila šteta uprskati iznenađenja koja se pri samom kraju obrušavaju na čitatelja višestruko moćnije od svih onih interliberskih techno-decibela...

Albaharijeva Brata može se dosljedno iščitavati na nekoliko razina: kao priču o urušavanju jednog društva prikazanu dvostrukom optikom, u 'totalu' i u 'krupnom planu' rasapa obitelji, kao priču o odgovornosti i (ne)prihvaćanju drugog/drugačijeg, kao autoreferencijalno propitivanje pisanja samog i njegovih poetičkih pretpostavki, kao razgrtanje zakučastih problema konstituiranja identiteta... Ali ono što je najuzbudljivije u njegovu čitanju nije tek pluralitet mogućih perspektiva, već poziv da ih sve stavite u pogon istovremeno, ne smirujući se i ne zastajući ni na jednoj. A ako književnost treba biti provokativna, onda je ovo zasigurno jedan od boljih načina da to postigne.

Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.