KRITIKA 68: Damir Karakaš

Ako je fundamentalna zadanost koja određuje ljudsko stanje (ne)mogućnost spolne veze, kako tvrdi izvjesni trendy slovenski filozof, tad smo pronašli još jedan zanimljiv ključ za iščitavanje Sjajnog mjesta za nesreću, najfriškijeg romana ličkog prozaika Damira Karakaša (koji je doživio već i drugo izdanje kod Sandorfa, malenog nakladnika, ali bitnog književnog agenta za regionalne pisce). Ostavimo li po strani činjenicu da je beskrajno moderno u kritičkom tekstu citirati lacanovce, Karakašev uradak nudi uistinu mnoštvo odreda zanimljivih razina čitanja. Uzevši u obzir žanrovsku podjelu, ovo je svojevrsni stvarnosni roman, međutim narečena stvarnost je drukčija od one na koju smo navikli u domaćoj, pa i regionalnoj prozi - izmještena je u velebni, kozmopolitski i seksualnim tenzijama nabijeni Pariz.

Koja o piscu: mediji su već davno crnu obrvu Karakaša pospremili u ladicu čudaka jer ne znaju kamo bi ga strpali. Pisac, scenarist, klošar, slikar, novinar, glazbenik, glumac? Nijedna od tih odrednica ne opisuje Karakaša u potpunosti, niti on sam želi pozicionirati svoju javnu personu u bilo kojem od danih smjerova. Problem je u tome što sve čega se dohvati, radi dobro. Baš kao što je u glazbi trenutno strahovit trend mashupa (recimo, na podlogu St. Etiennea nakalemiti Bowiejev vokal iz neke sasvim druge pjesme), tako je i naš (za ovu priliku) pisac čisti mashup ekscentrika i iznimno darovitog autora. Premda se na trenutke u nekim konstrukcijama nazire urednička ruka frenda mu Roberta Perišića, Sjajno mjesto... vrlo je uspjela knjiga koja nas odvodi daleko od kontroverznih poduzetnika, drogaških isfuravanja i kriminala spregnutog s lokalnim šerifima, što su omiljene teme domaćih perjanica stvarnosne proze. 

Maksimalno pojednostavljeno i bez prevelikog prepričavanja - pratimo slike iz života izvjesnog pisca, već ostvarenog u vlastitoj domovini, a koji je iz nejasnih motiva (osim čiste i nepatvorene egzistencijalne drhtavice) sreću i ponešto para odlučio potražiti u francuskoj metropoli. S obzirom da mu nijedan francuski izdavač ne želi objaviti novi roman Sjajno mjesto za nesreću (ta autoreferencijalnost nije agresivna, već beskrajno simpatična), naš pisac koji ima i crtačkog dara odluči se izdržavati izradom karikatura – hvalabudibogu, u Parizu ima turista voljnih ponijeti autohtoni kvazikulturni suvenirčić (karikaturu, ulje na platnu ili vlastiti profil izrezan iz crnog papira) više no drva u Bulonjskoj šumi. Teško je procijeniti gdje završava romaneskno i počinje autobiografsko, jer Karakaš bez sumnje obilato koristi doživljaje koje je prikupio za vlastitog boravka u Parizu gdje je godinama crnčio i dirinčio svirajući harmoniku po trgovima, pa čak i završio u zatvoru – eto, još jedan dokaz za mashup teoriju.

Opsegom nevelik roman strukturno je, ali pomalo neuredno i razbarušeno podijeljen na četiri dijela, radnja je neporecivo linearna, sporedni komadići dešavaju se u Zagrebu i Londonu, i premda u knjizi nema toliko brutalnih i naturalističkih slika koje smo vidjeli u Karakaševim ranijim djelima Kino Lika ili Eskimi, većina zbivanja dešava se u pariškim predgrađima, iznajmljenim stanovima bez WC-a gdje se spava na polutrulim madracima, a stanari se mijenjaju kao na tekućoj vrpci da već sutra nestanu bez traga. Nevine turističke destinacije poput Beaubourga ili Montmartrea opisane su s unutrašnje, nevidljive strane pitoreskne i kičaste razglednice, gdje se borba za najvidljivije mjesto i zamjeranje vladajućim nacionalnim bandama često plaća nožem u trbuhu ili u najboljem slučaju dobrim batinama.

Poseban osvrt zaslužila je vrlo suvremena potka romana – najme kaj, moguće je njegovo zeitgeist iščitavanje kroz prizmu suvremenog gastarbajterstva 21. stoljeća,  dijelom egzistencijalnog, dijelom kolonijalnog, a dijelom, priznajmo, i avanturističkog.  Nova Evropa forsira migraciju stanovništva, ali avaj: ta nova životna paradigma nije se iskazala kako je zamišljeno; Španjolac ne ide raditi u Nizozemsku gdje je dobrodošao, već Poljak dolazi u Englesku biti policajac, a Bugarin ili Rumunj šverca robu u Francusku i sa zemljacima, ljudima s ruba planira opljačkati banku. Pročitajte današnje novine – arhetip zapadng kriminalca danas je došljak iz istočne Evrope; prošla su vremena romantičnih heroja poput filmskog Belmonda ili stvarnog Jacquesa Mesrinea. Preklapanje kultura i civilizacija (ne na hantingtonovski način) i svi problemi koji izviru kako iz davne kolonijalne podjele svijeta, tako i iz relativno nedavne posthladnoratovske secesije iznimno su danas vidljivi u čitavoj zapadnoj Evropi, ponajviše u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Nama je na ovim prostorima to pitanje blisko; nekad su radnici iz Turske i sa zapadnog Balkana (sic!) vlastitim mišićima sudjelovali u nezapamćenoj konjunkturi zapadne Njemačke, pritom obilato pomažući vlastite ekonomije svakog Božića i Uskrsa donoseći teško ušteđene dojčmarke u rabljenim žutim Mercedesima; sjećamo ih se sa slika Dragutina Trumbetaša, a o njima je nedavno vrlo uspješno pisao Nenad Popović. Danas, zajedno s ostalim Evropljanima nižeg reda, južni se i istočni Slaveni iz nove Evrope sitnim kriminalom bore za svaki euro s domaćim građanima tamne puti koje, barem teoretski, ekstradicijskog pritvora spašava tek francuska putovnica.  Domaćini arapskog podrijetla pak imaju svoje probleme, od zaoštrenih religijskih problema i neprihvaćanja, preko nemogućnosti adekvatnog školovanja do zatvaranja u banlieue, periferijska geta u kojima je bijelcima pristup dozvoljen, ali ne i preporučen. Baš tamo naš književni junak nalazi djevojku magrepskog porijekla, "nisku, guste crne kovrčave kose i poveće guzice, no savršeno okrugle i tvrde. Nažalost, ta guzica je potpuno neupotrebljiva: Hadami se ne želi ševiti otraga."

Eto i iščitavanja spomenutog na početku – premda polusvjesno u potrazi za platonskom drugom polovicom, naš se junak ne može othrvati klišeu vječne muškaračke nestrpljivosti, mačoidnom šaranju sa strane, brzopoteznom mijenjanju partnerica i traumi od djece i vezanja; vlastita sloboda uvijek mu je važnija od emocija druge strane, čime se naš hrvatski književnik na privremenom radu u Parizu svrstava među plejadu književnih balkanskih intelektualaca s kraja stoljeća potištenih zbog spolnog (ne)realiziranja. Od Krešimira Horvata preko Melkiora Tresića do don Stipana, balkanski mužjak uvijek želi neku drugu, Jelenu, ženu koje nema.   

Takav je, eto, ujedinjeni polusvijet ujedinjene Evrope bez granica i bez važećih putovnica, svijet u kome se život mjeri šestomjesečnim vremenskim odsječcima (zbog dozvole boravka) i u kojem domaće cure čistog ili miješanog podrijetla uskaču u krevet svakom šarmatnom divljaku. Damir Karakaš s puno simpatija, gotovo s nekom čudnom ljubavlju piše o životu kakvog možemo očekivati i na našim vratima za koju godinicu, kad i amo, u perspektivnu evropsku zemlju blagostanja, željenu turističku destinaciju kakva je nekad bila i predziđe zapadne civilizacije krenu dolaziti nesretnici iz azijskih –istana ili hrpimice nahrupe Kinezi. Konačno, nakon Like, Karakaš nam je potpuno avangardno otkrio Evropu i budućnost koja nas čeka u njoj.

Božidar Pavlović
photo: Glow (flickr)

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.