KRITIKA 66: Mirko Kovač

Izdavanje sabranih djela Mirka Kovača projekt je koji je, barem za sada, najviše obilježio rad nakladničke kuće Fraktura: započet 2003., samo godinu dana nakon njezina osnivanja, prošle je godine s tri nove knjige (roman Gubilište i antologijska knjiga eseja Evropska trulež te Elita gora od rulje, prvo ukoričeno izdanje piščevih esejističko-polemičkih zapisa objavljivanih mahom u kolumni Kovačnica u Feral Tribuneu) doveo ovu kolekciju do vrlo respektabilne brojke od četrnaest naslova. U međuvremenu, Fraktura je od malenoga, marginalnog nakladnika koji pri odabiru djela i pisaca pretpostavlja nešto istančaniji ukus i promišljenije kriterije neposrednom profitu postala vrlo cijenjena kuća, na tržištu, dakako, nedorasla 'velikim igračima', ali sa sasvim solidnim simboličkim kapitalom kojeg uvažavaju kolege, urednici, kritičari i žiriji raznih nagrada; s druge strane, i Kovačev je kulturni kapital u tome razdoblju malo-pomalo okrupnjao (što se, nakon post-nacionalističke deratizacije javnog prostora u nultim godinama i moglo očekivati: ako ništa drugo, uklonjena je stigma 'antidržavnog elementa'), a Njegoševa nagrada koju je primio prošle godine i prigodno obilježavanje njegova sedamdesetog rođendana u HDP-u, popraćeno brojnim izlaganjima prikupljenim i objavljenim u Književnoj republici 7-9/2009., recimo, neke su od recentnijih epizoda iz te priče.

Elita gora od rulje – podnaslovom, inače, žanrovski pobliže određena kao 'polemika' - objavljena je u sklopu strateškog 'pokrivanja' esejističkog dijela Kovačeva opusa: nakon što su godinama bili skoncentrirani prvenstveno na romane, u 2008. i 2009. u Frakturi su izdali čak četiri knjige piščeve nefikcionalne proze (osim spomenute Evropske truleži još i knjigu pisama i izvanrednu zbirku eseja Pisanje ili nostalgija). Ovdje sabrani tekstovi, njih dvadesetak, uglavnom su kraći, opsegom prilagođeni novinskoj stranici, i propituju temu kojoj se Kovač iznova vraća: (ne)snalaženje i moralnu degradaciju intelektualaca, prvenstveno pisaca, u vremenima ideoloških lomova, ratova i velikih tragedija. Knjigu otvara jedan od dužih, studioznijih eseja, posvećen 'slučaju Hamsun', koji je – možda ne toliko snažno kao srodni 'slučajevi' Pound, Heidegger ili de Man, ali svejedno vrlo značajno – pokrenuo brojna dvadesetstoljetna propitivanja odnosa 'lika' i 'djela', etičke (ne)mogućnosti i (ne)opravdanosti recepcije spisateljskog opusa mimo pripadajućih biografskih svinjarija. Zanimljivo je uočiti koliko je Kovač oprezan u tretmanu ove teme, kako pažljivo opipava i minuciozno odvaguje piščeve evidentne pogreške i neke 'olakotne okolnosti', uspoređuje njegove poteze s onima, znatno opasnijima, Malapartea i Célinea, ili sličnima, ideološkoga neistomišljenika Aragona, daleko od bilo kakva en bloc opredjeljivanja pro ili contra Hamsuna, pun poštovanja i vrlo dobro upoznat s njegovim djelima, postupcima, tematskim preokupacijama. Na to treba obratiti pažnju kako bi se mogla precizno odvagnuti prava težina puno žešće kritike nekih drugih književn(ičk)ih poskliznuća po liniji ideološko-političkih opredjeljivanja: kada piše o Matiji Bećkoviću, na primjer, Miri Marković ili Dobrici Ćosiću (a tom je SANU-ovcu, bardu srpske književnosti i svojedobnom predsjedniku Jugoslavije upućena najekstenzivnija i najtemeljitija kritika u završnome polemičkom tekstu knjige), Kovač, decentnom stilu usprkos, zna biti vrlo oštar, opako ciničan, inteligentno posprdan i profinjeno ironičan, polemizirajući strastveno, ali na razini elementarne pristojnosti i dobrog kućnog odgoja, razini koju medijski eksponiranije javne svađe na novijoj hrvatskoj intelektualnoj sceni uglavnom ne smatraju vrijednom truda.

Već se iz ovoga popisa imena može naslutiti da su na Kovačevu polemičkom nišanu mahom srbijanski i srpski pisci, umjetnici i intelektualci: od Jovana Dučića, preko Miloša Crnjanskog, Milorada Pavića, Vladete Jerotića, Radovana Karadžića, Branka Pleše, Ljuše Ristića sve do Borisa Tadića i 'oca nacije' Ćosića, Kovač de(kon)struira nacionalističke miteme 'neobičnog' i 'izabranog' naroda, koji "pobjeđuje u ratu i gubi u miru", koji je žrtva zakulisnih geopolitičkih igara i/ili iracionalne mržnje cijeloga svijeta... Ta anatomija masovne idiotizacije i identifikacije s kolektivom kojem se paranoidno-narcistički dodjeljuje uloga povijesne neusporedivosti i izvanrednosti, jasno, ni po čemu nije srbijanska/srpska specifičnost; dovoljne su dvije-tri usputne primjedbe vezane uz prvog hrvatskog predsjednika pa da, bez većeg napora, rekonstruiramo ne tako davne situacije i okolnosti s ove strane granice, a koje ni stupidnošću ni jezivim posljedicama nimalo ne zaostaju za primjerima iz Kovačeve knjige. Ali nije nužno riječ ni o specifičnosti balkanskih prostora: tekstovi posvećeni antisemitskim istupima Louisa Ferdinanda Célinea, hipokritskom držanju Maksima Gorkog za vrijeme Staljinove vladavine ili pamfletima kojima je Ilja Erenburg pozivao ruske vojnike krajem Drugog svjetskog rata na odmazdu nad Nijemcima to potvrđuju.
Ipak, dva su teksta iz Elite osobito zanimljiva: osim već spomenutoga o Dobrici Ćosiću, u kojem se njegova karijera prati od poslušničke plovidbe na Titovom brodu pedesetih, kada je vrijeme kratio ispisujući ustreptale posvete svojih knjiga Maršalu, preko anti-jugoslavenstva (koje se, kao što je u sličnim slučajevima uobičajeno, javlja ipak nešto kasnije no što to Ćosić danas tvrdi) pa sve do uspona do statusa jednoga od glavnih ideologa srbijanskog militarizma devedesetih, tu je i esej Tko se boji Marxa još, u kojem Kovač evocira uspomene na razne ugledne jugoslavenske marksiste, ispisujući apologiju Praxisa, praksisovaca i njihova inzistiranja na utopijskoj dimenziji socijalizma i permanentnoj kritici aktualnoga društvenog stanja.

Taj je ogled naročito zanimljiv u kontekstu Kovačeva dosljednog, apriornog odbijanja konformizacije s kolektivističkim svjetonazorima bilo kojega tipa i ustrajavanja na individualističkoj, anacionalnoj poziciji iz koje su vidljive slijepe pjege velikih sistema: kada se prisjeća izjave Simone Weil po kojoj 'mi' znači poraz inteligencije, on istodobno ispisuje svoj po/etički credo.

Elita gora od rulje - iako će u kontekstu ovih sabranih djela, koja prezentiraju jedan od najznačajnijih prozaističkih opusa druge polovice dvadesetoga i početka dvadesetprvog stoljeća na prostorima na kojima se čitamo bez prevoditelja - vjerojatno ostati pomalo 'u drugom planu', iznimno je važan podsjetnik na Kovačev hrabar i odgovaran javni angažman, kojim je u devedesetima potvrđivao onoj manjini koja nije podlegla metanaraciji nacionalne pripadnosti da se i u takvim vremenima može očuvati zdrav razum i moralni integritet, dok je u nultima, zadržavajući kontinuitet tema, implicitno potkopavao logiku diktiranoga brzog zaborava nedavne prošlosti. Jedini problem koji imam s knjigom – a tiče se hijerarhijskoga para sadržanoga već u naslovu, para u kojem 'rulja' ili 'masa' ubrzo postaju amorfnom skupinom kojom direktno upravlja, ili na nju, barem, presudno utječe obrazovana manjina 'ideologa', što nije koncepcija društvene i povijesne strukturne dinamike koja mi se čini uvjerljivom – može se, ipak, pripisati strategiji isticanja odgovornosti onih od kojih bismo, ma koliko naivno, uvijek iznova očekivali nešto kompleksniju moralnu refleksiju. Utoliko ni taj problem nije naročito velik: Kovaču, ipak, nije stalo do toga da pruži konačnu, sveobuhvatnu interpretaciju uspona nacionalizama i njihova epiloga, nego da, pažljivo punktuirajući konvertitstva, licemjerstva, gluposti i populizme raznoraznih uglednih kulturnjaka, akademika i drugih 'bel esprita', izradi provizornu skicu, nacrt za neku buduću povijest intelektualnog beščašća.

Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.