KRITIKA 65: Dunja Radosavljević

Bilo bi isuviše lako, možda i prebanalno, iščitati Paprat Dunje Radosavljević (Stubovi kulture, Beograd 2009.) u feminističkom ključu. Tekst ovog nevelikog romana nudi nam dovoljno povoda i materijala za takvo iščitavanje, i nije se čuditi što su dosadašnje kritike i prikazi ove knjige bile ispisane u tom ključu. Nema ništa lakše od pisanja rečenica poput ove: "Veoma eksplicitan rečnik koji koristi, autorka je objasnila besom koji oseća zbog odsustva otpora represiji u kojoj žive žene u našoj sredini a sa kojom se ona neće i ne može da pomiri i zato se nigde nije ustalila." Takvim iskazom utvrdili smo mjesto samoga romana, strpali ga u ladicu ženskog pisma, izbavili ga od banalnosti chick-lita i kazali kako, u osnovi, Paprat nije ništa drugo doli još jedna nezadovoljna litanija prepuna reminiscencija o prirodi odnosâ među rodovima. Istovremeno, upozorili smo sve čistunce kako je knjiga pisana 'eksplicitnim rječnikom', čime smo istovremeno privukli i one koji takav postupak još uvijek nalaze zanimljivim. Mišljenja sam pak kako se Paprat daleko bolje sažima sljedećim iskazom, iskazom sa samog početka romana koji uvelike obilježava njegov tijek i uvjetuje njegovo razumijevanje – "Kako se odupreti masi, to je uvek bilo pitanje, ali kako živeti međ njom, to je već druga stvar." Jer, glavni problem ovoga romana ne leži u izrečenom već se nalazi na zabašurenom području neizgovorenog, podrazumijevanog, unutar konteksta koji Paprat uopće čini mogućim. Drugim riječima, nemoguće je pisati aktivističku literaturu u državi u kojoj je koncept aktivizma prevladan i nepotreban, nemoguće je pisati literaturu o likovima u lošim životnim uvjetima u Švedskoj. Da bi pridali odgovarajuću težinu riječima Dunje Radosavljević, da bi ih u potpunosti razumjeli i predočili sebi njihovu referencijalnost, moramo biti u stanju pojmiti veći narativni okvir koji se, u ovom slučaju, zadržava na suvremenoj Srbiji i njenim apsurdima dovoljno poznatim i s ove strane granice. Gledamo li ga s humanističkim naočalama na nosu, roman Paprat izlazi iz regionalnog okvira određenog lokalnim političkim banalnostima, i prelazi na opću, apstraktniju razinu. Pitanje je, dakle, dvojako. Na koji način Paprat funkcionira u svom autohtonom kontekstu, i na koji ga način transcendira. U ostatku teksta, pokušat ću dati zadovoljavajuć odgovor na ta pitanja.

Kako bi uopće mogli pratiti o čemu govorim, potrebno je na ovom mjestu iznijeti kratak sadržaj romana, u kojem se nećemo zamarati tehnikalijama poput razdvajanja autorskog i pripovijednog ja i sličnih kritičkih doskočica. Zbog jednostavnosti, ova ćemo dva glasa spojiti u jedan, i kazati kako je Paprat emocionalna odiseja (ili, primjerenije, penelopijada) kroz muški svijet Srbije, u kojoj autorica traga za svojim Odisejem i propituje mogućnost njegovog postojanja. Odisej kojega autorica traži nema velikih veza sa lutajućom barabom, kurvarom i probisvjetom iz Homerovog epa, već je jedan sasvim običan tip, pomalo bezličan, od kojega se ne očekuje ništa više od toga da ispuni prazninu u ženinom životu (!sic). Sam tekst vibrira između dvije krajnosti. Između težnje za pronalaskom srodne duše, muške polovice vlastitog bića (u dosljednom platonističkom smislu) i dekonstrukcije te iste težnje. Istovremeno, Dunja Radosavljević kontrastira konkretnog muškarca sa idejom o muškarcu, nalazeći kako se realnost ne može mjeriti s utopijom. I tako, iz stranice u stranicu, pratimo autoricu u njenim pokušajima ostvarivanja veze s muškarcima, gledamo je za vrijeme cyber-seksa, slušamo povijest njenih veza s emocionalno nestabilnim muškim likovima, i suosjećamo s njom u mnogim aspektima. Bez dlake na jeziku, bez književne manire jezičnog iskrivljavanja stvarnosti, Dunja Radosavljević ostavlja bijesne i frustrirane, zastrašujuće inteligentne komentare o prirodi egzistencije muškaraca i žena u post-ideološkom razdoblju, u svakodnevnici na koju smo navikli, u neskladu između visokih koncepata humanističke literature i patrijarhalnih paradigmi neumoljivo prenošenih tradicijom. Ukazujući na ovaj rasjecp, koji se u tekstu pojavljuje kao izvor frustracije (psihoanalitičkim rječnikom kazano – izvor traume), Paprat izlazi iz okvira jeftine literature i postaje značajnim mjestom na kojem se zrcale svi problemi suvremene Srbije, Hrvatske i okolnih država. Ovaj prelazak iz dnevničke zabilješke, iz intimnih memoara u analitičku dekonstrukciju samorazumljivih pravila srpskog društva, pozitivna je strana knjige – svjedočanstvo kako još uvijek postoje tekstovi koji ne idu linijom manjeg otpora i ne maze svoje čitatelje. Previše je stvarnosti na stranicama Paprati, a da bi je mogli olako otpisati kao još jedan žanrovski proizvod. Ta stvarnost, naoko banalna, izražava se svakodnevnim temama – nema tu suhoparnih razmišljanja o prirodi barokne muzike ili onih o romantičkom epu. Banalna svakodnevnica, odlasci na kave, izlasci, zaljubljivanja, divlji seks i prekidi, svi oni rituali čiji se kodovi nameću kao samorazumljivi, u Paprati pokazuju drugo lice. Egzistencijalna praznina, nestabilan identitet, nemogućnost postojanja izvan okvira zadanih društvenih kodova (što ne mora nužno nalagati feminističko čitanje), sve to postaje evidentno kroz jezik Dunje Radosavljević. I koliko god nam se činilo kako je pred nama riječ o tekstu koji pršti od životne energije, toliko je riječ o pukoj masci, bacanju prašine u oči, zavođenju na stranputicu. Paprat je duboko depresivna knjiga koju valja čitati s određenim odmakom ili barem s varavom nadom kako sve nije tako beznadno kako izgleda. Tim stavom knjiga i završava. Završno "jebite se svi" u paru sa upozorenjem kako u knjizi nećemo pronaći katarzu već samo "još govana i smrada" valja razumjeti kao etičko, ili bolje – političko, opredjeljenje. U postojećem diskursu koji propisuje identitete, jedina mogućnost revolta, postojanja izvan matrice, nalazi se u osobnom činu neposluha, u destruktivnom odbacivanju konvencija (bilo pripovjednih, bilo identitetskih) i upornoj borbi za vlastito mjesto u semantičkom polju. Je li taj projekt tek još jedna u nizu humanističkih utopija bez ikakve mogućnosti za ostvarenjem, pitanje je na koje nije moguće ponuditi definitivan odgovor. Ako je suditi po tome što Dunja Radosavljević živi i radi u Dubaiju, moglo bi se reći kako i jest. No, kako totalitarni sistem o kojemu je ovdje riječ ne iscrpljuje svoju snagu izvan balkanskih granica, moglo bi se reći kako je čitav projekt samo preseljen na drugo mjesto. Mogućnost autentičnog postojanja, pronalaska vlastitog glasa i kreiranje reprezentabilnog teksta, problemi su čitavog civilizacijskog kruga. Paprat na njih nudi radikalan, anarhistički i pomalo neodgovoran odgovor. Na čitatelju je da prosudi, je li isti i zadovoljavajuć.

Sažimajući čitavu teorijsku konstrukciju iz gornjih paragrafa, spuštajući čitavu priču na razinu normalne, neapstraktne komunikacije, možemo reći ovo. Paprat Dunje Radosavljević relativno je kratka knjiga. Emocionalni, verbozni tour de force kroz kuriozitete suvremene Srbije i njenih stanovnika, koji vas obuzima u trenutku i nakon kojega se osjećate kao da vas je pregazio vlak. Njen jezik je izravan, odrješit, pun nezatomljenog bijesa – on pršti energijom koja vas, čitatelja, neće ostaviti ravnodušnim. Bez obzira slažete li se s autoricom oko brojnih pitanja, bez obzira nalazite li sebe u tom tekstu ili ne, Paprat će vas povući u svoj svijet, reći vam kako je taj svijet upravo onaj u kojem živite i postaviti vam pitanje što mislite učiniti u vezi s tim. Uspije li isprovocirati odgovor, moći ćemo reći kako je knjiga ispunila svoju svrhu. Izgubi li se u medijskoj buci, reći ćemo kako se pritajila i kako samo čeka pogodno vrijeme u kojem može iznova postaviti svoja neugodna pitanja. I to je funkcija dobre književnosti. Isprovocirati nas i natjerati na razgovor, a čak i onda kada to ne uspije, ostati prisutna negdje u pozadini i stalno nas vraćati na neodgovorena, zanemarena pitanja. Paprat se savršeno uklapa u tu ulogu. Hoće li u tom smislu išta napraviti, pitanje je na koje samo vrijeme može dati odgovor.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog .

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.