KRITIKA 48: Dejan Šorak

Selo Kamensko na desnim obalama Kupe – sagrađeno oko pavlinskog samostana i temeljito porušeno i spaljeno tijekom Domovinskog rata, glavni je protagonist najnovije zbirke priča karlovačkog pisca, redatelja i scenarista – Dejana Šorka. S njegovim sam se radom prvi put susreo prije nekoliko godina, na otvorenoj pozornici Pulskog filmskog festivala, prilikom projekcije filma Dva igrača s klupe. Film je neslavno propao na domaćem box officeu i danas se o njemu malo govori premda je riječ o jednom od najboljih uradaka domaće kinematografije u posljednjih deset, ako ne i dvadeset godina. Priča je to o posebnoj vrsti hrvatstva, aktualizirana tadašnjim zbivanjima oko generala Gotovine, koja kroz aktualnu i pomalo grotesknu pripovijest progovara o prisutnom i neriješenom problemu 'vlaškog mentaliteta' koji u svojim neprestanim pokušajima razračunavanja sa vladajućim strukturama od manipulatora postaje manipulirani sveudilj vjerujući kako unutar odnosa pojedinac-država i dalje izvlači bolju pogodbu. Nekoliko godina nakon filma, u zbirci priča Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne (Algoritam, 2009.), o hrvatskoj aktualnosti i njenim perfidnim paradoksalnostima nema ni govora. S obzirom na to da je knjiga nastala u Šorkovim mladenačkim danima, prije gotovo četrdeset godina, tomu se ni ne treba čuditi. Od doba u kojem je Tito bio živ, a Berlinski zid ponosno stajao razdvajajući Istočni i Zapadni blok, ponešto se ipak promijenilo.

Selo Kamensko, sa svom menažerijom pripadajućih likova, među kojima nalazimo dobro poznate nam tipove iz realističke ruske proze devetnaestog stoljeća (doduše bez plemstva u pozadini i u potpuno drugačijem kontekstu), figurira kao svjevrsni spomenar dobu i mjestu koje više ne postoji. Pri tome nije riječ tek o odnosu fikcije i zbilje, činjenici kako nestanak Kamenskog sa zemljovidâ korespondira s njegovim pojavljivanjem unutar diskursa književnosti, već je riječ i o tome kako diskurs sela unutar okvira suvremene književnosti izranja kao potpuni novum, kao povratak pomalo zaboravljenog pripadnika obitelji koji se iznenada našao među odraslom svojtom i sad ne zna što bi sa sobom. Jer, hrvatska je književnost u posljednjih dvadeset godina bila uglavnom orjentirana na Grad i njegove probleme, a prominentne figure (ako takve uopće postoje), svoj su ontološki status izgrađivale unutar domene tranzicijske zbilje, unutar zatvorenih mikrokozmosa gradskih kvartova i veoma su rijetko pravile izlete u apstraktne momente ne nužno povezane sa izvantekstualnom zbiljom. Šorkova knjiga, sa svojom stilističkom i semantičkom prtljagom starom četrdeset godina, čita se i doživljava upravo onako kako bi se moglo očekivati – sporo i nezainteresirano, sa neprestanom sviješću o tome kako je ista svjetlosnim godinama udaljena od onoga što smo posljednjih godina navikli zvati književnošću. Rijetko će koji čitatelj, mlađi od četrdesete, pristati na takvu torturu samo kako bi još jednom pročitao ono što je u određenom smislu oduvijek znao – kako je hrvatsko selo još od Franje Josipa naovamo, nepovratno sjebano. No, je li pristajanje uz sud većine u ovom slučaju i pravedna ocjena same knjige?

Ostavimo li načas samo Kamensko po strani i pokušamo li promotriti knjigu bez zadiranja u područje mentalne arheologije, shvatit ćemo kako smo se našli na ambivalentnom polju. Izvučeni iz konteksta, apstrahirani do tipološke klasifikacije, Šorkovi likovi od svećenika, preko pijanaca i nesretnika svih vrsta, pa do Partiji nepodobnog učitelja, ne prelaze svoje okvire i ne uspijevaju na sebe preuzeti nekakvo općenitije značenje. Istina, ako ih promatramo kao produkt određenog vremena i podneblja, ne odstupajući od Taineove ideje stare preko sto godina, tada će oni ispuniti svoju značenjsku svrhu, te će gotovo istodobno postati i relikti prošlosti bez potencijala pomoću kojeg bi se preslikali u internet-doba. Vratimo li kontekst natrag u pripovijest, Taineovština nestaje iz vidokruga i pred nama stoji pseudo-stvarnost, književna reprezentacija stvarnoga mjesta koja funkcionira kao svojevrsno prizivanje duhova. O čemu je zapravo riječ? Promatramo li Šorkove likove i događaje kao tipološke karakterizacije, u njima nećemo naći ništa odveć zaimljivo, ništa što već nismo u ovoj ili onoj knjizi vidjeli. Šorkovo je selo primitivno na način na koji sela funkcioniraju i danas. Zatvorena u svoj mikrosvijet koji niti želi niti treba komunikaciju sa onim što se nalazi izvan njegovih granica. Unutar tih granica spoznaju i javno mnijenje ne kreiraju pripadnici crkvene ili svjetovne hijerarhije, oni koji bi barem po svom statusu trebali posjedovati određeno znanje, već pijana naklapanja po krčmama i bapska ogovaranja koja čine osnovne zupčanike pomoću kojih egzistira i pokreće se mehanizam ovoga mikrosvijeta. Unutar takvih okvira i sudbine likova su prigodno malene i gotovo beznačajne, potencirane tek Šorkovim neprestanim inzistiranjem na nesreći i njenim konstantnim pojavljivanjem, u svojevrsnoj grotesknoj parafrazi i izobličenju Nietzscheove ideje o vječitom vraćanju. Neprestana rekurzija ovog motiva, svojevrsno jadikovanje nad sudbinom, već nakon nekog vremena postane zamorno, pogotovo kada čitatelj postane svjestan kako se u tom pogledu ništa neće promijeniti. I upravo u toj spoznaji leži osnovna Šorkova ideja, ideja na koju smo već nailazili i koja nam nije posve nepoznata – ideja koja kazuje kako epistemološka statičnost donosi uvijek isti rezultat ili, drugim riječima, kako je selo, zatvoreno u svoje tradicijske prakse, unatoč prividnom statusu quo, osuđeno na propast. Pri čemu je ova opća metafora o neodrživosti određenog mentaliteta tijekom devedesetih dobila neočekivanu potvrdu u obliku realnog ozbiljenja te iste metafore.

Zanemarimo li cjelokupnu idejnu konstrukciju smatrajući kako se o njoj ništa novo ne može izreći, ostaje nam okrenuti se pojednim elementima koji je sačinjavaju – samim pričama. Na tom polju nalazimo svašta. Od neuspjelih priča koje svojom rustikalnošću prizivaju Gogolja, preko fantastičnih elemenata na tragu Edgara Alana Poea ('Badanj', 'Moć Mike Telišmana', 'Gost fašničke noći'), pa sve do uradaka u kojima Šorak briljira u prikazu psihološke dinamike vlastitih likova ('Divljak', 'Psovka', 'Bolest Franje Gajana'). Ono što nam se iz svega toga nameće kao zaključak jest kako je Šorak vrlo sposoban pripovjedač, sposoban valjano, u skladu sa pravilima zanata, odraditi kratku formu, no prilično nesposoban istu upakirati u širi spektar (sposobnost koju je, ako je suditi po gore spomenutom filmu, u međuvremenu stekao). 

Previše je vremena prošlo od nastanka Blažene Djevice Marije Snježne, te se na njeno pojavljivanje u današnjem kontekstu može gledati kao na anakronizam. Situacija pomalo nalikuje onoj u kojoj se nalazi knjiga Borivoja Adaševića o kojoj sam već pisao na ovim stranicama. Obje knjige progovaraju jezikom koji je iz književne upotrebe odavno nestao. No, dok Adašević neuspjelo obnavlja svevremensku temu, Šorkova nam knjiga nudi standardiziranu lamentaciju posredstvom jezika na koji će malo tko pristati. Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne vrijednost može postići tek kao historijski dokument, kao projekt intimnog kopanja po vlastitoj prošlosti koji u određenom smislu korespondira sa proustovskom potragom za izgubljenim vremenom. Kao dokument o izgubljenom vremenu, izgubljenom mjestu i zaboravljenim ljudima, ova knjiga posjeduje svojevrsnu privlačnost. Kao književni tekst, koji bi trebao ponuditi odgovore na pitanja suvremenosti, ova knjiga debelo podbacuje. No, možda je ni ne bi trebalo čitati u takvom ključu.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.