KRITIKA 43: Borivoje Adašević

Čini se kako su hrvatski književnici u posljednjih desetak godina potpuno odustali od impresionističkog pisma te su se metodički okrenuli nekim drugim sferama – pogotovo prema onoj maglovitoj oznaci 'čitljivosti'. Ova okrenutost prema tržištu (ili prema popularnim inozemnim autorima poput Houellebecqa, što je opet vrsta tržišne eksploatacije) s jedne je strane pogodovala hrvatskoj knjizi vraćajući je ponovno u centar pozornosti (kolikogod ovo moglo smiješno zazvučati), dok je s druge strane potpuno narušila njen umjetnički potencijal (osim ako postmodernističke tekstualne strategije koje se javljaju s poslovičnim zakašnjenjem od dvadesetak godina ne smatrate vidom umjetnosti). Svjesni takve situacije (u čiju podrobniju analizu ovom prilikom nemam namjeru ulaziti), suočeni s pojavom knjige Borivoja Adaševića Čovek iz kuće na bregu (Stubovi kulture, Beograd, 2009), jedino što možemo napraviti jest zaključiti kako Adašević dolazi s nekog drugog planeta – planeta na kojemu pravila književne igre na koju smo navikli očito ne vrijede.

Potvrdu teze o apsolutnom Drugom možemo potražiti u vankjiževnim faktorima. Jer kako drukčije objasniti da u situaciji u kojoj jezik ne predstavlja problem, u zagrebačkim knjižarama ne možete pronaći odjeljak srpske književnosti (manja mjesta, uključujući Split, sretna su da uopće imaju knjižaru, tražiti dodatne usluge od njih bilo bi previše) te ste primjerke iste prisiljeni dobavljati kojekakvim, zakučastim kanalima. Mišljenja sam kako bijelo roblje lakše ulazi u Hrvatsku od srpskih knjiga. Suočeni s takvim okolnostima, u potpunoj magli po pitanju razvoja srpske književnosti u posljednjih dvadeset godina, nije ni čudo što mi se Adaševićeva knjiga čini kao grom iz vedra neba. Po svim uzusima domaće književne prakse, ona ne bi smjela postojati (u ovom mi trenutku na pamet pada Duša od krumpira Rade Jarka, koja je u određenim segmentima usporediva s Čovekom iz kuće na bregu, no riječ je o iznimci koja samo potvrđuje pravilo).

O čemu se tu zapravo radi?

Na naslovnici ove knjige stoji 'Autoportret' Amedea Modiglianija, naslikan 1919. godine, koji svojom prisutnošću označava stvarnost ovoga teksta i progovara o utjecajima određenog razdoblja i sentimenta na samoga autora. Nakon pjesme Roberta Frosta – 'Bol iz sna', koja nas uvodi u prvo poglavlje knjige, još više određujući okvire tumačenja samoga teksta, prisiljeni smo suočiti se sa glavnom narativnom linijom. A u njoj, pak, nalazimo ovo:

"Nikog nemam. Otac mi je umro pre nekoliko godina, majka se potom preudala, a brat je otišao u svet. Više se i ne javlja. Poslednjeg prijatelja jedva da se i sećam."

Leon Rot, glavni 'junak' ovoga romana (čije ime saznajemo nešto dalje u tekstu), kao da je sišao sa stranica modernističkih knjiga s početka dvadesetog stoljeća. Nesretna ljubav (ili bolje opčinjenost), brat koji ga napušta, otac koji umire i majka koja inzistira na svom srpstvu i pravoslavnoj vjeri kao jedinim mogućim uzdanicama u promjenjivom svijetu, tjeraju Leona na bijeg od ljudi, u obiteljsku kuću na nekom neimenovanom brijegu. Ondje naš junak pod vedrim nebom provodi dane, niže beskrajne solilokvije o ljudskoj prirodi, prisjeća se literature Pekića i Albaharija, iznosi vlastite ideje o obitelji i ljudskim odnosima i biva jednako nezainteresiran i nedjelatan kao njegovi pandani od prije sto godina. Pokušavajući odrediti vlastitu poziciju unutar obiteljskog odnosa, izgraditi sebe u opoziciji prema majci i sakriti se pod očevo krilo (koji igrom slučaja umire, pa Leon ostaje bez čvrstog temelja), Leon će uzgojiti mržnju i gnušanje prema civilizacijskim uzusima, od obične kurtoazije do kodiranih rituala obiteljskih odnosa i prijateljstava. Stoga na jenom mjestu i govori: "Jevrejin sam i Srbin, da li to ima ikakvog smisla!?"

Na određeni način, Adašević pokušava rekreirati modernistički angst, smatrajući kako se početak dvadeset i prvog stoljeća ni po čemu bitnom ne razlikuje od početka dvadesetog stoljeća. Industrijalizacija, razvoj tehnologije i imperijalistički plašt prosvjetiteljstva koji su svojevremeno natjerali Adorna i Horkheimera na pisanje Dijalektike prosvjetiteljstva, ovdje bivaju upotpunjeni sa Sartreovim osjećajem bačenosti u svijet, nepremostivim razlikama između Ja i Drugoga, uokvirenima sa svim  ljepotama tranzicijske egzistencije (koja se, kao novum, javlja u dvadeset i prvom stoljeću). Adašević doduše preokreće pitanje koje se redovito postavljalo u raspravama o prirodi čovjeka iz dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Vodeći se Heidegerrom ovi su mislioci čovjeka percipirali kao nesigurnog u vlastito postojanje, kao biće koje o sebi razmišlja i sebe definira ne kroz nužnosti, već kroz mogućnosti. Adaševićev junak zanemaruje mogućnosti i svijet tumači deterministički, prepuštajući (i prizivajući ga) se modernističkom pesimizmu. Koristeći jezik i stil ranog dvadesetog stoljeća, s pokojim poststrukturalističkim izletom u tekst, Adašević nam nudi 'junaka' koji je sušta suprotnost brzoj, 'urbanoj literaturi', koju smo čitali posljednjih godina. Ipak, može li ovo uskrisivanje književnih duhova prošlosti funkcionirati u suvremenom kontekstu, pitanje je na koje moramo pokušati dati odgovor. Jer, dok su filozofemi i ideologemi prošloga stoljeća funkcionirali u kontekstu raspada velikih carstava, u kontekstu Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, ideologemi Čoveka iz kuće na bregu ostali su bez semantičkog zaleđa i sada se opasno približavaju ispraznom manirizmu. Ova ontologija beznađa, egzistencijalističke bezidejnosti koja kao da propušta Sartreovu ideju o političkom angažmanu, čini se duboko promašena, ili barem sentimentalno atavistička. 

S jedne strane, Adaševićeva usmjerenost prema detalju, prema gotovo ekspresionističkom oslikavanju fikcionalnih pejzaža, priziva Prousta i kao takva se smije pripovjedačkoj užurbanosti suvremene literature. S druge strane, romaneskna struktura u kojoj se iz stranice u stranicu pojavljuju egoistične žalopojke, u kojoj se neprestano inzistira na centralnoj metafori kuće kao života, nije u poziciji da se ikome smije, prvenstveno zbog toga što nam je sve to već odavno poznato. Bez obzira odlučili mi ozbiljno se pozabaviti ontološkim problemima na koje su nas upućivali egzistencijalisti ili frankfurstka škola, ili ih odlučno odbaciti kao potpuno irelevantne, činjenica je da su glavni tekstovi ovoga pravca već odavno napisani, a papagajsko ponavljanje ovih rečenica, bez osobnog udjela u raspravi, danas više ne može (ako je ikad i moglo) dobiti oznaku 'dobre književnosti'. Da se razumijemo, prigovor ovom tekstu ne odnosi se na njegov leksik i stilističku maniru, koja je izvedena gotovo savršeno i daleko pismenije od brojnih domaćih uradaka. Prigovor se odnosi na semantičku stranu same knjige, koja je u svojoj općenitosti i apologičnosti otišla predaleko i kao takva ne pruža nikakvo zadovoljenje. Spoznajno, čitatelj Čoveka iz kuće na bregu, ostat će na istom mjestu sa kojega je krenuo, a to je nešto što, kada pričamo o književnosti, svim silama moramo napadati. 

Ipak, u hrvatskom književnom kontekstu, Čovek iz kuće na bregu ukazuje na nekoliko značajnih točaka. Prije svega, zorno nam pokazuje kako smo se od ovakve vrste pisma i ovakvih tematika, odavno oprostili. Daleko od toga kako su Hrvati dali zadovoljavajuće odgovore na Adaševićeva pitanja (a preko njega i na pitanja njegovih starijih uzora), pa se sad veseli i sretni mogu okrenuti drugim temama, već su ti isti Hrvati u nekom trenutku svojega razvoja odlučili kako je dosta mlaćenja prazne slame i kako književnost valja usmjeriti prema jednostavnijim temama i jednostavnijem izričaju. Dalje, Adašević nije prinova na književnoj sceni i kako za sobom već ima neke radove, može si priuštiti eksperimentalne izlete poput ovoga. Da se kojim slučajem na hrvatskoj sceni pojavio prvijenac ovoga tipa, gotovo bi sigurno automatski bio otpisan kao prepotentan i deplasiran. Na osnovi ovakvih razmišljanja, možemo primjetiti kako suvremena hrvatska književnost strukturira naša očekivanja. Ipak, ako je tomu tako, i ako se tekst koji otvara staru ontološku raspravu percipira kao strano tijelo, moramo se zapitati kakvu nam to, alternativnu ontologiju nudi domaća književnost i koliko smo njome određeni. Mislim da se odgovor naslućuje, i da sa sobom ne nosi ništa dobroga. No, to je situacija za koju smo si, u neku ruku, sami krivi.

Matko Vladanović
Photo: orvaratli (flickr)

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.