KRITIKA 29: Bora Ćosić

Nekad, šetajući gradom, zamišljam život ljudi u stanovima iza onih ogromnih reklamnih plakata koji prekrivaju cijela pročelja: bez svjetla, po nekoliko godina zure u gigantsku silikonsku oblinu neke prigodno photoshopirane manekenke ili u mjehuriće Coca-Cole veličine ljudske glave, ne bi li otplatili popravak fasade. Zar to nije sjajna metafora naših 'tranzicijskih' godina? Priča o ljudima koji su se lišili prava na vlastiti pogled kako bi blenuli u masovnu fantazmu…

Zanimljivost je reklamnog diskursa učinkovitost kojom briše i najbližu prošlost, fokusirajući pažnju uvijek na ono što je sada. Pa se brišu i neka elementarna čvorišta kolektivne memorije, fenomeni od jučer ili prekjučer - tako i vrijeme kada su same ulične reklame značile i predstavljale nešto potpuno drugačije od aktualnog, naizgled paradoksalnog amalgama prezasićenosti i fasciniranosti. A evo kako reklamne poruke otvaraju knjigu Bore Ćosića Consul u Beogradu (Prosveta 2008.):
'Prvo, čime Beograd me je dočekao, kada sam kao petogodišnji dečak doselio se onamo, bile su svetleće reklame na Terazijama, posebno ona koja je oglašavala čudotvornu tečnost za negu tela, Alga. Ova je bila načinjena tako da je, animirana, ispuštala iz svoje električne utrobe, takodje naelektrisane, mjehuriće, koji su se peli u noć. (…) Uopšte uzev, u odnosu na Zagreb u kome sam rodjen, Beograd je 1937. ličio na grad svetlosti, ne samo po golemim afišama iznad kuća, nego uopšte. Činilo se da započinje jedan život koji će izvana biti osvetljen, ali i iznutra ispunjen nekom ozarenošću takodje.' 

Ova kratka epizoda djetinje opčinjenosti sjajnim reklamnim svjetlima velegrada uvod je u neobično razapinjanje prozne mreže reminiscencija preko ponora od pola stoljeća osobne povijesti, vezane uz Beograd – a napustio ga je, zna se, početkom devedesetih, odabravši da nacionalističkom orgijanju na području svoje nekadašnje države svjedoči kao samovoljni izgnanik, apatrid. I njegov je ulov ovdje izvanredan.
Pripovijeda kronološki, mada ga česte digresije povlače godinama i desetljećima unaprijed i unatrag, i prati predratno razdoblje mutnih dječačkih uspomena prošaranih neočekivanim bljescima nekih naoko nevažnih detalja, koje samo nedokučiva selektivnost dječje memorije može doživotno pohraniti; potom godine rata, bombardiranja, gladi i okupacije, pa poslijeratni period nasilnog uspostavljanja novih konstelacija društvene moći, obilježen propašću i urušavanjem starog, obrazovanog, rafiniranog (malo)građanskog sloja pred najezdom 'zdravih', pobjedničkih narodnih elemenata, koji sada za njihovim skupocjenim, masivnim art deco stolovima, nalakćeni i masni, proždiru obilne obroke; neki će časnik, tako, baciti oko na stan pripovjedačeve obitelji i oni će u tren oka, po dobro poznatom scenariju, završiti u stančiću potpuno nepoznatih ljudi, prisiljenih dijeliti vlastiti životni prostor s novopridošlim uljezima.

U ovim, najranijim godinama, dominira lik majke: nestabilne, prilično infantilne, zanesene i, kako se čini, pomalo histerične žene, koja svoga sina prvo uporno oblači u žensku odjeću a potom recitira vlastite pjesme pred njegovim razredom i samoinicijativno pripređuje izložbu svojih slika u školi, da bi ga naposlijetku tjerala u raznorazne, njemu vrlo odbojne pothvate, poput učenja sviranja harmonike ili pjevanja na balkonu, pred cijelim susjedstvom. Istodobno, terorizira obitelj neuračunljivim inzistiranjima na selidbama svakih nekoliko mjeseci, u neprestanoj potrazi za idealnim životnim prostorom, potrazi koja će nakon rata tužno okončati onom deložacijom...


Otac je za to vrijeme u drugom, ili čak trećem planu, upadljivo odsutan; on je, doznat će se kasnije, sve te godine održavao vezu s drugom ženom i, naposlijetku, napustio obitelj. Tu su, naravno, i dvije tetke, pa stric erotoman, djed i cijela ona obiteljska postava koju je proslavila Ćosićeva antologijska satira iz tzv. 'porodičnog ciklusa'.
Godine sazrijevanja i odrastanja godine su ulaska u svijet pisaca, slikara, kazalištaraca, glazbenika i običnih probisvjeta – razvikane beogradske boemštine, cjelonoćnih pijanki i razglabanja o umjetnosti i politici, kafanske kulture, udvaranja i tuča, legendarnih duhovitosti i mitologiziranih replika, a taj se ulazak zbivao uz neprestano poštovanje i divljenje spram Ćosićevih 'mentora', umjetničkih prethodnika, čuvenih srpskih nadrealista: Marka Ristića, Dušana Matića, Aleksandra Vuče, Oskara Daviča… Pa ipak, on se trudi eskivirati vlastito pisanje kao temu ovih bilješki i usmjerava ih k evidentiranju važnih (i manje važnih) proživljenih zgoda, susreta, nevolja. A njih je mnoštvo, rasipaju se stranicama Consula imena, događaji i datumi, prolaze veliki književnici poput Ive Andrića i Meše Selimovića, učestalo se pojavljuje Dušan Makavejev, promaknu Tito ili Milovan Ðilas, pa provire Félix Guattari ili Georges Perec; opisane su tri supruge i spomenuto nebrojeno mnogo ljubavnica (a erotikom su i inače natopljeni ovi zapisi, posve prožeti hedonističkom radošću, zanosom i uzbuđenjem vratolomnih strategija zavođenja i smrtonosnim očajem napuštenih ljubavnika); susreću se i mimoilaze prijatelji, doušnici, špijuni, ruski emigranti, notorni alkoholičari, propali talenti, uvjereni revolucionari, književni kritičari, kriminalci…

Taj sumanuti karnevalski vrtuljak (a Ćosić iznova i iznova poseže za bahtinovskom optikom karnevala, kao jedinom primjerenom, valjda, ovom čudnovatom i povremeno opasnom rubu rigidnog ideološko-političkog državnog sistema i raspuštene, nekonvencionalne, slobodoumne bohemije, kojim se kreće) obrće se oko središnje, naslovne metafore. Consul je figura osmišljena u intertekstualnom dosluhu s memoarskim kozulskim zapisima Miloša Crnjanskog iz četiri opsežne knjige Embehada, ali i s Andrićevom Travničkom kronikom. Ipak, Ćosićev je konzul poseban: on je 'konzul svog života' i 'konzul svoje sudbine', koji pet vlastitih beogradskih desetljeća, kao neke godine predstavništva u dalekoj, egzotičnoj zemlji, sada bilježi i predstavlja današnjim i budućim čitatelji(ca)ma. Ovaj odabir pozicije distanciranoga promatrača i komentatora nije, naravno, samo pripovjedački zahvalan, već i pregnantno sažima stav spram sredine kojom se kretao i društva u kojem je živio: uvijek za korak ili dva izvan 'stvarnosti', u ime vlastite individualnosti, originalnosti i 'nadrealnosti'.

Ćosić je Consula napisao onom prepoznatljivo iščašenom, zavodljivom rečenicom pomaknutog, inverziranog redoslijeda riječi, osebujnim i osobenim, upečatljivim stilskim postupcima, protkavši ga eruditski mnoštvom referenci, aluzija i parafraza. Napisan je ne samo nepopularno, nego i antipopularno; to nije knjiga za visoka mjesta na ljestvicama prodavanosti, nego za visoke police bogatijih kućnih biblioteka.
Karakteristična je strategija pritom neprestano inzistiranje na simboličkom i metaforičkom potencijalu prepričanih događaja, iz kojih se gotovo uvijek iščitava neko drugačije, 'dublje' značenje. Ovo povremeno može postati zamorno; to je ujedno i jedini prigovor kojeg mogu uputiti knjizi.

Ideološki, Ćosić je ovdje dosljedni individualac, apriorno suprotstavljen političkim sistemima i kolektivitetima: i koliko god u socijalizmu uspijevao još od početka detektirati samo klicu njegove propasti, ne nalazeći mu pohvale ni u onim, makar ekonomski stabilnijim godinama bivše države, toliko se nacionalizma naprosto gnuša. Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli pročitati i poneki redak, makar onako, usput, o sistemu u kojemu sada živi, trajno se nastanivši u Berlinu.

Jer, to je poredak koji danas prekriva pročelja mastodontskim površinama reklamnog šarenila. Ujedno i onaj u kojem pisanje poput Ćosićevog nikada neće imati ozbiljnije šanse.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.