Page arrow

KRITIKA 21: Neven Ušumović

Large 1424
Nedjelja
22.02.2009.

Biografski skeč

Neven Ušumović je bibliotekar iz Gradske knjižnice u Umagu. Ako vam prethodna rečenica zazvuči jezički bigotno, nije reč o zloj nameri ili ničim izazvanom porivu za diglosijom već o ujedu stvarnosti. Stvarnost nas upućuje na specifičnu sintezu dve zemlje, više sredina i nekoliko književnih scena. Neven Ušumović je rođen u Zagrebu, dobar deo bildungs života proveo u Subotici da bi se poslednjih godina ukotvio u Umagu. Agilni prevodilac sa mađarskog jezika, autor tri knjige proze koji nije nepoznat ni savremenoj publici u Srbiji: priređuje knjigu eseja Srđana V. Tešina Alternativni vodič kroz Vavilon i zajedno sa Nives Franić temat o savremenim istarskim autorkama i autorima za zajedničko izdanje časopisa Ulaznica i Severni bunker. Slično dvojstvo očitavamo i u novoj knjizi priča Makovo zrno (Profil 2009.). Po tipu književnog jezika kojim se služi ona nesumnjivo pripada hrvatskoj književnoj savremenosti, po tome gde je radnja smeštena i koji duh vremena reflektuje ova knjiga je zanimljiv doprinos srpskoj sceni. Na kraju ove prolegomene, treba uneti i malo ličnog odnosa. Nevena Ušumovića upoznajem prošle godine na 9. festivalu Forum Tomizza, u Italijanskom kulturnom centru u Umagu kao ljubaznog i predusretljivog domaćina, dok ovom prikazu prethodi radio-intervju koji za svoju matičnu kuću vodim sa autorom o Makovom zrnu. Sa takvim dugom i biografsko-psihološkim opterećenjem stajem pred ovu knjigu, između Scile očekivane naklonosti i Haribde niske nezahvalnosti.

O, zar se i to može? Da, jer kritički smo proleteri*.

(* prolus, lat. – oni koji u rimsko doba u vlasništvu imađahu samo svoju decu, porod svojih stegana&bedara. Kritičari su manje od toga. Ako su knjige piscima kao deca, šta su onda kritički osvrti kritičarima – homunkulusi, figurine čovečuljaka, hraniteljska nahočad, đaci po klupama kojima delimo pedagoške packe i/ili osmeh blag)


Vratio se Geza Čat (Géza Csáth)

U romanu Timor mortis Slobodan Selenić pominje dva tipa čitanja, jednokratno koje je brzo i halapljivo i dvokratno, pažljivo i usredsređeno. Prvim instantno hranimo glad naše znatiželje, pružajući sebi priliku da paradiramo još jednim zarezom na rabošu našeg čitalačkog (osvajačkog) iskustva. Povratno čitanje opet, pruža temeljitost uvida i donosi korekciju prvih utisaka i čini da delo koje čitamo upoznajemo i promišljamo a ne tek da u njemu uživamo. Selenićevog primera prisetim se svaki put kad neku knjigu propustim kroz šake recepcije makar dva puta. Menja se poredak uspelih mesta ili vrsnih priča, razumevanje o celini dela koriguje se i dopunjuje. Čitajući Makovo zrno Nevena Ušumovića u oba navrata potvrđivao se izuzetan značaj literarnog modela kao koji je Ušumovićevoj prozi poslužila proza Geze Čata. Sve i da ne poznajemo, izvorno ili u prevodu, priče ovog mađarskog pisca, osećamo autentični avangardni ili ranomodernistički impuls Ušumovićevog pripovedanja, likove morfinista i samoubica, makabričnih i monomanskih umetnika, ekstatična duševna stanja, pobuđen Eros i bizarne kombinacije erotskih, nekrofilnih i socijalno inspirisanih afiniteta. Geza Čat, rođen u Szabatki 1887. a umro u Subotici 1919., lebdi nad Makovim zrnom kao avet poetičkog patrona, sveca-zaštitnika.
 
Apatridstvo pod prinudom

Najlakše je osam priča koje čine Makovo zrno Nevena Ušumovića proglasiti subotičkom hronikom 90-ih, svojevrsnom miksturom dokumentarnog svedočanstva, auto-biografskog sećanja i kritičkog angažmana. Zaista, tematski krugovi pojedinih priča poput 'Prayer for passive resistance' ili 'Otac i sin' evociraju i rekonstruišu poznatu atmosferu 90-ih, kada je Hrvatska išla na put u središte svog i samo svog, hrvatskog sna, dok je Srbija uživala u hiper-kreativnom ludilu samoizolacionizma.
Prvopomenuta priča upravo govori o strategijama otpora protiv spolja nametnutog ludila, ali i o tome da je svaki otpor koliko individualna potreba toliko i efemerna iluzija koja se mora okončati porazom. Taj poraz ima dva lica. Prvo lice zapravo je maska, maska konformizma, kada ljudi pristaju na zadate uslove i traže svoje mesto u koordinantnom sistemu društvene i moralne iščašenosti, pri čemu je i bekstvo u sebe ili unutrašnja emigracija druga vrsta polaganja oružja pred stvarnošću koja se ne može izmeniti. Drugo lice zapravo nije poraz, ali nije ni nastavak otpora 'drugim sredstvima' – to je odluka na neizvesnost stvarne emigracije, na odlazak koji po pravilu kida sve veze sa sredinom odakle se odlazi.

Uopšte, Ušumovićeve priče predstavljaju različite odlaske. 'Pasivan otpor' iz naslova navedene priče ogledao se u odlascima na koncerte free jazza i druženje sa japanskim izvođačima, čiji ostanak u Subotici pod embargom naratorovom životu daje obrise kusturičinske bizarnosti. Takav otpor samo je umišljaj i narator svojom voljom odlazi 'u neke veće i bučnije gradove izvan zemlje'. U priči 'Otac i sin' koja se dotiče tzv. bunjevačke tematike, rascepljene porodice čiji se jedan deo seli u Hrvatsku a drugi ostaje u Vojvodini, narator nalazi delove ljudskih tela koja su bačena njegovim svinjama. Za ćutanje o zločinu čiji počinioci ostaju skriveni od svesti priče jednako koliko i od svesti običnih građana, narator dobija 5.000 maraka i voznu kartu u jednom, severo-zapadnom pravcu.


Proterivanje iz zemlje ili progonstvo u egzil ima i svoju istorijsku dimenziju. Kada su u rimsko doba političke protivnike progonili u egzil, sama činjenica da se izgnanik nalazi van središta civilizacije, u divljim predelima i među tuđim ljudima, bila je dovoljan podstrek za neutešne lamente sa Ponta. Kada danas sudski procesuiraju vođe kriminalnih gangova, država ih kroz krivični zakon pravno razvenčava od njihove imovine jer je nelegalno stečena. U priči '29. novembar' Ušumović nas podseća da su poratne komunističke vlasti u Jugoslaviji kombinovali ova dva penološka metoda: oduzimanje imovine pripadnicima buržoazije i proterivanje iz zemlje. Inicijalni greh gospođe Esztere, vlasnice firme Hartman i Konen, bio je u tome što nije, kao mađarska Jevrejka, tokom Drugog svetskog rata deportovana u logor zajedno sa još 6.000 Jevreja iz Subotice.

Tamni Eros

U većini priča nema pouzdanih markera istorijskog vremena. Zavedeni opštim kontekstom, po navici ih smeštamo u naše doba, što nam je autor svesno podmetnuo. Autor je sklon groteski u kojoj dominira erotomanska opsesija. U priči 'Car' ruku umirućeg slikara na postelji, junakinja, koja se u njegovoj kući obrela vođena nekom nejasnom slutnjom, stavlja sebi ispod suknje, na svoj klitoris. Na periferiji grada, u naslovnoj priči, živi drugi neshvaćeni i odbačeni umetnik koji je sklon logoreji, 'veštačkim rajevima' (Bodler), čini se i nasilnim ekscesima u vezi. Modernistički impuls prepoznajemo po nedoumici u kojoj nas ostavlja priča: da li se umetnik neznano kako našao na dnu jezera, ispod pokrova od leda, ili je to jedna od naratorkinih vizija izazvana 'čajem od maka'. U priči 'Gyár' narator je opsednut time da razotkrije tajnu devojke sa kojom se druži i verovatnog zlostavljanja koje je doživela prilikom nelegalnog prelaska granice.


Kao najuspeliju u Makovom zrnu izdvojio bih priču 'U stočnom vagonu'. Ona obrazuje nekoliko smisaonih planova koji se funkcionalno uvezuju. Ekološka i religijska vizura koja savremenu industriju prerade mesa posmatra kao holokaust za domaće životinje, povezana je sa temom erotske inicijacije jednog adolescenta. Ta dva mehanizma, nečeg morbidnog i licemernog i nečeg neizbežnog, uzbudljivog i impulsivnog, dakle, masovnog klanja životinja i buđenja tela, obrazuje jednu zgusnutu priču o ometenom odrastanju u svetu razvijenog socijalizma, svetu potisnutih i osujećenih seksualnih poriva i svetu starozavetnog gospodarstva nad životinjama, priroda čije uprave se ne menja još od Adamovih edenskih ingerencija. Naznačene teme tek su posredno sugerisane dok se priča odvija kao skup blago oneobičenih pojedinosti: profesor na zameni stasom kao džin iz Aladinove lampe, njegovo radikalno vegetarijansko predavanje posle koga Ivica kod kuće povraća, život bez roditelja uz bratovljeve pornografske video kasete, stonoteniserska veština, nadmetanje sa nešto starijom Zitom, čiji je otac ugledni komunista i direktor fabrike za preradu mesa 29. novembar a majka dobrotvorka iz dokolice koja dečake ljubi ravno u usta... Sam kraj priče uspešno uvezuje korišćene motive i predstavlja omaž avangardnom nasleđu. Tinejdžerska šetnja sa Zitom završava kraj fabričkih vagona sa zatočenim životinjama tako što na Zitine oči Ivica nemotivisano uskoči i zatvori se u jedan vagon sa svinjama.

Epilog

Iako ne možemo znati opseg 'svjetotvornog prevođenja', što po recenzentu knjige definiše odnos Ušumovića prema Gezi Čatu, uviđamo da je proza Nevena Ušumovića osobena vrsta teže uočljivog, gotovo providnog postmodernog palimpsesta. Mislim da je uspeh knjige priča Makovo zrno upravo u tome: dve epohe su nalepljene jedna na drugu, kao dve srodne posmrtne maske, i duh avangarde kao duh ukletih sudbina i tamnih nagona vaskrsao je tako 'prirodno'.

Saša Ćirić

Saša Ćirić (1975., Pirot) -završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpsku, južnoslovensku i svetsku književnost. Radi na Radio Beogradu 2, programu kulture i umetnosti, gde prati domaću i regionalnu književnost. Urednik u 'Betonu', dodatku dnevnog lista Danas za kritičku dekontaminaciju srpske kulture. Književni kritičar i povremeno politički analitičar.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage dizajn bez naslova  5 22.12.2020.

Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.

Piše: Nađa Bobičić

Književne svilarije
Homepage schoenberg red gaze 06.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj

Ako se koncept umjetnika i kritičara koji se gledaju preko nišana čini besmislenim, ovi primjeri iz različitih perioda pokazuju da nije tako.

Piše: Neven Svilar

Intervju
Homepage breitenstein 19.11.2015.

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina 'Neue Zürcher Zeitung', o današnjem statusu književnosti u medijima.

Piše: Neven Svilar

Kritike
Homepage tropizmi 07.07.2014.

Zavojite refleksije

Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.

Piše: Kristina Špiranec

U fokusu
Homepage natasa 11.03.2014.

Ranjivost kritičara

Pisati kritiku nije lako, ali 'um koji nije potpuno izbačen iz ravnoteže zapravo uopće nije u pogonu.'

U fokusu
Homepage francuzi final foto 04.02.2014.

Je li web kritika povratak korijenima?

Mayer i Monrozeau tvrde da je suvremena kritika umjetnosti u biti veoma slična počecima francuske umjetničke kritike u 17. stoljeću.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu