KRITIKA 206: Kristian Novak

Kristian Novak, Črna mati zemla (Zagreb, Algoritam, 2013.)

PRIČE KOJE NAS PROGANJAJU

Kad bi me netko pitao po čemu znam da sam upravo pročitala kvalitetno štivo koje želim preporučiti, moj bi odgovor zasigurno bio – po tome što me tjera na pisanje. Često znam spomenuti Barthesovu podjelu, koju uvodi u tekstu S/Z, na čitljive (lisible) i ispisljive (scriptible) tekstove, u kojoj se potonji odnose na one koji svojom slojevitošću, odnosno slobodnom igrom označitelja tjeraju na novo stvaranje. Pojednostavljeno rečeno, to su tekstovi koji vas potiču na razgovor o njima, tekstovi koje obožavamo tumačiti i koji se teško zaustavljaju.

Črna mati zemla, drugi roman Kristiana Novaka, mladoga kroatista i germanista koji predaje na Filozofskom fakultetu u Rijeci, zasigurno je takav tekst. Već nakon čitanja prvih stranica poželite razgovarati o njemu. Kod mene se to razvilo u tolikoj mjeri da sam poznanicima gotovo nesvjesno, govoreći o knjizi, prijetila spoilerim jer nisam znala stati na vrijeme. Stoga ću u ovoj kritici sadržaj dati naslutiti tek u kratkim crtama, no odmah mogu reći kako je idealan za film koji bi svojom napetom radnjom i pomalo jezivom atmosferom mogao podsjetiti na Shutter Island, s mnogo više kompleksnosti koju donosi vizura djeteta u središnjemu dijelu knjige.

Roman je podijeljen u pet dijelova: 'Proslov', 'Sakupljači sekundarnog otpada', 'Kako nacrtati ućomas', 'Kutije za bijes' i 'Epilog'. U proslovu nailazimo na neosoban izvještaj o broju suicida u Međimurskoj županiji u 1991. godini, odnosno saznajemo kako je u međimurskome selu na južnoj obali Mure od sredine svibnja do konca lipnja 1991. počinjeno čak osam samoubojstava čiji se uzroci mogu tek nagađati. Međutim, 2011. godine na adresu istražiteljice stiže rukopis koji je potpisao M. D., dječak koji smatra da svojim mislima može usmrtiti i koji priznaje da je odgovoran za smrt dječaka Franje Klanca. Zatim slijedi drugi dio o piscu Matiji Dolenčecu u stvaralačkoj krizi, njegovoj rupi u sjećanju koje nije svjestan, a koju otkrivamo kroz maštovito ispripovijedanu ljubavnu priču. Sljedeća dva dijela vraćaju nas u Matijino djetinjstvo te nam raspliću priču o povratku potisnutoga: smrti njegova oca, njegovim projekcijama straha uobličenima u čudovištima Heštu i Pujtu, samoubojstvima iz proslova, pedofiliji i mnogim drugim potresnim, mračnim situacijama kojima svjedočimo u našoj črnoj zemli.

Međutim, kriminalistička potka koja neprestano tjera na daljnje čitanje nije jedino što će čitatelja zadržati uz knjigu. Jednako slikovito, maštovito i životopisno ispripovijedani su svi dijelovi romana, od piščeve stvaralačke krize do dječakova suočavanja sa smrću oca. U Novakovoj je knjizi jednostavno sve na svom mjestu, čak i rečenice na kraju pojedinih poglavlja uspijevaju podcrtati cijelo poglavlje i nagovijestiti tajnu koja će tek biti otkrivena, poput: (…) bio je spreman učiniti sve da napiše još samo jednu dobru priču. Gotovo sve. Nije bio spreman napisati priču o sebi. Uz to, Novakove su rečenice dotjerane i istančane, a pronicljivost koja se otkriva u njima jednostavno zadivljuje. Primjerice, ljubavna veza Matije i Dine dočarana je gotovo poetski: Zato ju je Matija zvao Pand-Žaba i nikada se nije zasitio otkrivanja snježnih planina i zelenih dolina, svetih mjesta i industrijskih postrojenja te zamišljene zemlje u nepravilnim uzorcima njezine kože.

Ipak, ono što najviše zapanjuje u ovome djelu posve je netipičan postupak povezivanja Matijine traume zbog smrti oca i jezika. Petogodišnji Matija, shvativši fraze poput "otac je gore, nije otišao i može te vidjeti" posve doslovno, kreće u potragu za njim i zbog toga naposljetku razvija psihički poremećaj. Autor je tako pokrenuo oneobičavanje posve notornih kulturnih obrazaca te nam omogućio novi uvid u dječje poimanje svijeta, ali i poimanje jezika uopće, čemu dodatno doprinosi to što su dijalozi iz Matijina sjećanja na djetinjstvo na kajkavskome dijalektu. Nadalje, Matijino doslovno shvaćanje utješnih izjava o smrti oca, iz čega će se iznjedriti Matijine prikaze Hešto i Pujto, stavlja novo svjetlo na okvirnu narativnu liniju o stvaralačkoj krizi odrasloga Matije te funkcionira kao svojevrstan mise en abyme za cjelinu djela.

Naime, kad odrasli Matija pokušava pronaći lijek za svoju amneziju, psiholog će ga upitati: A zašto ne bi pokušao te signale jednostavno prihvatiti, takve nelogične i očigledno izolirane, kao ono što jesu: fragmenti neke cjeline koja ti nije dostupna. Zašto ti je toliko bitno razumjeti? Ako se pažljivo posvetimo Novakovoj knjizi otkrit ćemo kako je pitanje koje postavlja psiholog ključno, kako je pitanje Zašto nam je bitno razumjeti, odnosno Zašto moramo tumačiti? ono što gotovo zazorno izvire iz zavodljive priče. Ako se prisjetimo proslova, možemo uočiti kako Matijin tekst stiže na adresu voditeljice istraživanja koje je pokrenuto upravo da bi se pokušalo shvatiti uzroke samoubojstava; dakle, kako bi se pokušali razumjeti neobjašnjivi događaji. Također, odrasli će Matija izmišljati događaje iz svojega djetinjstva sve do okidača potisnutih sjećanja, kako bi ispunio zastrašujuću prazninu.

Način na koji petogodišnji dječak odlazi u potragu za mrtvim ocem, bukvalno shvaćajući objašnjenja o smrti, tako naglašeno odudara od našega shvaćanja života i našeg neprestanog pokušaja da dođemo do smisla, do onoga iza, do cjeline. Pitati se uporno za značenja, za skrivena značenja, nije samo sablasna potreba nas samih, nego i zadatak Freudove psihoanalize koja sadržaje snova ili književnosti uvijek promatra kao simptom nečeg drugog. U svome tekstu Turning of the Screw of Interpretation Shoshana Felman kritizira upravo taj postupak traženja skrivenih značenja u književnosti te ističe kako naglasak treba prebaciti na učinak teksta na čitatelja i zapitati se zašto tekst uopće tumačimo na određeni način. No činjenica jest da smo neprestano uvučeni u priče te da kroz njih gradimo druge priče, kao što to radi i glavni lik ovog romana, stalno kružeći oko središta i nikad ne dopirući do njega. Matijina psihoza pokazuje nam na koji način jezik funkcionira: kad pokušamo zaustaviti kruženje oko jezgre, odnosno zaustaviti značenje i zaputiti se izvan simboličkoga sustava – koje simbolizira i Matijina potraga za mrtvim ocem – prestajemo se uklapati i dolazimo do zida.

Jednako tako, i kritičareva je zadaća na neki način rastumačiti djelo, odnosno pojasniti čitateljima zašto je autor iskoristio pojedine postupke, koja je uloga određenih dijelova teksta, itd. I ovaj moj tekst funkcionira na isti način: izmišlja novu priču kako bi vam približio onu o Matiji Dolenčecu. Da Črna mati zemla nagoni na pisanje i na stvaranje potvrđuje i to što je umjetnica Dunja Janković već za prvo izdanje knjige izradila tri različite naslovnice. Razlog tome je taj što tekst pokreće koloplet različitih pitanja, poput odnosa fikcije i fakcije, problema smrti u traumi, destruktivnosti/kreativnosti pamćenja itd. No najvažnije je ipak to što nam Novakov tekst pokazuje način na koji prebivamo u svijetu, odnosno u jeziku, ali i način na koji nastaju književnost i književna kritika –  zato što u tekstu nije toliko skandalozno ono o čemu tekst govori, već ono što tekst govori o nama. Zbog toga moram reći da je ovo jedan od rijetkih tekstova suvremene hrvatske književnosti koji doslovce oduševljava, i ovdje se zaustaviti.

Kristina Špiranec
Foto: Shutter Island, r: Martin Scorsese

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.