KRITIKA 203: Andrea Pisac

Andrea Pisac, Hakirana Kiti (Algoritam, Zagreb, 2013.)

USPJEŠAN SPOJ NESPOJIVOG

Kad je već iz samog podnaslova knjige očita namjerna žanrovska mješavina, odnosno kad sam autor definira svoj roman na koricama kao ljubavno-znanstveni, onda je riječ ili o precijenjenoj ambiciji, ili o vrlo čvrstom i utemeljenom stavu. Čini se da je uz manje nedostatke u pitanju ipak ovo drugo: Hakirana Kiti, roman Andree Pisac u izdanju Algoritma zanimljiv je i zreo prvijenac spisateljice odranije etablirane dvjema netipičnim zbirkama kratkih priča. Možda bi bilo korektno prilijepiti Hakiranoj Kiti i autobiografsku etiketu, jer se osnovni elementi iz autoričine biografije preslikavaju u tkivo romana (Andrea je, baš kao i Kiti, antropologinja na doktoratu u Engleskoj, te živi između Londona i Zagreba), ali nije uputno ići toliko daleko jer su stvari iz emotivnog konteksta, naprosto, neprovjerljive.

Uvodeći emotivni kontekst, dakle, dolazimo do osnovne kvalitete ovog romana. Da, radi se esencijalno o ljubavnom romanu, o samospoznaji i preispitivanju mlade žene i njenih odnosa prema mnoštvu rodnih i znanstvenih uloga u (nekad bi se reklo) stranom svijetu. Da se krivo ne shvati – u njemu je posve malo self-helpa i mrvica chick-lita, premda Piščeva istini za volju ponekad zbrza i zaluta u Cosmo-smjeru. Ljubavni trokut koji nikako da se definira do kraja (Mitja kao mitski ljubavnik na jednoj strani Evrope, a tipično engleski uljuđeni Roger na drugoj), začinjen napetošću i stresom oko dovršetka doktorata, glavni su sastojci ove netipične priče.

Roman funkcionira na nekoliko razina – Andrea Pisac svoju junakinju provodi kroz psihološko objektiviziranje vlastite situacije, za autopsihoanalizu koristeći znanstveni antropološki instrumentarij (npr. kroz traženje mitološkog životinjskog totema u sebi). Kiti, dakle, promišlja vlastiti odnos prema znanstvenom tekstu u nastajanju (radi se o doktoratu na temu malih književnosti, odnosno autora s rubova Evrope u svjetskom kontekstu) koji je neraskidivo vezan sa subjektivnom stvarnošću oko nje. Na višoj razini, odnos prema tekstu doktorata je i odnos prema samom umjetničkom djelu u nastajanju. Da stvari ne bi bile toliko jednostavne, Andrea Pisac uvodi i paralelnu radnju – naime, u nedalekoj budućnosti kojom vladaju tajne službe i svemoćne korporacije, nekoliko hakera nalazi skrivene Kitine zapise koji su iz nepoznatog razloga okarakterizirani kao classified. Kroz tu razinu Andrea Pisac moderno se, ali i pomalo nepotrebno, osvrće na trend hipertehnologiziranja sadašnjosti, odnosno dotiče novu kulturu komuniciranja ne sudeći previše o njoj, isključivo je promatrajući iz znanstvenog antropološkog rakursa. Ta perspektiva koja se pripovjedački prepliće sa tekstom u prezentu, premda bitna za strukturu, najmanje je uspješan dio romana jer je vrlo simplificirana, svedena na ogoljenu komunikaciju nekoliko likova pod pseudonimima bez veće vrijednosti, osim kao vezivno tkivo romana.    

Možda je najveća kvaliteta ovog romana upravo stalno i namjerno balansiranje, gotovo žongliranje između subjektivnog (Kitine ljubavno-erotske dvojbe i s njima povezana kronična nesanica, izbjegavanje dovršetka doktorata, rekli bismo generalna sjebanost) i objektivnog (npr. česte opservacije o engleskoj kulturi dominacije i ljevičarskim stereotipima, antropološke definicije, usputni komentari o kulturi i društvu, hladno znanstveni pogled na akademski svijet kanona i procedura…). Očito je da ni sama definicija antropologije kao striktne znanosti nije sasvim zadovoljavajuća, odnosno dijelom izmiče pravoj znanosti, tako da u tom međuprostoru autorica nalazi sasvim dovoljno lufta za literarni pogled. Kako na jednom mjestu kaže sama Kiti: "Objekt istraživanja umjetnika i znanstvenika možda može biti isti, ali različite metodologije upućuju na kroničnu shizofreniju o prirodi antropologije." Antropologija, dakle, per definitionem može i mora rabiti subjektivne metode proučavanja, što je čini drukčijom od ostalih egzaktnih znanosti, odnosno "…da se istovremeno odnos i događa i promatra. Drugim riječima, antropolog ima biti i jeben i pošten. I umjetnik i znanstvenik."

Konačno, brak između znanosti i umjetnosti najčešće je prilično nesretan. Jedna strana po prirodi stvari ne razumije drugu, sklonosti jedne polovice mozga upravo su suprotne željama i sklonostima one druge. Antropologija je upravo ona spona koja nastoji pomiriti suprotstavljene ideologije, emotivnu i racionalnu. Andrea Pisac, doktorica antropologinje i spisateljica, pokušala je na tren spojiti nespojivo napisavši ljubavno-znanstveni roman koji u ovom obliku, primarno zbog umješnosti autorice, funkcionira začuđujuće dobro. Nismo dobili čudnovati transžanrovski bastard, već prilično ujednačeno i u konačnici vrlo zanimljivo djelo koje se stalno poigrava pozicijama iz kojih gledamo na svijet oko nas, bile one tehnološke, emotivne, subjektivne ili racionalne.

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.