KRITIKA 2: Hrvoje Šalković

Sveopćoj profanizaciji lijepe književnosti nimalo ne pomažu laskave kritike na omotu knjiga. Naša mala književna bara puna je žaba koje se trude biti krokodili – međutim, krokodili ne pomažu jedan drugom toliko koliko to čine žabe: krak krak mije. Kriterija više nema; Milana Vuković, Miljenko Jergović, a bogme i Strahimir Primorac raskošno su nahvalili novo prozno djelo pisca koji se trudom trudi postati brendom – radi se o Hrvoju Šalkoviću, meteoru domaćeg književnog neba. Šalković nastavlja sa životinjskim naslovima, pa je tako nakon megaprodavanog i nagrađivanog Zeca na mjesecu (V.B.Z.) osvanuo i roman Oko cucka pa na mala vrata (Profil). Dok je Zec bio simpatičan u svojoj literarnoj macho-nepretencioznosti, u Cucku se s pretencioznošću obilato pretjeralo. Da se razumijemo, Šalkovićev bi roman bio tipičan primjerak osuvremenjene žanrovske proze, krimić koji bi zbog filmski efektnog raspleta imao dovoljno materijala biti čak i reprezentativnim predstavnikom žanra, samo da nije dvije osnovne greške:

a) 'Hipersenzibilitet kao dijagnoza' – čitavo tkivo romana zasniva se na potpuno promašenoj i neuvjerljivoj emotivnoj musaki (pripovjedačeva vlastita trauma iz djetinjstva, pa odnos prema (također u djetinjstvu istraumatiziranim) prijateljima, odnos s curom i mamom – u konačnici iz toga proizlazi (vrlo tanka) motivacija za pljačku banke) i kasnijem očekivanom ziheraško-ziceraškom razjašnjenju koje nema apsolutno nikakvu funkciju u kulminaciji romana, pa se zato roman na samom kraju i utapa u najgori tip Pišonja i Žuga kiča. Štoviše, roman je protkan nepotrebnim, na trenutke i uvredljivo glupavim stereotipima (primjerice, pripovjedač radi u urološkoj ordinaciji, pa nam ne propušta ispričati nekoliko prvoloptaških birtaških fora na tu temu koje bi, kao, trebale biti iznimno smiješne). Vrhunac gozbe stereotipa valja ipak prenijeti u potpunosti: kad pripovjedač izazove katarzičnu svađu s jednim od četvorice prijatelja-glavnih junaka, onim nadimka Katolik, ovaj mu u jednoj rečenici, ničim izazvan, kaže doslovno ovo: "Vi ćete mi govoriti! Što vi znate kako je to, pizde jedne! Gdje ste bili kada su tenkovi rulali Trpinjskom cestom?! Gdje ste bili kada su granate padale na Vodotoranj, na čitav grad? Imaš li pojma kako je to kad ti stari pogine, a ti imaš jedva dvanaest godina?!"  

b) Problem stvarnosne proze – srpska je spisateljica Mirjana Miočinović nedavno rekla kako je "(...) stvarnosna proza prvi plod na stablu narodnjačke književnosti i cjelokupne buduće turbofolk kulture"; na sličan je način stvarnosnu prozu komentirao i Dragutin Dumančić iz Ceresa, jedini hrvatski izdavač friškog književnog nobelovca Le Clezioa. Kroz cijeli se Šalkovićev roman, što kroz inzistiranje na zagrebačkim toponimima (koji nakon nekog vremena postanu iritantni čak i onima koji te ulice znaju napamet), što kroz generacijsko moraliziranje provlači pokušaj ispisivanja (kvazibiografske) stvarnosne proze kakvu su kanonizirali Fakovci, a do savršenstva doveo i zadnji čavao u njen lijes zakucao Robert Perišić. Stvarnosna proza je jednostavno dosadna – tlapnje 'sjebane generacije' čuli smo bezbroj puta, bombardirani smo brendovima (čak i u obličju pisaca samih), pročitali smo već negdje rečenicu "Zašto čovjek s godinama mora prihvatiti sve te kretenske regule konvencionalnog ponašanja?" i da, mladi urbani ljudi druže se utorkom po konobama ili zalaze u Limb, Gjuru i Maraschino, i samim su tim činom svrstani u sociološki obrazac – nakon što to saznamo (a tome nas je naučila stvarnosna proza), točno nam je jasno kako razmišljaju, s kim se druže i kako se oblače. Ali zaboga, dajte nam priču, priču nam dajte! 

Žanrovski gledano, svi su elementi suvremenog pop-krimića ovdje: pripovjedna (iako pomalo neuobičajena) 'du' forma, brzi i eksplozivni dijalozi (premda na trenutke neizmjerno škripe – možete li zamisliti ikoga tko u Zagrebu živi dulje od tjedan dana da kaže "Radim u poslovnici banke na Preradovićevu trgu?"), izmjenjivanje brzih pripovjednih kadrova koje kao da vapi za ufilmljavanjem, citiranje suvremenih kult-filmova, postmoderno autoreferenciranje na likove iz Zeca na mjesecu, žanrovski klišei koji potpuno služe svrsi (lice puno ožiljaka, pljačka banke, kupovina pištolja, "crveni Marlboro i srebrni Zippo"), pa čak i naizgled lukavo korištenje dosega najnovije tehnologije koja se vidi kroz redovitu upotrebu maila kao komunikacijskog sredstva i često iskazivanje prezira spram Facebooka i MySpacea, ali i tu stvar škripi: nevjerojatno je kako Šalković komplicira i improvizira na dosta mjesta opisujući sasvim jednostavnu radnju provjere maila, pa kaže:

Uključio sam opciju slanja poruke
Izabrao sam opciju 'ova poruka'
Otvorio sam opciju slanja i primanja poruka
Pritisnuo sam opciju pregleda poslane pošte
Aktivirao sam uslugu slanja nove poruke

Načinu pisanja dijaloga (koji su, kao što rekoh, sadržajno dobri i uvjerljivi) mora se posvetiti posebna pažnja – svih četvero glavnih junaka, diplomirani sociolozi u kasnim dvadesetima govore gotovo pa književnim govorom, tu i tamo im se omakne pokoja psovka i žargonska riječ, dok sporedni likovi (uglavnom s margine ili nižeg socijalnog statusa) isključivo govore najtvrđim, gotovo iskarikiranim zagrebačkim žargonom, što u čitatelja nesvjesno izaziva svojevrsno klasno razdvajanje. U konačnici, efekt takvog postupka je čisti urbani rasizam, što pak stoji u opreci sa isticanjem piščeve purgerštine kroz neprestanu upotrebu toponima i specifično zagrebačkih frustracija i gradskih, ali zapravo malograđanskih banalnosti.  

I sad – što? Poslužit ću se tezom koju sam nedavno čuo – pisci pišu iz sebe, ne moraju svjesno razmišljati o svom okruženju, ali nužno ih određuje neki društveno-povijesni kontekst u kojem žive i zbog kojeg, zapravo, imaju nešto za reći. Uloga književnog kritičara je da taj kontekst prepozna, i po tome procijeni vrijednost knjige.  Prava, vrijedna literatura koja nešto mijenja ili je nužno izvanžanrovska, odnosno ne može se svrstati, ili je u drugom slučaju transžanrovska, odnosno koristi žanr da bi pametno (prikriveno, suptilno) govorila o svijetu oko sebe. 

Sa Šalkovićem, nažalost, to nije slučaj. Knjiga je iz te pozicije s literarne strane fejk – nit' je krimić, nit' je urbana proza, plitka je i ne iskazuje naročiti autorov talent; ona je nešto poput muškog pandana Nadi Gašić i njenim ubojstvima u drvoredu. A opet, u konačnici moram priznati da je, na stranu kontekst, knjiga u meni probudila na neki nedohvatljiv, subliminalni način svojevrsnu kozmičku notu urbane depresije u kojoj se mogu prepoznati. Pa ako je samo do toga, vrijedilo je napola. Šteta samo što Šalkovića nisam čitao za vrijeme ljetnih praznika, možda bih ga shvatio manje ozbiljno.  

Božidar Pavlović

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.