KRITIKA 194: Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić, Optužena  (Zagreb, V.B.Z., 2012.)

ZATVORENA I ČITLJIVA

Među mnogobrojnim različitim diskusijama o tome što bi trebalo biti žensko pismo, pojam u nas često zamjenjiv i s feminističkom književnošću, oduvijek mi se najzanimljivijom i najpoticajnijom činila definicija feministkinje Hélène Cixous prema kojoj je žensko pismo ono pismo koje izmiče našoj kontroli i kodiranju, što bi odgovaralo Barthesovu pojmu ispisljivog (scriptible), neograničenog teksta koji nas svojom pluralnošću značenja tjera na novo pisanje. Naime, njezina ideja da žensko pismo mogu prakticirati oba spola te da ga se ne može definirati ili (tumačenjem) zaustaviti odudara od suvremene kritike koja taj pojam lijepi na gotovo sve tekstove autorica koje se, prema njoj, bave uobičajenim ženskim temama. Moram priznati da i sama sintagma uobičajene ženske teme na mene djeluje uznemirujuće, zar se u toj podjeli jednako ne vidi djelovanje falocentrične ekonomije kao i u samoj podjeli na muški i ženski spol, koja svojim opozicijama uvijek isključuje, reducira?

Ovaj kratki teorijski izlet važan mi je kad želim govoriti o novome tekstu Slavenke Drakulić, autorice koja pripada našoj prvoj generaciji feministkinja, možda javnosti najpoznatije po pejorativu vještica iz Rija. I u svojoj najnovijoj knjizi Optužena autorica se bavi aktualnom političkom temom, radi se o ispovijedi žene koja je ubila vlastitu majku nakon što ju je ona sustavno zlostavljala od najranije dobi. Roman govori o obiteljskome nasilju koji se prenosi iz generacije u generaciju, a opravdava se mnogo puta ponavljanom rečenicom u knjizi: Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti. Pripovjedačicu upoznajemo u trenutku suđenja za ubojstvo kad nam se kroz njezina sjećanja raspliće priča o emotivnoj traumi i opsesivnome odnosu s majkom.

Dakle, radi se o slikanju odnosa majke i kćeri: majka, koju je ostavio suprug koji je prikazan kao 'sumnjiv tip', psihički i fizički zlostavlja svoje dijete, s jedne strane pokušavajući iskoristiti svoju kćer za mogućnost nastavka odnosa s ocem, a s druge strane odbijajući svoju djevojčicu smatrajući da se ona ispriječila između nje i oca. Njihov je odnos poprilično detaljno prikazan, trenuci su majčine emotivne nestabilnosti i sadističkoga ponašanja prema djetetu vrlo uvjerljivo opisani. Ipak, unatoč prizorima koji bi nas trebali šokirati, Optužena me ostavila poprilično ravnodušnom. Dok sam prolazila kroz tekst, sve mi se više toga u njemu činilo suviše kontinentnim i zatvorenim, poput lika same optužene koja na svome suđenju odabire šutnju i odbija se braniti.

Kao prvo, u tekstu se isprepliću misli odrasle žene koja se nalazi na sudu nakon što je ubila svoju majku i kraći odlomci pisani u er-formi koji donose sličice iz bolnoga djetinjstva optužene. To je mogla biti dobra dosjetka za davanje nove vizure čitatelju, no umetnuti ulomci ne donose nam ništa novo pokraj sjećanja optužene. Radi se o istim slikama iz djetinjstva kojih se prisjeća pripovjedačica tek ispripovijedanim u trećem licu te takva podjela u potpunosti gubi na svojoj funkcionalnosti. Možda bi se podjela dala objasniti mišlju pripovjedačice kako je u trenutku ubojstva majke bila druga osoba te bi dvije pripovjedne forme predstavljale cijepanje njezine ličnosti, no to bi onda bio jedan jedini signal u tekstu, izrazito loše upotrijebljen – već na prvim stranicama čitatelj zna da je djevojčica iz slike žena koja je ubila svoju majku.

Nadalje, mora se primijetiti kako su likovi klišeizirani te im nedostaje nijansiranost, autorica im čak odbija pridjenuti imena. Doduše, takvim je postupkom moguće inzistirati na univerzalnosti priče, no važniji je rezultat ipak taj da nam se likovi ne mogu utisnuti u sjećanje; kao i kod bilo kojeg teksta na koji svakodnevno možemo naići u crnoj kronici, i ovdje smo u napasti da ga pročitamo i za koji tren zaboravimo, smatrajući kako nas se uopće ne tiče. Bezosjećajnost pripovjedačice koju je majka čitav život trenirala da kontrolira svoje emocije, zbog čega je optužena suzdržana i na vlastitome suđenju, također je pridonijela neosobnosti i suhoparnosti teksta: što dalje čitamo, ispostavlja se da nam je sve jako dobro poznato, no ipak nas ne uspijeva jače zainteresirati.

Naravno, ne smije se zaboraviti kako nam roman ukazuje na još jednu u nas trenutno vrlo aktualnu temu, koja se odnosi na pitanje tko je sposoban za roditeljstvo, a tko ne, potaknuto nedavnom akcijom U ime obitelji. Drakulićkin bi tekst trebao pročitati svaki zagovornik akcije koja želi zabraniti posvajanje djece homoseksualnim parovima, da se osvijesti i shvati kako nas seksualna orijentacija ne čini nužno dobrim ili lošim roditeljima. Žrtva iz priče, majka-zlostavljačica svog djeteta, neželjeno je dijete jedne obične heteroseksualne obitelji, koju je i njezina majka psihički zlostavljala i zanemarivala kao dijete. Jedini je razlog zbog kojega mi se dopao izbor univerzalno-neosobne priče upravo taj koji pokazuje kako se ovakvi slučajevi 'idealnih' heteroseksualnih obitelji nalaze na svakome koraku, a ipak svi pred njima samo zatvaraju oči. Da se autorica više poigrala generacijskim preslikavanjem nasilja u obitelji i stavila jači naglasak na dublju strukturu obiteljskih odnosa, bio bi ovo solidan tekst koji bi uistinu pozivao na promjenu.

Na kraju se moram zapitati: je li s obzirom na važnost teme, koja će u ovom slučaju mnogi rado nazvati ženskom, ipak suviše pretenciozno očekivati kakvu bolju funkcionalnost književnih postupaka ili dorađenost likova? Vraćajući se definicijama ženskoga pisma, moram zaključiti kako se ovaj tekst nalazi vrlo daleko od ideje Hélène Cixous, u njemu je sve jasno, vrlo plošno i dvodimenzionalno, on, nažalost, vrlo malo poziva na dijalog. Spominjem to zato što nam se tekst, kad ga uguramo u kategoriju ženskoga pisma, može učiniti izrazito društveno važnim, što je u slučaju Optužene doista točno, no postavlja se pitanje treba li se zanemariti umjetnički doprinos nauštrb aktualnosti teme. Ne govori li se o aktualnim, ženskim, dječjim, homoseksualnim i mnogim drugim pitanjima svakodnevno u medijima, na ulicama, na stranicama Facebooka? Ne bi li književnost ipak trebala biti nešto drugo – tekst s kojim komuniciramo, šuma značenja kroz koju se probijamo i ne nalazimo izlaz još neko vrijeme nakon što smo zatvorili knjigu? Nažalost, Optužena nije jedan od takvih nezaustavljivih, otvorenih tekstova nego čitljiv (lisible) tekst ograničen u svome značenju: iako progovara o bolnoj, zastrašujućoj stvarnosti mnoge djece iz naših običnih heteroseksualnih obitelji, ne uspijeva nas p(r)otresti.

Kristina Špiranec

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.