KRITIKA 190: Jasmina Rodić

Jasmina Rodić. Dnevnik solerice. Zagreb: Naklada Ljevak, 2012.

SEKS I GRAD NA BALKANU

Kad vam autor(ica) ljubazno na korice knjige ubaci natuknice Pariz, ljubav, leptirići, dečki, avioni onda se doista ne morate previše misliti o kakvom se tu djelu radi, a ruku na srce, i kritičaru se odmah prišteđuje posao analiziranja strukture, stilskih obilježja, jezika, odnosno svega onoga što neki tekst čini književnim djelom. Ovime se, naime, vrlo pošteno i otvoreno, čitatelju daje do znanja da se ne radi o književnosti, već lakom štivu kakvo se obično nalazi na stranicama ženskih časopisa – u ovom slučaju samo rastegnutom na nešto više prostora. Stoga ne iznenađuje činjenica da je autorica romana kolumnistica i urednica u hrvatskom izdanju Cosmopolitana.

S obzirom na to da se zadnjih godina (desetljeća?) mnoge slične knjige pokušavaju upakirati u nešto drukčije korice, odnosno progurati kao ozbiljna, ženska proza, moram reći da me ovaj novi, iskreniji, marketing oduševljava. Naime, za čitatelje(ice) poput mene, tirkizne korice, leptirići i riječi poput solerice, pandan su lubanji i prekriženim kostima ili simbolu za radioaktivni materijal. No tu se radi čisto o osobnom ukusu i rado ću priznati da kad je domaći chick lit u pitanju, ovo nije samo jedina već i najbolja knjiga te vrste koju sam pročitala. Šalu na stranu, knjiga je lagana, lepršava i iznenađujuće čitljiva. Za razliku od mnogih svojih kolegica, Jasmina Rodić nije cijepljena ni protiv smisla za humor ni protiv pop kulture. O ukusu za muškarce, s druge strane, moglo bi se pričati, no doista mislim da tome nema mjesta u književnoj kritici. Ali ima li uopće mjesta u kritici za ovakve, moglo bi se reći, paraknjiževne forme? Pa, s obzirom na to što prolazi pod književnosti na ovim prostorima ne vidim zašto ne, a kako se i ta kritika mahom bavi društveno političkim kontekstom tekstova više nego samim tekstovima, pogledajmo može li nam ova knjiga što reći u prostoru i vremenu iz kojeg je proizašla.

Čitajući je shvatit ćemo, primjerice, da su ovo zla vremena pa se žena teškog srca po skupe čokoladice i Vogue može zatrčati tek kad joj povećaju minus, dok joj zadnja stotka odlazi na onu mirisnu bočicu maslinovog ulja s tartufima. Mnogi čitatelji ovdje će se zgranuto zaustaviti i započeti hajku na frivolnost i nerealnost lake literature. Međutim, prisjetimo li se da je Zagreb grad u kojem ćemo teško na ulici naići na automobil stariji od petnaest godina, u kojem se sve u šesnaest grade fontane, mramorni WC-i i platinasti prometni stupići dok 10.000 ljudi sjedi na zavodu za nezaposlene, a ostali srećkovići tezgare za 1.600 kn mjesečno ili bonove u dućanu u kojemu rade, shvatit ćemo da ova knjiga zapravo hiperrealistično prikazuje potpunu disocijaciju od osjećaja stvarnosti koja vlada gradom u kojemu autorica živi.

A ako se pozdravljamo s razumom, valja se oprostiti i od prošlosti. I dok je donekle zabavno prepucavanje po nacionalističkoj liniji mladih parova s različitih strana hrvatsko-srpske granice, nešto je simptomatičniji komentar kako Može Balkanac s Balkana, al ne može Balkan iz Balkanca. Sama po sebi već ofucana fraza i misao koja se lijepi na svaku primitivnu, bezobraznu ili nestašnu gestu naših ljudi u civiliziranom svijetu, ovdje dobiva na značaju upravo zbog mjesta i vremena kad je izgovorena. Naime, slikanje u Ralph Laurenu unatoč upozorenjima čuvara baš i nije tip aktivnosti po kojoj smo stekli određeni ugled u svijetu, a u engleskom jeziku čak i svoj glagol – to balkanize (1). Činjenica da je izrečena upravo u Meki konzumerizma – New Yorku, a da izlazi u knjizi zamišljenoj kao idealnom štivu za naše prvo ljeto u Europi, govori nam nešto o slici Balkana prilagođenoj za novo stoljeće i tržište: steriliziranoj i očišćenoj od negativnih konotacija, spremnoj za prodaju i konzumaciju kao nova kičerska atrakcija sa samo blagim štihom ukroćenog i čisto dekorativnog divljaštva.

No ako je Balkan navodno naša prošlost, jednako je čudna slika budućnosti odnosno sadašnjosti koju predstavlja Zapad, u ovom slučaju inkarniran u obliku Seks i grada. Serija koja se prije desetak godina pretvorila u kulturni fenomen već je tad do naših autorica urbane ženske proze došla u neobično pervertiranom obliku pri čemu su iz nje izbrisani britki društveni komentar, dobra karakterizacija likova te neka ženama doista važna pitanja o seksu, vezama, prijateljstvu itd. Ono što su iz nje izvukle bilo je samo opravdanje za beskrajni narcisizam, melodramatičnu ljubavnu problematiku te neracionalno raspolaganje novcima na računu. U međuvremenu, i ta se kultna serija provukla po mulju uz dva negledljiva filma koji se diče upravo spomenutim kvalitetama koje nešto lošije prolaze otkad je Zapad upao u crnu rupu ekonomske krize. Čini se da je doista i zadnji čavao u njen grob zakucao Ricky Gervais kad je na Zlatnim Globusima 2011. rekao da je Oscara za specijalne efekte trebao dobiti tim koji je retuširao plakat za Seks i grad 2.

Samo kod nas, dakle, još uvijek ta serija i slika koju prodaje uživaju nepomućenu slavu i ultimativni cilj uspješnih gradskih žena. Da je ovo film, Jasmina Rodić a i mi svi s njom igrali bismo ulogu neugledne djevojčice koja sa strahopoštovanjem i zavišću isprobava opojni parfem, jarki ruž i hrabri dekolte starije cure, uvjerena da se radi o elementima vječne i klasične ljepote, a ne dodacima već umorne i dobrano potrošene gradske flundre.

(1) balkanizirati se – podijeliti se u manje, ratoborne, inficirane cjeline koje odbijaju bilo kakav oblik suradnje

Ivana Ančić

***

Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri  za antropologiju. Objavljila je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat, VOXfeminae i Booksu.