Roman
Korov je samo biljka na krivom mjestu (Konzor, 2008.) započinje
in medias sex: trenutak prije prve rečenice
Sofija, zagrebačka
twenty-something djevojka
'ovisna o kavi, cigaretama i dnevnoj dozi grljenja od devet minuta' poseksala se s nekim 'usputnim' dečkom.
Onda su se, odlomak niže, opet.
Onda ona odlazi u disko i, na drugoj stranici, završava/svršava u WC-u s izvjesnom
Monikom.
Onda odlaze u Monikin stan i – na trećoj smo stranici – spava s Monikinim najboljim prijateljem.
Tu čitatelj zastaje i računa: tri puta na tri stranice, a roman ih ima sto pedeset devet. Nastavi li ovim tempom, do kraja će, što po stanovima, što po sanitarnim čvorovima ugostiteljskih objekata, prodefilirati barem stotinjak momaka i upola manje cura. Stvar bi, blago rečeno, mogla postati isuviše repetitivna. S tendencijom da spomenutog čitatelja ostavi u stanju teže postkoitalne depresije.
Crne se slutnje ipak ne ostvaruju. Onaj s treće stranice, pokazat će se, trebao bi biti 'pravi', a priča o njihovoj vezi postaje okvirom – vrlo labavim – ispovjednih, digresivno-fragmentiranih pasaža o tipičnom buntovničkom odrastanju i 'sazrijevanju' u nacionalizmom zasićenim devedesetima i tranzicijskim kapitalizmom ispreturanim nultim godinama. Epizoda iz predadolescentskih dana, kada se ošišala na kratko i, uvjerena da je prelijepa, prvo otrpjela ruganje prijateljica, a onda i majčin komentar (
'Nisi ti ništa posebno. Ti si prosječno dijete.'), trebala bi, valjda, predstavljati traumatsku jezgru oko koje je Sofija onda idućih petnaestak godina gradila oklop
'pedeset i pet kilograma teškog obrambenog mehanizma koji hoda'; tako patetičnoj emocionalnosti, bojim se, mjesto je ipak u tinejdžerskim dnevnicima, na dnu dvaput zaključane ladice, ispod šarenih ukosnica, fotografija s ekskurzije i postera aktualnog
boy-benda.
Prisjećanja na ideološki lom početkom devedesetih, kada njezini roditelji, koji još uvijek čuvaju crvene knjižice u ormaru, odbijaju pristupiti stranci narodnog zajedništva, pa iznenada ostaju bez prijatelja, školski drugovi pogrešne nacionalnosti preko noći s obiteljima napuštaju grad, a rođakovu kuću u Sinju raznorazni državotvorni elementi samoinicijativno s ulice zasipaju fekalijama i kamenjem, ulaze u novouspostavljenu matricu literarnog preispisivanja 'dana ponosa i slave' iz vizure autor(ic)a koji/koje su u doba 'događanja povijesti' svladavali prve lekcije iz kemije i biologije. Ta nova optika na našoj književnoj sceni posve je očekivana – istupa, naprosto, nova generacija s vlastitim uporišnim točkama kolektivne memorije – i dobrodošla, jer drugačijim tipom iskustva donekle demontira dominantne obrasce narativizacije prve polovice devedesetih. Ipak,
Vlado Bulić u
Putovanju u srce hrvatskog sna i
Maša Kolanović u
Sloboštini Barbie, svatko na svoj način, činili su to znatno uvjerljivije i kompleksnije;
Stela Jelinčić u ovu priču ne uvodi ništa posebno značajno.
Ako bismo nastavili preturati 'ladice' kojima je kritika isparcelizirala suvremenu domaću književnost, onda bi se dosta mjesta za
Korov našlo u onoj s etiketom 'kvartovske proze'. Feministička perspektiva unosi u nju maleni odmak: Sofija i njene prijateljice,
Dina i
Inga, obilaze
partyje, kafiće i klubove, tračaju i tulumare, nalijeću na (uglavnom 'pogrešne') tipove... Na pozadini promašaja dviju frendica iscrtavaju se postupno Sofijina samosvojnost i odlučnost da ne živi zadane obrasce ženskosti po pravilima igre patrijarhalnog društva. Repertoar motiva ipak i na ovoj razini potiče osjećaj 'već viđenoga': to je standardni imaginarij 'prljavog realizma', tučnjave, krađe, opijanja, a sve potcrtano debelim lajnama koke i garnirano tripanjem, napušavanjem, gutanjem bombona...
Tu je, naravno, i
all that sex: dobar i loš, u homo- i hetero-varijanti, dobrovoljan i prisilan, 'običan' i voajersko-egzibicionaistički, s HPV-infekcijama i abortusima kao epilozima.
Korov ga eksploatira kao polje za vježbu emancipacije – kako rodne (muškarci su uglavnom nesigurni, prestrašeni i/ili impotentni, dok Sofija svoj komadić užitka grabi bez zazora i grižnje savjesti, a to što se smije dok vodi ljubav krunska je, valjda, potvrda njezine slobode i neinhibiranosti), tako i generacijske (kao raskid s
babinim svjetonazorom, u kojem je sasvim normalno da žena nikada u životu ne doživi orgazam – pri čemu bi netko tko danas pretendira na radikalno subverzivan emancipacijski rez u sferi seksualnosti, čini mi se, ipak trebao 'zarezati' nešto aktualnije i opresivnije od
Weltanschauunga nagluhe sedamdeset-i-nešto-godišnjakinje). Zamisao 'oslobađajućeg' potencijala govorenja o seksu teorijski je suspektna barem posljednjih tridesetak godina, tamo negdje od
Foucaultovih istraživanja. Inzistiranje na podrivajućoj snazi pripovijedanja o
ševi iz ženske perspektive možda se i da donekle utemeljiti u evidentnoj činjenici da i dalje živimo brojne patrijarhalne moduse društvenih odnosa, ali, ako ne uzme u obzir proliferaciju seksualnosti u sveprisutnim javnim, medijsko-oglašivačkim diskursima, što suvremena, 'urbana' proza kakvom bi se
Korov volio zvati naprosto ne može izbjeći, svodi se na ono što kod Stele Jelinčić i jest: simptom pripovjedačicinih neprevaziđenih adolescentskih fiksacija.
Zato ona i operira unutar kategorija prilagođenosti/neprilagođenosti (već u naslovu, uostalom), kojima je omeđena vizija svijeta&života svake pankerice na pragu punoljetstva koja drži do sebe, pa kaže:
'Malo me svijet pripitomio.' Zato i piše refleksivne odlomke poput ovoga:
'Onda, s vremenom, u odbačenosti, u čamotinji samoće kao na zadnjoj liniji obrane, u pritajenosti dok novi lik ne polegne na me kao zmiji nova košuljica, priberem se... Kao na nekoj višoj razini sklopim se, dođem opet sebi... nekoj novoj sebi. Shvaćajući da sam, zapravo, predivna baš takva, nestalna, uzburkana, nesavršena, i sigurna i plaha, različita, tečna i oštra ko živa – okrenem bodlje i na van...' Koja gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti ne bi ispod ovog pasusa rukom uzdrhtalom od ganuća upisala ocjenu odličan?
Čak i na sintakto-stilističkoj razini stvar opasno podsjeća na spomenarsko artikuliranje osjećajnosti – otprilike svaka treća rečenica završava s tri točke, sugerirajući nedorečenost, eluzivnost, slutnju nečega što se ne može izreći. Inverzijske akrobacije i eliptičnost podsjećaju pritom na prozu
Aljoše Antunca, još jednog Konzorovog autora, kojem se Stela Jelinčić javno divi (s dobrim razlozima – Antunac je jedan od naših najneusporedivijih, najhrabrijih i najzanimljivijih pisaca danas), ali dok kod njega distorziraju naraciju, izmičući čitatelju točke interpretativnog oslonca i nepredvidljivo, uzbudljivo fragmentirajući pripovjedni tok, kod nje sve ostaje u okviru manirizma. Poseban je problem pritom sleng kojim se pripovjedačica služi: znam da postoje gradovi u kojima su 'ribe' pričale jedna drugoj kako su se sinoć 'tucale', ali bojim se da Zagreb kroz prošlih petnaestak godina nije jedan od njih.
Stela Jelinčić, ipak, nema razloga za brigu: kritičari, novinari i urednici – ako je suditi po prvim reakcijama – dijele oduševljenje s našom imaginarnom gimnazijskom profesoricom. Zašto, ostaje mi potpunim misterijem. Možda u
Korovu zbilja postoji nešto dobro, relevantno i važno za našu književnost, što ja naprosto nisam sposoban pročitati? Možda treba posegnuti za generacijskim ključem: stariji načelno vole mladenačku rebeliju (kada nije usmjerena protiv njih)? A možda je ovaj roman – da krenemo korak dalje – taman toliko subverzivan i provokativan da bi se optimalno uklopio u dominantne predodžbe subverzivnosti i provokativnosti?
Bit će da je to:
Korov je samo knjiga na pravom mjestu, u pravo vrijeme.
Boris Postnikov
Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.
***
KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.
Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.
