KRITIKA 185: Mile Stojić

Mile Stojić, Katedrala od grabova lišća (V.B.Z., Zagreb, 2012.)

NARAMAK FRAZA, POUČAKA I SITNOG GRAĐANSKOG MORALIZIRANJA

Stojićevo djelo, njegova poezija, već godinama bilježi značajne uspjehe kod različitih žirija i kritičara, nagrađivana i hvaljena, ostajući, međutim, pomalo u sjenci nedostižnog Pjesnika, g. Stojića kao literarnog poslenika, koji je ipak sveprisutan u našem književnom životu. Riječ je prije svega o nevjerovatnoj vještini da se održi izvanredan rejting u svim literarnim krugovima, o neviđenoj višegodišnjoj probitačnosti koja omogućuje da se prisustvuje i nagrađuje u pet i šest žirija, da se sudi i odlučuje na raznim konkursima, da se pohode deseci festivala. Da se, onda, bude nagrađen i štampan kod ljudi koje se prethodno nagradilo i štampalo, pohodilo, itd! Ta i takva pjesnička radinost važnija je danas za jednu poeziju od nje same. Trebao bi, doista, cijeli taj angažman poslužiti kao naravoučenije mladim piscima, svim književnim licima željnim uspjeha. Da li tu poeziju, da li te članke, kao rezultate Stojićeva rada, neko posljednjih godina doista čita, da li se neko od kritičara ikad ozbiljno zamislio nad tom poezijom, osim Muharema Bazdulja, ostaće, vjerujte, tajna.  

Prošle godine, naprimjer, g. Stojić je priredio novu knjigu svojih članaka, sada u izdanju V.B.Z.–a, ubacivši među njih i poneku prigodnu pjesmu, kao da donosi prepjev neke od tih kolumni. Da se štampaju članci iz tiska, kao djelo, da se sve to kasnije hvali i nagrađuje, kao svjedočanstvo epohe, to je već postalo uobičajeno u našoj posljednjoj književnosti. Naprimjer, ovo je već četvrta ili peta knjiga u kojoj Stojić donosi te svoje novinske članke, predstavljajući ih kao kronike, (mikro)eseje, portrete, pjesme, kao opiljke svoje duše. Kakvo je to štivo? O književnosti u toj miscelanei Stojić piše, naprimjer, ovako: "Marinkovićevu književnost odlikuje duh apsolutnog majstorstva. Ona je blješteći amalgam talenta i erudicije, iskustva i spoznaje, emotivnosti i ironije, bilo da se radilo o pripovijeci, drami ili romanu." (13) Bliješti doista taj blještavi amalgam, bliješti kao neviđen biser zasljepljujući ovog kritičara, a on i tako škiljeći vidi da se iza tog visokoparnog komplimenta krije jedna nemoć da se kaže bilo šta o Marinkovićevom djelu. Ta brzopleta fraza kratkog daha, međutim, otvara nam oči, govoreći da kod Marinkovića ima talenta i erudicije, čak iskustva i spoznaje. Mora da je to Stojićevo objašnjenje onog duha apsolutnog majstorstva, koji inspirira samo rijetke, među kojima je i naš g. Stojić, kao kolumnist. To nije sve što bih mogao, o književnosti, iscitirati iz ove knjige. U poeziji Jelene Buinac se tako "ističe upravo ta bezvremenost, izuzetni jezični rafinman ove pjesnikinje koja je svoj bogati unutrašnji svijet pretakala u svijetlu srmu jezika." (38) Posljednja knjiga Stojića važna je upravo po tome što on tu otkriva da neka pjesnikinja svoj unutarnji svijet pretvara u jezik. Ne samo da je ovdje u pitanju jedna pučkoškolska fraza, nego je ona napisana i na jedan osobit (drangulijski) način, u cizeljerski izanđalim metaforama. Doista, jezični rafinman i srma jezika, kako je to pjesnički rečeno! Mora da je to onaj "rafinirani potez koji je Stojića legitimirao prije svega pjesnikom", kako to stoji na koricama ove knjige, napisano anonimnim pisarom, nepotpisanim. Stojić, međutim, ne piše samo fraze, on u ovoj knjizi pokazuje da zna pisati i nelogične rečenice: "Drama je više puta bila kritizirana od crkvenih vlasti, a dubrovački je biskup u jednoj prigodi na autora bacio javnu anatemu, što će, vjerovatno, uzrokovati da će pisac u posljednjim godinama biti lojalan Tuđmanu, koji je iznikao na frustracijama upravo tih klerikalaca i licemjera, kojima se pisac u Gloriji tako nemilosrdno i bespoštedno narugao." (15) Šta je tu vjerovatno i po čemu je to logično, da Marinković u posljednjim godinama priđe Tuđmanu zato što su na njega bacili anatemu klerikalci, kojima se u Gloriji tako nemilosrdno rugao, upravo ti klerikalci i licemjeri na čijim frustracijama je iznikao rečeni Tuđman? Kakva je ovo papazjanija, šta tu ima vjerovatno i gdje je tu uzrok a gdje posljedica, o čemu to ovdje sada bulazni naš najprisutniji pjesnik i kolumnista? To nije jedina nelogična rečenica, to nije jedino mjesto na kojem Stojić, kao priznati pjesnik, ne uspijeva reći ono što je želio, jer već na 159. stranici svoje knjige Stojić opet piše: "Vesna Parun pjevala je o ljubavi na način kako to nije radio nitko prije nje u našoj književnosti, osim, možda, svetoga Pavla." Zaokupljen književnom historijom Stojić nam jednim brilijantnim iznalaskom otkriva dosad neznanu ljubavnu poeziju u starinama naše književnosti, a sv. Pavle će, oduševljen tim otkrićem, propjevati na našem jeziku!

U najčešćoj maniri posljednje angažovane književnosti Stojić neprestano moralizira. Kako je to već uobičajeno, on nosi cijeli naramak fraza penzićima na radost, da oni imaju šta prežvakavati po klupama i tramvajima. Vlastodršci perfektno rade svoj posao, pod firmom oslobođenja nameću nam novo ropstvo. (48) Prezreli smo univerzalnost vjere i prihvatili je tek kao razlog našeg razlikovanja od susjeda, naše braće. (48) Pomišljam kako su našim njurišeljeima važni samo tornjevi, kao znak dominacije. (24) Sve ta primječanija kod Stojića su plasirana, međutim, u jednom lirskom raspoloženju, u liričestvu jednog pjesničkog pletenja koje ostavlja dovoljno prostora i za lament nad sopstvenom gorkom sudbinom: "Pisao si protiv ubijanja, bunio se, misleći da će tvoje riječi malo omekšati tvrdokorna srca." Ili: "Ostao si sam, tek blago začuđen, s bolnom grimasom oko očiju." Eto kako prokleti nezahvalni svijet uzvraća našim dušebrižnim angažovanicima, unesrećujući ih samo zbog njihovog staranja za naše društvo! Bože, zavapiće g. Stojić ganutljivo, svekosmički, Bože, zašto si mi dao da živim u vremenu u kojem si dopustio ljudima da učine sve što požele. O, tugo! Stojić se, dakle, pokatkad pjesnički izdiže iznad tog svjetskog blata, nesretno i dostojanstveno. On njeguje, u reportažama, poetski manir lirskih poantiranja: nakon posjete Plehanima vidio je, valjda, neki hrast koji ga je inspirirao na jedan blistavi uzlet: "Nitko ne pamti koliko je stoljeća star ovaj dub, ali je izmjereno da je njegov opseg sedam metara. Preživio je mnoga stoljeća, pošasti, ratove i oluje, ali još uvijek uspravno stoji, šumoreći svojom krošnjom tešku i nerazmrsivu povijest ubavog plehanskog kraja i njegovih nesretnih ljudi." (25) Obišavši Jajce kao polomljeni i tužni grad ponovo će naći utjehu u prirodi koja pobjeđuje sve: "Nema više ljudi. Jedino 'gajtan-trava' 's onu stranu Plive' šumori o golemoj i neprebolnoj tuzi neke daleke i tuđe zemlje." (120) Dakako, teško je bilo šta reći o navadi naših pisaca da bježe iz društva u prirodu, i obrnuto, i ja nemam namjeru ovdje objašnjavati da se radi o prevaziđenim i smiješnim uzletima duše, ali bilo bi dobro da barem te opise prirode i svojih osjećanja, kad ih već pišu, ne prepisuju iz osnovnoškolskih zadaćnica.

Ostajem dužan reći nešto i o pjesmicama koje donosi ova knjiga, jer Mile Stojić je prije svega pjesnik. Ponovo nekakvi poučci, ponovo sitno građansko moraliziranje, ponovo neko angažovaničko samozadovoljstvo i mudrolije! O čemu pjeva u tim pjesmama? Osamdeset posto Zemljine površine je prekriveno vodom. Ljudski mozak teži oko kilogram i pol, a sedamdeset posto njegove tvari čini voda. Ovdje prestaje svaka matematika i počinje teologija. (61) Ili: Pradjed nam je bio hazar/ pa nas iznio na Pazar... Branit kršćansku kulturu/ Zapalo je matu, juru/ Podrijetlom iz ukrajine/ Iz tri pičke materine. Tako Stojić pjeva angažovano i satirično, kao poetski kombinatorik i versifikator. Da bi nastavio znakovitim stihovima: Malo čitam, još manje pišem. Zatvoren u toplu sobu,/kao u krletku. Visoki snijeg je prekrio zemlju, mraz je/ moje prozore išarao svojim fontovima. Zima se svojim/ ruga mome rukopisu, kaže: trajniji je od tvoga... Kad dođe smrt, neće ostaviti nikakve tragove. Ima, kako se vidi, u ovoj knjizi i stihova spomenarskog dometa, dječačke senzibilnosti. Izvinjavam se ako sam preskočio neku od pjesama: doista ih je teško razdvojiti od članaka, i to je uspjelo možda samo Marku Pogačaru, kao uredniku ove knjige! Kao mantru, Stojić neprestano na svakoj petoj stranici vrti jedan motto, svoj i još tisuću drugih angažovanika, kao neki angažovanički katehizis, da smo svi djeca političke epohe, da su sve stvari političke, da naši geni imaju političku prošlost, itd. Da i šetnja šumom jeste radnja politička. On tako do besvijesti evocira Šimborsku, uglazbivši tu dosjetku i u pjesmu, a zatim nastavlja nadugo opisivati svoja književna putovanja po Turskoj, svoje vožnje po istočnjonemačkim gradovima, po Varšavi, svoje večere i ručkove po Azurnoj obali, svoje domjenke u Lajpcigu, i pročaja. Bilo bi dobro da Stojić u ovoj knjizi na svakoj drugoj stranici odštampa te političke stihove Vislave Šimborske, da ih nastavi ponavljati i narednih deset i dvadeset godina, ne bi li se tome gospodinu, u otkrovenju te fraze, već jednom razjasnilo da, dovraga, i te njegove ture nisu lišene nekog političkog značenja, kad već toliko kriči da je sve političko, da njih ne finansira nekakav Panteon Odgovornih & Osjećajnih Duša, da nas konačno prestane neugodno, na svakoj drugoj stranici, zasipati juhama svog etičkog samozadovoljstva i poljevati humanim sosovima svoje društvene odgovornosti, naporno umišljen kao nekakav tranzicijski Brodski.

Kao pjesnik starije generacije, sa već dvanaest objavljenih zbirki pjesama, Mile Stojić je doživio to da mu i antologičari, i časopisi, i odsjeci, i fondovi za izdavaštvo, i stotinu kritičara i urednika priznaju da je pjesnik. On, također, voli reći za sebe da spada u marginu, da je za hrvatske ljude na vlasti persona non grata, a za pojedine bošnjačke faktore prepredeni Latin. On u svojim mikro-, nano- i pikoesejima u dva poteza objašnjava sve uzroke naših nesreća i bijeda. Kao lirsko knjecalo, potresajući nas svojim angažovanim stradanjem, on stoji među onima našim pjesnicima koji imaju hrabrosti svojim sverazumljivim, potresnim, brižnim stihovima sasuti istinu u lice tim evropskim Fondovima na kolimama Okruglih Stolova, u teškim festivalskim progonstvima.

Mirnes Sokolović
Foto: Christopher Sessums (flickr)

***

Mirnes Sokolović (1986, Sarajevo), magistrirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član redakcije časopisa Sic! (www. sic.ba) u kojem objavljuje eseje i kritike. Uređuje portal za izučavanje akademskih tumačenja književnosti na univerzitetima u regiji (www.akt.ba).