KRITIKA 175: Daša Drndić

Daša Drndić, Belladonna (Zaprešić: Fraktura, 2012.)

POZIV ZA PAMĆENJE

Doista se nadam da nikome koga književnost dovoljno zanima da čita kritike na Booksi ne treba objašnjavati tko je Daša Drndić. Istina, hrvatski mediji trude se već dvadeset godina da se to ime što rjeđe čuje, ali ipak, nakon bezbroj romana, pripovijetki, radiodrama, kritika, eseja i nagrada valjda se do većine pismenog dijela hrvatske populacije probila kakva informacija o ovoj autorici. Zašto bi se itko trudio utišati glas neke autorice, minimalizirati njen utjecaj, pitate se? Pa, zapravo, to je jedan vrlo efektivan način nošenja s nepriličnim pojavama u Hrvatskoj, mnogo efektivniji od javnog skandala i blaćenja, a sastoji se u poklapanju ušiju rukama, zatvaranju očiju i vikanju lalalalalalalala poput četverogodišnjaka dok se naporna i svadljiva osoba jednostavno ne okrene i ode svojim putem.

Znači li to da je Daša Drndić jedna svadljiva osoba? Tko zna i koga briga, ali svakako je svadljiva autorica. Početkom rata devedesetih opisuje je se kao nekoga tko otkazuje poslušnost gotovo svakomu i gotovo svemu, što uključuje i hrvatski i srpski vojni režim tog vremena kao i pseudo-kapitalističke sisteme utemeljene na nacionalnoj amneziji koji ih zamjenjuju. Da ne ispadne da je trava uvijek zelenija negdje drugdje, ona otkriva da se ni na zapadu ništa bolje ne živi a da posebno nesretno završavaju imigranti. Doista neoprostivo, međutim, jest njeno uporno izvlačenje jezivih kostura drugog svjetskog rata iz osobnih, obiteljskih i nacionalnih ormara i inzistiranje na prihvaćanju odgovornosti za neka poprilično smrdljiva i neugodna (ne)djela čiji se odjeci uporno petljaju u sadašnjost.

U tom smislu Belladonna se elegantno i bešumno nastavlja na Drndićkin opus romana koji slažu niske ljudskih sudbina sastavljene od pronađenih komada; bilo kostiju, zlatnih zuba, bisera, fotografija, dosjea, svjedočenja, sjećanja, pjesama, itd. povezanih naoko nevidljivom mrežom slučajnosti, rodbinskih veza, zemljopisnih i umjetničkih toposa. U naratoru koji ih pronalazi i koji pokušava od tih fragmenata stvoriti nekakvu cjelovitu sliku opet se, kao i u drugim autoričinim romanima, prepoznaju elementi same autorice i njene osobne biografije, mada se u ovom slučaju radi o muškarcu. Andreas Ban čovjek je na rubu starosti, ratom prisiljen da napusti svoj život u Beogradu a nikad zapravo prihvaćen u Rijeci u kojoj živi dvadeset godina, on uslijed niza ponižavajućih bolesti te još gorih udaraca od sredine, jednu za drugom gubi sve iluzije i nade u umjetnost, jezik, povijest i društvo. Lišen svega što je u životu stekao, a ponajviše dostojanstva, gubi strpljenje za licemjerje i pasivnost svog društva te mu sasipa u lice sve svoje zamjerke.

U središtu interesa Andreasove priče nalazi se očajnička potreba i poziv za gledanjem i pamćenjem. Drugi kritičari već su se nadugo i naširoko raspisali o simbolici Belladonne, biljke koja uzrokuje širenje zjenica (i halucinacijama širenje svijesti?), te koricama knjige koje pozivaju na gledanje, pa ću taj dio preskočiti jer se ipak radi samo o jednoj (makar, mora se priznati, elegantnoj) metafori za proces koji autorica ispisuje na tristotinjak stranica. Bilo da se radi o patnji starih i bolesnih, traumama raseljenih ili neizrecivim užasima kojima su podvrgnute žrtve ratova, Drndićka se bori za njihovo pravo na dostojanstvo, individualnost i mjesto u kolektivnom društvenom pamćenju. Pri tom se bavi ne samo odnosom bilo kojeg pojedinca, već pogotovo umjetnika i intelektualca, s prošlošću. Ona proziva i posebno kritički gleda na razdvajanje umjetnosti i estetike od političke i etičke odgovornosti, odnosno osuđuje glazbenike, pisce, fotografe, itd. koji su svoj rad stavili u službu režima poput nacističkog (bilo u Njemačkoj ili Hrvatskoj) da bi se poslije opravdavali slabim izgovorima o nuždi i neznanju te višoj svrsi i vrijednosti umjetnosti. Jednako odgovornim smatra i postratna društva koja pod tepih zaborava trpaju te nezgodne točke raznih životopisa, jednostavno brišući periode poput onog 1939 – 1945, i klimajući poslušno na bljedunjave izgovore. Takve pojave ne smatra samo izoliranim slučajevima u današnjoj Hrvatskoj, već endemičnim i institucionaliziranim fenomenom koji društvo pretvara u memljivu smjesu naivnih, samozadovoljnih ili prestrašenih gledatelja umjesto aktivnih i kritičnih sudionika.

Jednim od osnovnih problema smatra akademsku zajednicu koju optužuje za konformizam, neadekvatnost i mentalnu tromost:

"Većina njegovih tadašnjih kolegica i kolega gotovo da i ne čita tekstove koji se ne tiču njihove sve uže i od stvarnosti sve više izolirane struke, a tekstove koji se tiču njihove struke čitaju poprilično selektivno, onda uglavnom nemaju pojma, odnosno baš ih briga što se u svijetu zbiva i ne pada im na pamet zakoračiti izvan svojih atara."

A ako institucije prijete postojanju slobodnih i istinskih intelektualaca, onda je pitanje i kakve to studente tj. građane obrazuju. Drndićka bi odgovorila utišane, poslušne, nepokretne. U njihovim propustima ne vidi samo krivnju u prošlim ratovima, već i opasnost za budućnost. Svuda oko sebe Andreas prati širenje siromaštva koje ljude čini praznijima, tužnijima, te sklonijima da prihvate opasne, fašistoidne ideje koje i dalje kolaju suvremenim društvima. U takvim uvjetima civilizirani, slobodoumni individualci postaju svima trn u oku, njihov neposluh, njihova drugost ih smeta. Andreas je se drži grčevito ali malo po malo njegov stisak popušta jer, kako upozorava od početka, usamljenost i tišina na koju su on i njemu slični osuđeni, previše je za bilo kojeg čovjeka.

Bila bi nepravda, ako ne i notorna glupost, svesti ovaj roman na jednu ideju ili misao. Reći da se radi o manjku brige za starije bilo bi kao da se Kralja Leara opiše kao predstavu o neadekvatnoj njezi za starije osobe u elizabetanskoj eri. Precizno koncipiran i pažljivo izveden, s pričom koja se razvija na raznim razinama i istražuje začudne zakutke života, povijesti i umjetnosti, on i dalje ostaje politički relevantan; angažirana književnost u svom najboljem izdanju. Ono što je čini drugačijom jest kompleksnost strukture, motiva i ideja; izlazak iz okvira melodrame i patetike s jedne, te suhoparnosti i pojednostavljivanja s druge strane. Odbijajući da se prilagodi ičijim očekivanjima, da bude ičiji predstavnik, bilo ženske, nacionalne, autobiografske, ratne ili ikakve specificirane književnosti, Drndićka će možda izgubiti interes pojedinih kritičara ili dijela javnosti koji nemaju jednostavan okvir u kojeg mogu strpati njen rad, no uspijeva napraviti ono za što se bore njeni likovi, ostati svoja, biti individualcem i umjetnikom.

Ivana Ančić

***

Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri  za antropologiju. Objavljila je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat i VOXfeminae, odnosno svakog tko joj ponudi besplatnu knjigu ili par stupaca u svojim novinama / internet portalu.