KRITIKA 174: Svetislav Basara

Svetislav Basara, Dugovečnost (Laguna, Beograd 2012.)

TO JE BASARA!

Pogledajte u nebo! To je ptica!? To je avion!? To je Basara!
Brži od metka! Snažniji od lokomotive. U stanju da preskoči najvišu zgradu. Fantastični stranac sa planete Kripton! Čovek od čelika – Basara!

Svi mi koji smo čitali Šekspira znamo da su lude uvijek najmudrije, o mudrosti lude odavno se prenosio glas od Biblije do Erazma Roterdamskog. Od lude se očekuje da najviše zna, da podriva sistem bahtinovski razornim smijehom. Jer lude su slobodne da kažu ono što ostali jedva da smiju pomisliti, njih čuva smijeh.

U romanima koje izdaje posljednjih godina Basara satirično prikazuje stanje u Srbiji. On kritikuje, on ismijava, on karikaturiše, žonglira lopticama našeg očekivanja i naših predrasuda, svim tim akrobatskim umijećima zasmijava mase – ukratko, on je ideal savremene lude. No, valja se zapitati kakav je stil tog duhovitog Falstafa? Čime i kako zavodi nas iskusne i neiskune, čovjek od smijeha – Basara?

Superman groteske
Tetka koja je uspjela da poživi devedeset osam godina, ne dočekavši stotu i time razočaravši pripovjedača, centralni je lik romana Dugovečnost. Ona je simbol istrajnosti, životne vitalnosti onih koji i koje uspijevaju da prežive raspade nekoliko država, dva užasna rata i jedan socijalistički režim između njih. Osim tetke, još nekoliko je likova značajno u ovom romanu – sveštenik, nacionalista Maslać, naivna žrtva nacionalističke ideologije; Kangrga, guru vođa pripovjedača, pripovjedačev djed, žrtva još jednog sistema, samo ovoga puta socijalističkog; prolaze kroz Basarinu knjigu i Andrić, Krleža, Novica Tadić, Tito. Svim tim likovima je, kao i pripovjedaču koji radi u minhenskom zoo vrtu, zajedničko to što su groteskni. Basara koristi stare trikove, spajajući nespojivo; zato čitalaštvu prikazuje poznate istorijske ličnosti, ali u nešto izmijenjenim okolnostima. Izmiješta nam se očekivana perspektiva, tako da određene fenomene možemo i kritički da sagledavamo; u toku čitanja shvatamo da sve što se moglo podrazumijevati, sve što je moglo biti viđeno kao neproblematično, ili jasno i nedvosmisleno, ne mora i biti tako. Basara nas uvlači u svoju satiričnu igrariju, počinjemo da se smijemo zajedno sa 'ludom', ali ne samo drugima, već i sopstvenom neznanju, ili preciznije, sopstvenoj nevoljnosti da ono što je očigledno problematično ispitamo. Ipak, ni luda ne ismijava baš sve; postoji lajt-motiv cijele knjige, a to je dugovječnost, shvaćena kao istrajavanje, kao solidnost, kao ono što se ne troši lako, nezavisno od prilika i neprilika. Osim tetkine dugovječnosti, i Kangrga ima solidne cipele, napravljene kod posebnog, tajnog majstora, napravljene tako da istraju. Tako dva 'pozitivna' lika u knjizi imaju istu osobinu, dugovječnost. I ta dva lika su u grotesknoj, satiričnoj kritici društva primjeri kako se može oduprijeti sveopštem raspadu, odlučnošću i nezavisnošću.

Superman se pretvara u Clarka Kenta
Ono što je nekada bio trg sa kojeg je luda ljudima obznanjivala i interpretirala novosti, sada su kolumne. Poput svojih davnih predaka, koji su izvodili imrovizacije, i Basara piše duhovite kolumne, jasne i efektne, bez suvišnih ponavljanja. No, ono što je dobro ludi nije, međutim, dobro i piscu satirične literature. Ovaj drugi bi trebalo da subverzivno djeluje na društvo, da ne zauzima strane, već da ismijava sve što valja ismijati. Luda postaje dosadna ako uvijek ponavlja iste trikove, ako oduži sa igrom više nego što je potrebno, ako dozvoli da se publici smanji i na kraju nestane pažnja. Basara tako na deset stranica objašnjava ono što nam je bilo jasno već kod prvog pasusa, iskušava čitalačko strpljenje tako što koristi očekivane metafore (na primjer, kada majmuna iz zoo vrta upoređuje sa Miloševićem, što je možda isprva smiješno, no ta slika nema neku bitniju razornost, osim da nam se zlo prikaže kao banalno, što je već odavno poznato). Kada uspije da nas pomjeri iz ušuškanosti, onda naše prvobitno iznenađenje ne koristi da bi dalje razvio analizu, već da bi nas zamorio razvlačeći efektnu sliku, da bi na kraju humor bio zamijenjen ravnodušnošću i dosadom.

Soko zove Supermana, Soko zove Supermana... Superman pao
Tako se u toku čitanja počinje formirati osjećaj konstantnog već viđenog, počinjemo da predviđamo ono što će nam autor reći. Kada nam ta njegova igra postane monotona, onda nam ostaje dovoljno vremena da kritički sagledamo i šta nam on to govori. A govori nam o dvije Srbije, o jednoj pravoj i drugoj lažnoj, o jednoj naprednoj, građanskoj, evropskoj, i drugoj nazadnoj, zatucanoj, nacionalističkoj. Lako je shvatiti da Basara ne kritikuje baš sve, da ova 'luda' nije suštinski subverzivna; ona samo ponavlja binarnu opoziciju između 'Prve' i 'Druge' Srbije, navijajući za 'Drugu'. Basara nije dovoljno vješt da razbije ovu dvojnost, da pokaže njenu neodrživost, i da ponudi još opcija koje postoje u Srbiji, kao uostalom u bilo kojem društvu. Najveći neuspjeh ove 'lude' tako postaje ono što je trebalo da bude njena prednost; kritika društva je izostala.

Basara je preuzeo na sebe odgovornost satiričnog pisca, a onda je kolumnističkim postupkom potisnuo mogući subverzivni potencijal groteske. Njegov roman nije niti umjetnički značajan, niti je uspio da uzburka društvo kao dobar angažovan tekst. On se jedino ispunio kao populistička knjiga, koju čita intelektualna 'elita' da bi se nasmijala širokim masama, ili kao lako čitljiv i razumljiv tekst, koji čitaju iste te široke mase da bi stekle utisak kako se u ovom društvu i njih nešto pita.

Nađa Bobičić
Foto: Jon Whitton (flickr)

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.