Sukladno važećim mjerama klub Booksa je zatvoren. / Due to COVID-19 Booksa is closed.
Close
Page arrow

KRITIKA 171: Roman Simić Bodrožić

Large lada
Ponedjeljak
18.02.2013.

Roman Simić Bodrožić, Nahrani me (Profil, 2012.)

POŽELJNA DEVIJANTNOST

Pisci menjaju svoju tematiku uporedo sa ličnim sazrevanjem. Nije to ništa neobično, štaviše bilo bi prilično iskliznuće da nije tako. Kako se čovek menja tako mu neke druge stvari postaju važnije i onda prosto o njima piše neuporedivo bolje. Naravno, to ne znači da samo onaj ko je bio u ratu može da piše o njemu, niti da su najbolji pisci/spisateljice za decu oni koji su i sami uspešni ili manje uspešni roditelji. Međutim, prilagođavanje životnog iskustva sopstvenoj umetnosti lakše je kada se tematski podudaraju, odnosno kada vam je ono o čemu pišete značajno i u privatnom životu.

Upravo ovo podudaranje dogodilo se piscu na čiju smo novu zbirku priča čekali, čini mi se, šest godina. Roman Simić Bodrožić je prošle godine konačno objavio knjigu prilično zanimljivog naslova Nahrani me koji dolazi na provokativnoj naslovnici. Kad se prvi put susretnete sa knjigom i slovima koja se nalaze na slici krzna neke životinje, pretpostavljam košute, lisice ili nekog rićkastog psa, može vam na pamet pasti pesma 'Venus in furs' Velvet Undergeound ili unutrašnji omot ploče Tattoo you Rolling Stonesa na kojem je u cipeli sa visokom štiklom jedna potpuno dlakava, životinjska noga. U spoju sa imperativom koji stoji u naslovu, asocijacija se produbljuje u pravcu odnosa potčinjavanja i nadređivanja, odnosno u smeru neuobičajenih odnosa među partnerima, najčešće u seksualnom smislu. Krzno sa slike i sve implikacije koje se mogu izvesti iz nje zajedno sa naredbom (možda i molbom, vapajem) stoje u priličnoj suprotnosti sa jedanaest priča koje čine zbirku, ali s druge pozivaju na tumačenje koje bi nas moglo odvesti u veoma zanimljivom pravcu i koje se u suštini svodi na jednu valjanu društvenu provokaciju. Naime, u knjigu koja se prevashodno tiče porodice i porodičnih odnosa uvesti S/M motive makar i kroz naslovnicu, zaslužuje pohvalu. Jer nema većeg izvora represije od porodice. Posebno one patrijarhalne koja je, na žalost, još dominantna na ovdašnjem tlu. U skladu sa tim priča po kojoj je zbirka dobila naslov nosi u sebi jednu dozu 'iskrivljenosti' porodičnih odnosa, preciznije odnosa između roditelja i dece.

Ovaj izbor teme i sudeći po naslovnici unapred već ambivalentan odnos koji autor ima prema njoj odmah povlači sa sobom pitanje 'normalnosti'. Naime, sve na svetu je dozvoljeno i tolerisano i moguće, osim kada su u pitanju deca i roditeljstvo. Postoji jedan nepisani konsenzus oko toga da je roditeljstvo svetinja i da su deca i odnosi prema njima jedna od zaštićenih teritorija, nešto kao nacionalni parkovi ili možda još bolje, rezervati koje su za američke starosedeoce izgradili, odnosno obeležili, beli osvajači u Sjedinjenim Državama. Ako neko kaže da je roditeljstvo naporno ili ne daj bože dosadno, većina će se okrenuti protiv njega ili nje. Ako se neko, sačuvajbože požali na svoje dete ili pokuša da ga sagleda sa svim njegovim/njenim manama i da o tome još nešto glasno i kaže, mislim da mu je društvo namenilo prilično groznu kaznu izopštenja. Jer to su zakoni naše normalnosti, to su prihvatljiva pravila ponašanja i ne smeju se kršiti. Onaj ko to učini, mora se suočiti sa posledicama. No Roman Simić Bodrožić ne ide toliko daleko, ali svakako u pojedinim pričama zbirke Nahrani me ispipava granice ovog aspekta naših života, ukazuje na njih, na njihove paradokse. Pored teme roditeljstva u svim njenim vidovima priče iz zbirke Nahrani me dotiču se i druge već od ranije prisne teme ovog pripovedača - ljubavi i odnosa među partnerima.

Iskorak koji se ipak čini značajnim u odnosu na prethodnu zbirku jeste taj prag zrelosti koji je pređen i koji je pored uvođenja novih tema i problema vidljiv i u jednom smirenijem tonu pripovedaka, što ih ne čini manje uzbudljivim, nego samo gorčim i na neki način težim, kao da iz njih izbija jedno razočaranje, jedan sada već usađeni lirizam koji se ne moža pohvaliti posebno vedrim notama. Postoji, čini mi se, još jedna stvar u ovoj zbirci koja pokazuje mogući pravac budućeg kretanja Romana Simića Bodrožića kao pripovedača. Reč je o priči 'Diomedove ptice' koja po svojoj dužini, ali i tematskoj i narativnoj složenosti nagoveštava skori prelazak u romanesknu formu. Čini se da je u toj pripoveci i kraj izveden na neki način naglo upravo da bi se suzbilo njeno grananje i njen rast.

Ipak, voleo bih da se koncentrišem na pripovetku koja je meni omiljena iz ove zbirke i koja konkuriše za veoma visok plasman u kategoriji najbolja priča bhsc jezika, a ujedno tematski, stilski, naratološki i ideološki sumira umetnost Romana Simića Bodrožića. Radi se o priči 'Tako je govorio Majakovski'. Već na samom početku priče vidi se majstorstvo ovog pripovedača u načinu na koji spaja likove i hronotop. Fabula ove pripovetke odvija se poznih osamdesetih, a pripovedač za sebe kaže da je bio 'delegat neizvjesna mandata'. Kako bolje prikazati duh samoupravnog socijalizma, nego kroz imenicu koja je danas gotovo izašla iz upotrebe, a onomad je predstavljala demokratsku suštinu našeg društva. Kako je važno za pripovedača da u jednoj reči pronađe pravu meru odnosa koji ima prema prošlosti, a koji karakteriše ono što bih nazvao setnom ironijom. Takođe, ta vešto izabrana reč mu omogućava da jasno postavi odnose među likovima jer pripovedač je trenutni ljubavnik žene ludog pesnika Zazua Majakovskog i surogat otac njihovom sinu. On je samo 'delegat' slučajno izabran među mnogim konkurentima, ili u njihovo ime, koji igra ulogu za koju nije spreman. Pored ostalog, ova reč obeležava i perspektivu iz koje je ispričana pripovetka. Narator i protagonista priča iz sadašnjeg vremena o vremenu u kojem je bio 'delegat' i shvata da je upravo taj period za koji je bio svestan da ga živi na neki način u posudbi, na pozajmicu jer žena sa kojom je nije njegova žena jer dete kojem glumi oca, nije njegovo dete, upravo dakle taj period u kojem se sve činilo tako tuđim, u suštini bio je ono što je obeležilo njegov život, odnosno bio je njegov vrhunac.

'Tako je govorio Majakovski' se tematski ulančava sa ostalim pripovetkama ne samo po tome što se tiče romantičnog odnosa između dvoje ljudi, već i u vezi sa roditeljstvom. Ispitujući tokom čitave zbirke različite aspekte bivanja detetom ili roditeljem ('Predmeti koji tonu', 'Dvoje djece', 'Vrijeme čuda', 'Nahrani me'), Roman Simić Bodrožić je za kraj ostavio ulogu poočima. Ona je istovremeno najlakša i najkomplikovanija upravo zbog onoga što je Majakovski poručio pripovedaču na ceduljici dok su sedeli u staroj ladi (još jedan prepoznatljiv znak socijalizma) i čekali da se Ana vrati. "Nije moje” je jedno od pitanja koje se čini sudbinskim u odnosima sa Aninim sinom, ali upravo na tom mestu stvara se pukotina između ljubavi prema tuđem i osećanja ljubomore što dete 'nije njegovo', što je samo delegat koji ispunjava epizodnu ulogu u Aninom životu i pripovedač to više ne može da izdrži. Sve se prekida. Međutim, u retrospektivi, u pogledu unazad na svoj život, pripovedač svoje delegatsko iskustvo smatra najvažnijim u životu.

Možda bi se ovde mogla pronaći i ideološka potka koja obeležava zbirku Nahrani me. Bez obzira na to što se Roman Simić Bodrožić na neki način uzdržava od jasnih ideoloških matrica, njegova proza bi se definitivno mogla svrstati u red postjugoslovenske, odnosno ona nastaje sa svešću o postojanju kulturnog i istorijskog prostora bivše Jugoslavije i svih njenih mana i vrlina. Pripovetke 'Diomedove ptice', 'Nahrani me' i 'Tako je govorio Majakovski' svedoče o tome na direktan način. One nisu jugonostalgične u smislu da shvataju Jugoslaviju kao najbolji od svih mogućih svetova, ali su nostalgične u onom smislu vremena stabilnosti, vremena mladosti i nevinosti. Takođe, Jugoslavija predstavlja formativno iskustvo koje nije moguće prenebregnuti, nije moguće negirati, koliko god se sama Jugoslavija potrudila da sebe negira kroz ratove, nasilje i zločine.

Nahrani me je izuzetno uspela zbirka pripovedaka. Ona nosi taj tamni timbar, tu rezonancu drage devijantnosti, one bez koje bi život povremeno bio dosadan, štaviše bez nje bi bio nemoguć. Raspisana i sigurna ruka vodi ove priče sigurno mimo Scile patetike i Haribde kiča, što je izuzetno bitno posebno kada su u pitanju tako skliske i društveno osteljive teme poput roditeljstva, porodice i/ili ljubavi. Prava je šteta što priča 'Diomedove ptice' nije pretvorena u roman, ali vremena ima i nadam se da će sledeća knjiga Romana Simića Bodrožića biti njegov romaneskni prvenac. I, naravno, da nećemo na nju čekati narednih šest godina.

Vladimir Arsenić
Foto: Bohan_Shen (flickr)

***

Vladimir Arsenić (Beograd, 1972), magistrirao komparativnu književnost na Telavivskom univerzitetu. Redovni je kritičar internet portala www.e-novine.com. Piše povremeno za Think tank, Beton, Quorum, www.pescanik.net. Prevodi sa engleskog i hebrejskog. Sa prijateljima uređuje književni časopis Ulaznica koji izlazi u Zrenjaninu. Ponosni je muž, otac i antifašista.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage dizajn bez naslova  5 22.12.2020.

Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.

Piše: Nađa Bobičić

Književne svilarije
Homepage schoenberg red gaze 06.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj

Ako se koncept umjetnika i kritičara koji se gledaju preko nišana čini besmislenim, ovi primjeri iz različitih perioda pokazuju da nije tako.

Piše: Neven Svilar

Intervju
Homepage breitenstein 19.11.2015.

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina 'Neue Zürcher Zeitung', o današnjem statusu književnosti u medijima.

Piše: Neven Svilar

Kritike
Homepage tropizmi 07.07.2014.

Zavojite refleksije

Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.

Piše: Kristina Špiranec

U fokusu
Homepage natasa 11.03.2014.

Ranjivost kritičara

Pisati kritiku nije lako, ali 'um koji nije potpuno izbačen iz ravnoteže zapravo uopće nije u pogonu.'

U fokusu
Homepage francuzi final foto 04.02.2014.

Je li web kritika povratak korijenima?

Mayer i Monrozeau tvrde da je suvremena kritika umjetnosti u biti veoma slična počecima francuske umjetničke kritike u 17. stoljeću.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu