KRITIKA 170: Nataša Dragnić

Nataša Dragnić, Svaki dan, svaki sat (Fraktura, 2012.)

BEZGRANIČNO. PATETIČNA. LJUBAV

Osnovni razlog zašto sam odabrala knjigu Svaki dan, svaki sat Nataše Dragnić, autorice koja je rodom iz Splita, a od 1994. godine živi u Erlangenu, bila je sintagma poetska proza koja je stajala u opisu knjige, kojoj su od prvog izdanja na njemačkome jeziku 2011. prodana prava objavljivanja u čak dvadeset i osam zemalja. Ponajviše me zanimalo kako su poetski elementi uklopljeni u ovaj ljubavni roman; baš poput svakog iskrenog ljubitelja poezije, nadala sam se da će mi knjiga pružiti užitak u ljepoti poetskoga izričaja. Nažalost, vrlo se brzo ispostavilo da će me upravo poetski pokušaji, koji će se pokazati izrazito lošima i neuspjelima, samo dodatno iritirati tijekom čitanja uistinu neuvjerljive priče plošno ocrtanih likova. No, krenimo ispočetka.

Svaki dan, svaki sat priča je o Luki i Dori, dvjema, kako ih pripovjedačica naziva, srodnim dušama. Luka i Dora upoznaju se već u vrtiću te postaju nerazdvojni sve dok se Dorini roditelji, kad Dora ima samo sedam, a Luka deset godina, ne odluče preseliti iz Makarske u Pariz. Nakon toga u vrlo kratkim ulomcima naizmjenično se nižu epizode iz Lukina i Dorina života, a zatim se njih dvoje nakon šesnaest godina ponovno sreću u Parizu na Lukinoj izložbi te se prepuštaju intenzivnim osjećajima čija je klica nastala još u djetinjstvu. Međutim, zbog prošlosti i neočekivanog spleta okolnosti nađu se podijeljeni osjećajima ljubavi i dužnosti.

Ako ste spremni posumnjati u vlastitu ljubav, što prema Freudu znači da ćete posumnjati i u sve ostalo, Dragnićkina knjiga nije za vas. Svaki dan, svaki sat priča je o neupitnoj i predodređenoj ljubavi, što autorica naglašava svim književnim postupcima, a posebno već spomenutim poetskim pokušajima. Kao prvo, Luka i Dora vole se od vrtića, a kad se sretnu nakon šesnaest godina razdvojenosti, odmah se prepoznaju te im je jasno da su se oduvijek voljeli. No, kao da to nije bilo dovoljno, ponavlja se scena njihova prva susreta iz vrtića, kad Luka pada u nesvijest, a Dora nad njim progovara: Ti si moja Trnoružica, samo moja, probudi se, prinče moj, ti si moj princ, samo moj... U tekstu sve vrvi od sudbinske ljubavi, čak i kad su razdvojeni, Luka i Dora osjećaju međusobnu povezanost, koja se dodatno pokušava naglasiti izmjenjivanjem kratkih epizoda iz njihova života, i kad nisu zajedno njihovi životu su kauzalno povezani. Uz to, pojedine se situacije više puta ponavljaju, pri čemu se ponavljaju i iste rečenice kojima su događaji opisani.

Koliko autorica inzistira na tom osjećaju sudbonosnosti vidi se ponajbolje upravo u njezinu stilu pisanja. Kao što je rečeno na početku, u romanu postoje dijelovi u kojima autorica poetski opisuje susret dvoje ljubavnika te tako pokušava dočarati njihovu neobičnu ljubav, no koliko notorno djeluju takvi pokušaji može se vidjeti već na primjeru: Sićušna hotelska soba. Kao čitav svijet. Kao čitav život. Bezgraničan. Beskrajan. Beskonačan. Kao dubina oceana. Neistražena. Tajanstvena. Zastrašujuća. Neodoljiva. Očaravajuća. Kao broj zvijezda. Nepoznat. Jezovit. Neuništiv. Besmrtan. Autorica samo niže sintagme te najčešće cijepa zavisnosložene rečenice smatrajući da će tako dodatno emotivno obojiti svoje djelo, a samo postaje suvišno patetična. Štoviše, Dragnić taj postupak prenosi na cijeli tekst kao da vjeruje da će konstantnim odvajanjem riječi točkom svaki trenutak postati sudbonosan, a njezin tekst izrazito poetičan. Takav se postupak ponavlja čak i kad se ne radi ni o kakvom važnom trenutku iz života te se neprestano agresivno prekida prirodan tijek rečenice, kao u primjeru: Čeka Doru. Malo ga boli glava. To nije udoban položaj. Ne želi. Se praviti. Da se ne boji.

Dragnićkin stil već me na prvim stranicama podsjetio na stihove još jedne naše autorice koja piše na njemačkom jeziku, na stihove pjesnikinje Irene Vrkljan. U njezinoj knjizi poezije U koži moje sestre. Berlinske pjesme, koja se može čitati kao traumatski doživljaj lirskoga subjekta koji gubi moć govora i pisanja, nailazimo na tekst: ta sitna europska junaštva,/ korijenje noći je presječeno./ Presječeno. Korijenje. Noć./ Otputuj, pismo. Možemo vidjeti kako Vrkljan poput Dragnić niže imenice ili imeničke sintagme i cijepa rečenice. No ovdje izraz upozorava na nesređen tijek misli lirskoga subjekta, a semantici stihova, siječenju korijenja, odgovara i cijepanje izraza, koje je u početku blago izraženo već spomenutim asindetskim nizanjem, a kasnije odvajanjem riječi u zasebne rečenice (Presječeno. Korijenje. Noć). Vidimo i kako pretposljednji stih u kojemu se javljaju eliptične rečenice služi rezimiranju prethodnoga konteksta, tako da se radi zapravo o ponavljanju sadržaja. Usporedbom samo nekoliko Vrkljaničinih stihova i Dragnićinih rečenica možemo lako uočiti razliku između Vrkljaničina iznimnoga estetskog ukotvljenja i Dragnićkine estetske promašenosti.

Stoga, ukoliko ste Svaki dan, svaki sat poželjeli pročitati zbog njezinih poetskih elemenata, mogli biste se razočarati, radi se tek o ljubiću. Štoviše, njezina fabula neodoljivo podsjeća na televizijske sapunice, na njihove omamljujuće i nimalo intelektualno poticajne priče.

Kristina Špiranec
Foto: procsilas (flickr)

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.