KRITIKA 17: Vladimir Arsenijević

Književna brutalnost koja korespondira s vremenom i svijetom u kojem živimo vjerojatno je najbolji opis Predatora, nove knjige istaknutog srpskog prozaika mlađe generacije Vladimira Arsenijevića, premijerno objavljene krajem prošle godine za Algoritam, u biblioteci KaLibar Krune Lokotara. Arsenijevića inače hrvatska čitalačka publika pozna relativno dobro - prva mu je knjiga U potpalublju (usput ovjenčana NIN-ovom nagradom i prevedena širom svijeta) izašla za susjednu kulturu prilično nepopularne 1994., u nas se čitala i fotokopirala ispod pulta sve dok je četiri godine kasnije nije objavio Arkzin, ali se Arsenijević otad redovito pojavljuje u Zagrebu, bilo kao FAK-ovac, bilo kao urednik inih književnih izdanja.  U međuvremenu su mu u Beogradu izašle još dvije knjige (Anđela 1997. i Meksiko – ratni dnevnik 2000.), ali premda vrlo dobre, u Hrvatskoj nisu izazvale preveliku pompu.

Premda Lokotarova biblioteka poprilično oscilira kvalitetom izbora, ovaj put Arsenijevićev je roman opravdao sva moja, apriorno izuzetno visoka očekivanja. Premda Predator započinje stilski pomalo iritantno, neujednačenim miješanjem fonetskog i izvornog pisanja vlastitih imena (Kurtis Mejfild pa potom Sly & The Family Stone), ili pak nepotrebnim korištenjem engleskih riječi unutar normalnih rečeničnih konstrukcija pa čak i čitavim rečenicama na engleskom (npr. 'Gde si bio, you fuckin' cunt!'), vrlo brzo radnja potpuno obuzima čitatelja, specifičan stil dobiva smisao i pred našim se očima rastvara književni tour-de-force koji plijeni estetiziranom brutalnošću rijetko viđenom na ovim prostorima. Pritom ne mislim na uobičajenu brutalnost sirovih opisa strahota prošlog i pretprošlih ratova (koje nisu bile strane piscima s ovih prostora još od Ivana 'Gorana' Kovačića naovamo), nego na realistični, ali visoko literarizirani opis stvarnog života oko nas bez uljepšavanja ali i bez karikiranja, na način kako su to početkom devedesetih radili, primjerice, Will Self ili Irvine Welsh.


Centralni dio romana bavi se pričom o Nihilu Baksiju, pripadniku kurdskog naroda, koji vjerojatno najbolje oslikava univerzalnost zla u 20. stoljeću. Veliki narod specifične jezidske vjere bez svoje nacionalne države, voljom velikih sila podijeljen duž nekoliko neprijateljski nastrojenih država, narod kojeg ne vole ni Turci ni Arapi, ni muslimani ni kršćani, narod nad kojim je izvršeno nekoliko genocida (posljednji od njih, a kojeg u funkciji radnje spominje Arsenijević, desio se u iračkoj Halabji 1988. kad je kemijski Ali, Sadamov pobočnik, bojnim otrovima potrovao čitav grad), u ovoj je knjizi vrlo lukavo iskorišten kroz glavnog junaka kao posve neutralan i neprispodobiv bilo kojem bliskom nam evropskom narodu. Ipak, kroz putešestvije glavnog junaka svejedno se ogledaju različite i odreda tragične sudbine naših dojučerašnjih zemljaka koji govore još uvijek nam razumljivim jezikom, Albanaca, Srba i Bosanaca po danskim azilantskim centrima, španjolskim turističkim mekama i sivim engleskim predgrađima, dok je njihov međusobni odnos u današnjem svijetu izgubio bilo kakvo značenje. 

Međutim, kurdsko, odnosno panevropsko nacionalno pitanje jest samo jedna razina priče – ona puno brutalnija odnosi se na razornu kritiku homo sapiensa kojem su kao nikad dosad u povijesti mediji i nova sredstva komunikacije olakšali ispunjenje najdubljih, najokrutnijih i današnjem moralu najstranijih čežnji, želja i opsesija. Kanibalizam je možda i posljednja tabu-tema koje se rijetko tko u književnosti danas usuđuje dohvatiti jer nam je takvo ponašanje naprosto necivilizirano  – s druge strane, kako nam je unatoč Evropskoj Uniji i novom usponu nacionalnih država pokazala i nedavna epizoda s ruskim plinom, civilizacija stoji na vrlo krhkim nogama, muze vrlo brzo zašute kad im postane hladno, tako da nas tekovine civilizacije neće dugo održati na životu ako dođe do najgoreg. A do tog najgoreg je došlo nekoliko puta u kratkom životu Nihila Baksija.


Arsenijević u svojoj knjizi polemizira s psihoanalitičarima o uzroku zla u svijetu i argumentira da se fetiš, perverzija ili opsesija baziraju isključivo na ranije proživljenim traumama ili na potisnutim seksualnim sjećanjima iz djetinstva, otprilike nešto slično danas prilično isprostituiranom terminu posttraumatskog stresnog poremećaja. Pritom se kanibalizam opisuje gotovo idealizirano, odbojno na način na koji su vam filmovi Davida Finchera ujedno briljantni i repulzivni, za stilsku razinu više od onog kako je to činila Slavenka Drakulić u devedesetima sa svojom Božanskom gladi. Arsenijević to čini upravo onako kako to odgovara vremenu u kojem živimo – ogoljeno, šokantno, iskreno i grubo, glave pucaju tarantinovski realno, mozak bjelkaste opne miješa se s tamnom krvlju, ljudožderova gornja desna trojka slučajno puca dok nošen pohlepom halapljivo lapće i grize po unutrašnjosti lubanje, a sve to dok se u pozadini pejzaža diže svijetla pruga dima i ponovo pada nad daleki pustinjski grad gušeći ga u bojnom otrovu iz iračkih laboratorija.

Najveći dobitak romana je, međutim, priča – konačno smo dobili vrhunski stilski odmak od zloglasne stvarnosne proze koja je ušla u kreativni cul-de-sac, svojevrsni ćorsokak iz kojeg nema izlaza. Usuprot tome, u Predatoru slušamo mnoštvo glasova koji pričaju duže ili kraće segmente globalno premrežene priče svojim vlastitim dijalektima i opterećeni svojim vlastitim frustracijama, ex-jugovići i stranci, kurdska djeca i slučajni promatrači iz engleskih dvorišta, pisci na berlinskim stipendijama i filmske redateljice dokumentaraca s netom dijagnosticiranim AIDS-om. Uza sve to, Arsenijević se, čini se, služi starom spisateljskom metodom, odnosno kriterijem kojim se navodno služi i Milorad Pavić: 'Prije no što priču pripustiš u svijet, pročitaj je naglas, i tek ako prođe taj test, ako rečenice teku ritmično, skladno, i glatko, onda ih pusti da zazvuče i u našim ušima, našim glasovima izgovorene'. I bi tako – svi ti glasovi kule babilonske u Predatoru apsolutno su uvjerljivi i posve nenametljivi, prirodno obitavaju u svom ambijentu, habitatu iz kojeg pričaju svoj dio priče, bilo to mailom, slengom bez interpunkcije, klasično epistolarno, u ich formi ili pak iz pozicije sveznajućeg pripovjedača. U tome gotovo da je najlošiji glavni junak Nihil čiji engleski prilično oscilira od lošeg k sasvim dobrom i natrag, ali Nihil je dovoljno jak stožerni i nosivi lik da nam to zapravo uopće ne smeta.

Vladimir Arsenijević je uložio ekstremno puno truda u istraživanje kurdske povijesti, religije, svakodnevnog života  i geopolitičkih okolnosti, ali ja se svejedno ne mogu oteti dojmu da je glavnom liku kurdsko ime Nihil izabrano zbog zapadnog latinskog konteksta koje nosi ta riječ. Srećom po nas i po lijepu književnost, umjesto Ništa dobili smo Sve.

Božidar Pavlović 

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.