KRITIKA 166: Branko Čegec

Branko Čegec, Pun mjesec u Istanbulu, Zagreb, Meandarmedia, 2012.

ISTANBULSKI ODRAZI

Fotografija ne nosi samo sliku onoga što je fotografirano, nego i onoga tko je fotografirao. Njegov je odraz uvijek u drugome.
(Čegec, Branko, Pun mjesec u Istanbulu)

Zašto nas pojedine fotografije tako snažno privlače, dok pojedine samo zaobilazimo, pita se u svome tekstu Svijetla komora teoretičar Roland Barthes, koji se spominje i u naslovu jedne pjesme pri kraju Čegecove nove zbirke. Što nas to obuzima kad promatramo određenu fotografiju, proganjalo je Barthesa zbog jedne fotografije vlastite majke iz Zimskoga vrta, zato što ga je svaki pogled na tu fotografiju probadao poput strelice. On zaključuje kako postoje dva elementa koja uvjetuju naš odnos prema fotografiji: studium, polje raznolikoga zanimanja koje predstavlja ugovor razumijevanja između stvaralaca i potrošača, te punctum, element koji dolazi poput strelice i probada nas, lomeći studium. Punctum je onaj višak u fotografiji koji nas obuzima, zbog čega pojedine fotografije na nas ostavljaju snažan dojam, pa čak nas i proganjaju.

Kao što je u jednome svom ranijem tekstu, Smrt autora iz 1967., napadajući pozitivističku književnu kritiku, Barthes prebacio naglasak s autora na čitatelja, i ovdje se može pronaći svojevrstan dijalog između fotografije i onoga tko je gleda, jer punctum ovisi o samome iskustvu promatrača, o njegovu odnosu prema fotografiji. Tako, ističe Barthes, fotografija njegove majke iz Zimskoga vrta bila bi za nas samo obična fotografija žene, zbog čega je odbija unijeti u svoju knjigu, dok za njega predstavlja određenu ranu. Ovaj odnos između fotografije i onoga tko je promatra, odnos između studiuma i punctuma, višestruko je važan za čitanje Čegecove zbirke pjesama Pun mjesec u Istanbulu. Štoviše, pri čitanju zbirke ovaj se problem pomiče na sam odnos fotografa i njegove fotografije, na ono što fotograf vidi u trenutku kad pritisne okidač.

Barthesove su nam misli važne ne samo zato što ga se spominje u jednoj pjesmi nego zato što Čegec u svoju knjigu uklapa i fotografije koje je sam snimio tijekom svoga boravka u Istanbulu. Naime, ova knjiga pjesama nastala je tijekom njegova jednomjesečnog boravka u Istanbulu u okviru programa Writers in Residence, što ga organiziraju Udruga KURS iz Splita i berlinska fundacija Traduki. Naslov zbirke stoga nosi i očiglednu referencijalnu vrijednost, odnosi se na punih mjesec dana provedenih u Pamukovu gradu. Nekoliko je crno-bijelih fotografija nasumičnih ljudi s istanbulskih ulica umetnuto među pjesme, što i odgovara podnaslovu zbirke Lica. Slojevi. Nadalje, na kraju zbirke dolazi kratak dodatak Fragmenti o fotografiji gdje se u deset mikroeseja tematizira fotografiranje, zbog čega taj dodatni dio možemo shvatiti kao svojevrstan komentar cijeloj zbirci.

No, fotografija nam je posebno važna, na što Čegec i želi ukazati spomenutim umetcima, zato što se u njegovim pjesmama subjekt kreće Istanbulom i promatra ga te, dok prizori bježe nevjerojatnom brzinom, ponegdje kao da okida fotografiju grada. Stihovi funkcioniraju poput pokušaja zaustavljanja životnoga tijeka, pri čemu se pjesničke slike nerijetko žustro izmjenjuju iz stiha u stih te nam se čine poput snimaka. U pjesmama se nižu vrlo kratki stihovi, koji često djeluju poput oštrih rezova zato što Čegec izbjegava odnose zavisnosti te se koristi parataksom, gdje promatrač uronjen u mnoštvo različitih slika nastoji uhvatiti pokoji trenutak, zaustaviti pokret, zgusnuti prostor u svoju mikrosliku. Najbolje je to oprimjeriti stihovima, primjerice, iz pjesme 'enciklopedija': lice koje prolazi,/ lice koje se ne zaboravlja,/ lice koje nikada neće uspjeti, /lice sreće/, lice mafijaša,/ lice transvetita, ili iz pjesme „doručak u kući house": dekolte telefonira: jedanput, dvaput./ doublezoom izranja iz zdjelice./ njemica žurno ustaje i bježi bez pozdrava. U nekim se pjesmama lirski kazivač obraća svome pronađenom modelu: mačka ti namješta osmijeh:/ uđeš u objektiv, skineš se,/ otplešeš cijeli repertoar/ orijentalnih pjesama (pjesma 'che'), dok se ponegdje može naići na izravno povezivanje fotografije i pisanja: muka zapisivanja diže se u muk fotografije. fotografija u muku (pjesma 'machu picchu').

Čegec tako gradi tkivo vrlo uvjerljive referencijalnosti na vrijeme provedeno u Istanbulu, ističući često različite gradske posebnosti, poput imena gradskih četvrti ili restorana, te uključujući ljude različitih nacionalnosti i različite likove, poput slijepoga pjevača s ulice, prostitutke, djevojke pod hidžabom, itd. Ne samo da se autor zbirke poigrava oprekom između dinamičnosti i statičnosti, suprotstavljajući procesualnost pjesme fotografiji koja nema kategoriju vremena, nego i razgrađuje granicu između javnoga i intimnoga, veoma lako probijajući privatnu sferu ljudi koji se u pjesmama tematiziraju. Lirski subjekt, kojega zamišljamo kao stranca s fotografskim aparatom u rukama, ponaša se kao voajer, uvijek vidi više od onoga što mu je možda dopušteno, ali i vidi više od onoga što vide ostali. To se, primjerice, može uočiti u pjesmi 'fever': dječak grli beton/ i trese se/ kao tvoj vlastiti odljev. sretneš ga dvaput u nekoliko dana/ kao glasnika i žrtvu./ napraviš fotografiju:/ prvi put ćorak, drugi put mračno/ kao u stvarnosti.

Iz navedenih se stihova lako vidi temeljna odrednica Čegecove zbirke, a to je način na koji sam subjekt izranja iz prizora koje promatra, odnosno, kako se ono fotografirano određuje onim tko fotografira: i trese se/ kao tvoj vlastiti odljev. Autentične slike istanbulskoga života služe verificiranju samog pogleda Čegecova lirskog subjekta, zato što iz oslikane zbilje iskače stav promatrača, njegovo viđenje i refleksija. To je mjesto na kojem Čegec još jednom pokazuje svoje pjesničko majstorstvo, gdje puka događajnost postaje poetska. Na taj način Čegecov lirski subjekt, osim što je svjedok koji bilježi ono viđeno fotografski i pjesnički, iako je stranac, Drugi u odnosu na istanbulsku zbilju, postaje i sudionikom.

Primjerice, u pjesmi 'uspavljivanje' ponovno nailazimo na nizanje slika anonimnih lica s istanbulskih ulica: treća je namještala sise u hodu,/ druga se očigledno češala,/ prva se poskliznula i pala,/ druga zaplakala/ s glavom među nogama, što bi bio tek dokumentaristički postupak da Čegec ne nastavlja sljedećim stihovima: prva druga prva druga treća,/ i unatrag/ odakle izvire tužno?/ kako vrti se pogled i pustinja? Tako umetnuta u nabrajanje promatranih događaja, ova retorička pitanja odzvanjaju snažnije, a autor nas ponovno vraća problematici pogleda, upozoravajući nas da sve slike koje su pred našim očima tijekom čitanja pjesama iz zbirke nose znak onoga tko ih je zabilježio te da ih na taj način i mi trebamo promatrati. Slično nas se upozorava i u pjesmi 'machu picchu' stihovima zagledam se i ne mogu./ okrenem se i ne mogu./ klizi mi pogled kroz vlagu zalaska, gdje se pitamo što to lirski subjekt ne može, pisati? fotografirati? biti objektivan?

Vidimo kako Čegec u svojoj novoj zbirci vrlo promišljeno koketira s poetikom fotografije, računajući posebno na Barthesov studium, na samu informacijsku vrijednost fotografije, na naše viđenje fotografije kao prikaza objektivne stvarnosti. No Čegecove pjesme nećemo pamtiti po gay paradi, istanbulskim izlozima, mnogobrojnim toponimima, orijentalnome plesu, Njemici u restoranu ili vozaču tramvaju, što su sve motivi koji vrlo uvjerljivo dočaravaju uronjenost u opisani istočni mikrosvijet. Pamtit ćemo ih po specifičnome dijalogu između zbilje i promatrača te mjestima gdje izbija sva ljepota kompleksnosti subjektova pogleda. Takvomu učinku, na primjer, doprinose stihovi poput između poruke i značenja nigdje/ nitko ne uspijeva podignuti most./ mostovi na bosporu/ opiru se simbolima ili pogledaj me! pobuni se!/ svijet je na tvojoj strani!/ vrijeme odjekuje/ samo u trgovini satovima. Mjesta na kojima posebno iskače subjektovo poimanje svijeta oko sebe i na kojima pratimo njegov odraz u Drugome mjesta su koja nas probadaju poput Barthesova punctuma.

Naslov Čegecove zbirke Pun mjesec u Istanbulu stoga nije samo znak referencijalnosti nego i punctuma, onoga što nas u Čegecovim pjesmama privlači, očarava, začarava.

Kristina Špiranec

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.