KRITIKA 145: Josip Mlakić

HRVATSKI BORATI

Negdje na pola jedanaeste knjige Josipa Mlakića Mrtve ribe plivaju na leđima (VBZ, 2011.) palo mi je na pamet kako su sve njene priče zgodno posložene i kako bi se po njima lako mogao snimiti neki film. Palo je to na pamet još nekim ljudima i prvo što mi je upalo u oko kad sam nekidan gledao rezultate HAVC-ovog natječaja, bila je cifra od gotovo četiri milijuna kuna dodijeljena Kristijanu Miliću za film Mrtve ribe plivaju na leđima. Milić je i ranije surađivao s Mlakićem pa je tako hrvatska kinematografija 2007. obogaćena ekranizacijom Živih i mrtvih, a ovo što nas tek očekuje bit će baš po guštu festivalske publike diljem svijeta – još jednom će se ova naša regija prezentirati svim zainteresiranima (a takvih više nema puno) kao jadna i ispaćena zemlja, isilovana od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, u kojoj je život, ako već ne nemoguć, a ono na rubu neke pristojne, 'normalne', egzistencije.

Ne želim ulaziti u to ima li ili nema istine u takvom opisu života u ovim krajevima, koliko u to da je takva slika postala opće mjesto i svojevrsna svakidašnja jadikovka svakog kulturnog proizvoda, bio on knjiga ili film, koji cilja na neku inozemnu publiku. I kad se dogodi da iz godine u godinu te kukajuće prezentacije financirane državnim novcem odašilju svoju poruku onkraj lokalnih granica, uzaludno je čuditi se što nas nitko ne jebe pet posto. Tko bi još htio imati posla sa zemljom koja 17 godina nakon rata još uvijek proizvodi iste priče i zdvaja nad božanskom nepravdom, kukavnim usudom i turobnim životom. Hrvatska je naime, oduvijek bila specifična zemlja, pa joj nikad nije bilo potrebno k'o Rumunjima uvoziti iz Amerike Borata. Borate smo sposobni proizvesti i sami.

Kako posljednjih godina knjiga ima manji domet od filma i uglavnom je ograničena na nekolicinu vjernih poklonika nekoga pisca i par putnika namjernika, Mlakiću ne treba zamjerati po toj liniji. Napokon, svatko piše o onome što poznaje i o svijetu unutar kojega se kreće i bilo bi nepošteno zamjerati autoru što se rodio tu gdje se rodio i što primjećuje to što primjećuje. Može mu se, doduše, zamjeriti nešto drugo, a i to nije prava zamjerka koliko pokazatelj dometa piščeve imaginacije i filozofije. Mrtve ribe plivaju na leđima nisu kronika pa da bi im sve bilo dopušteno ili 'oprošteno'. Mrtve ribe... su pseudo-roman ili zbirka priča povezanih središnjim motivom samoubojstva, lokalitetom i relativno kratkim vremenskim rasponom unutar kojeg se odigravaju.

Jednostavan izraz, prirodni dijalozi i relativna prizemnost motiva svake od ovih šesnaest priča skrivaju grandionzu zamisao koja izlazi na vidjelo kad se priče promotre kao cjelina. Ova se zamisao zasniva na filmu braće Coen Nema zemlje za starce kojega Mlakić ni u jednoj priči ne propušta izravno ili neizravno spomenuti (da se kojim slučajem ne dogodi da čitatelju promakne ta bitna referenca). Mlakićeva zemlja u kojoj nema mjesta za starce simbolički je prikazana bezimenim selom podijeljenim na dvije strane – na hrvatsku i bošnjačku. U toj zemlji stanuju ljudi duboko obilježeni prošlošću, beznađem i vidljivijim posljedicama ekonomskih doktrina tranzicijskog kapitalizma. To je zemlja u kojoj se članovi dvaju klanova viđaju jedino na sahranama, zemlja u kojoj su pjesnici romatnične lude koje pijane u kafani citiraju Jesenjina, zemlja u kojoj profesori pucaju sebi u glavu pištoljem za svinje, svećenici su demotivirani, a religiozni proglašeni mahnitim ludama. To je zemlja u kojoj svi zajedno piju u kafani prigodno nazvanoj 'Groblje slonova' i čekaju na smrt, dobitak na kladionici ili nešto treće što će ih zauvijek udaljiti iz nje.
Istovremeno, to je zemlja u kojoj se mlađarija obaju klanova nesmetano druži. Ne mare mnogo za etničke i ideološke podjele svojih očeva i djedova (jedino ne trpe da ih se nazivlje ustašama ili balijama), a u ideološki problematičnim predmetima (poput ustaških kapa ili majica s natpisom 'Crna legija') ne prepoznaju ništa problematično. Za njih je 'Crna legija' neka "zajebana vojska iz onog prijašnjeg rata" u kojoj su vojovali pradjedovi i jednih i drugih. Škole su im podijeljene i premda se vjeronauk, jezik i povijest razlikuju, "matematika je valjda ista". Ne zanima ih puno više toga osim alkohola, zdrave zajebancije i rađenja nereda umjerenog intenziteta. Mulj višestoljetne povijesti još uvijek ih nije zahvatio.

Život najmlađih stanovnika ovog fikcionalnog sela ispričan je u posljednjoj priči koja služi kao svojevrstan kontrapunkt ostatku zbirke. Ona je ujedno i najvažnija pripovijest čitave zbirke. Dok su sve druge priče zaglavljene u prošlosti iz koje se njihovi likovi ne mogu otrgnuti, 'Mrtve ribe plivaju na leđima' jedina projicira pogled u budućnost, a zaključak koji se nakon nje nameće u najmanju je ruku ambivalentan.

Mlakić pred čitatelja postavlja problematičan izbor. S jedne strane moguće je, poput najmlađih, odustati od Povijesti i graditi neko novo društvo koje će poučke predaka tek naknadno usvojiti, a s druge je moguće ostati u Povijesti i neprestano je preživljavati. Oba su izbora problematična. Prvi se lišava ideološke dimenzije života i suočava se s opasnošću njenog nasilnog povratka, a drugi je jednostavno neproduktivan i ne vodi nikamo. Ovako supostavljeni, ovi izbori pokazuju slabost Mlakićeve filozofije i ograničenost poetike koja stvari svodi na dihotomijsko ili-ili. Slijedeći naputke Mlakićevog teksta dolazimo do zaključka da ni jedan od ovih izbora nije ispravan. S jedne strane dobivamo postmodernističku nezainteresiranost, povijesni revizionizam i arbitrarnu aproprijaciju simbola uz proizvoljno rekodiranje istih, a s druge zemlju bez pjesnika, profesora i srednje klase osuđenu na to da dovijeka vodi klanovske ratove. Treći se put u Mlakićevom tekstu ne ukazuje.

Same priče unutar kojih se odvija ova ideološka glavolomka ne donose nikakvih iznenađenja i ostvaruju se pomoću poznatih i pomalo istrošenih motiva na koje smo u ovom ili onom obliku nailazili diljem korpusa hrvatske književnosti u posljednjih petnaestak godina. Tu su povratnici iz Njemačke, političari s Mercedesima, nevjerne žene, minska polja, nezaposleni i čitava svita očekivanih likova posloženih u odgovarajućem slijedu. U svakoj priči Mlakić mijenja fokalizatore, a pri tome ostavlja nepotrebne tekstualne repove. Dok se ponavljanje pojedinih motiva i rečenica još i može opravdati simboličkom slagalicom koje su integralni dio, ponavljanje sasvim paušalnih opisa i sasvim paušalnih doživljaja iz očišta posve različitih likova svjedoči o nemaru pri njihovoj tvorbi i fokusiranosti na 'poantu' za koju su likovi nužno, ali prilično nebitno zlo.

Ove konstrukcijske zamjerke i nisu toliko bitne s obzirom da ih uglavnom primjećuju ljudi s dužim čitalačkim stažem kojima je zbog nečega do njih stalo. Bitnija zamjerka odnosi se na ideološku pozadinu o kojoj smo već govorili. Kad se sve zbroji i oduzme ostaje nam samo reći da su Mrtve ribe plivaju na leđima slaba zbirka-roman koja u pristupu starome ne donosi ni bitnih pomaka ni bitnih novosti, a novom ne pristupa s dovoljno pažnje i promišljenosti. Pridodate li tome činjenicu da zbirka od 144 stranice košta nevjerojatnih 150 kuna, ne preostaje vam ništa drugo nego zaobići je u širokom luku. Suvremena hrvatska književnost iznjedrila je daleko bolje radove.

Matko Vladanović
foto: Towboat Garage (flickr)

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.