KRITIKA 136: Nikola Petković

Iz godine u godinu, američke televizijske kuće proizvode golem broj serijala za sve uzraste i različite demografske profile. Veći dio toga prije ili kasnije završi i na nekom od naših televizijskih kanala, a ono što nas kojim slučajem zaobiđe dostupno je na internetu nakon samo par klikova mišem. U svakom slučaju, dostupnih svjetova, iz svih dekada prošlog i ovog stoljeća, je bezbroj. Više no što ih se može pogledati za jednoga života. Iz te gomile diskursa, redovito i uporno, iz godine u godinu, zaobilazim one medicinske tematike. Nisu oni ništa gori od ostatka dostupnih diskursa – razlog zbog kojih ih zaobilazim vrlo je jednostavan. Kad su bolesti u pitanju iznimno sam paranoičan. Do razine hipohondrije. Slike umirućih, slike ljudi u patnji, slike degenerirajućih organa i slične radosti iz ovih narativa zaista mi ne trebaju. Amerikanci nemaju previše iskustva s modelom javnog zdravstva koji je kod nas na snazi pa su lišeni dramske napetosti koja se vrlo lako da stvoriti iz činjenice da na specijalističke pretrage trebate čekati i po nekoliko mjeseci, ali nekako se uspijevaju snaći i bez toga. Kad u osjećaj paranoje oko bolesti upletete priču o hrvatskom javnom zdravstvu, čitava stvar postaje nadrealna. No, problematika javnog zdravstva nije ono na što bih htio skrenuti pozornost u ovom tekstu. 

Nikola Petković, pisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj, sveučillišni profesor i novi predsjednik Hrvatskog društva pisaca, nedavno je u Algoritmovoj biblioteci 'Mali kalibar' objavio knjigu Kako svezati cipele (Algoritam, 2011.), neku vrstu autoterapijskog romana u kojem se pripovjedno ja razračunava s umirućim ocem. Kad nije nasilna, smrt ide ruku pod ruku s bolešću. U ovom slučaju, s metastazama karcinoma. I kako se onda, iz moje paranoične, autosugestivne, psihosomatske perspektive nositi s knjigom u kojoj autor opisuje polagano umiranje vlastitog oca, a drugi paragraf oslikava naturalističkom slikom tijela na bolničkom krevetu ispod kojeg vise vrećice krvi i mokraće? Uostalom, kako uopće kritički progovoriti o knjizi poput ove? "Da dragi kolega, savršeno ste opisali to stanje raspadanja, tu nemoć u susretu sa smrću i tragediju gubitka", ili "Ne dragi kolega, vaš doživljaj očeve smrti nipošto nije uvjerljiv, a to inzistiranje na tjelesnosti i izlučevinama u najmanju je ruku odvratno i bez imalo ukusa i ne vjerujem da bi ijedna inteligenta osoba htjela svjesno izabrati čitanje vaše knjige, pardon, autoterapije." Oba se ova izbora čine pogrešna. S obzirom na poziciju iz koje knjiga progovara, jedini legitiman napad bi se mogao odnositi na eventualnu nepismenost autora (što ovdje nipošto nije slučaj), a jedina pohvala koja ne bi bila neukusna doticala bi se stila. Kad je u pitanju tekst intimne prirode, tekst koji se ne bavi ideologijama i svjesno izbjegava iskaze sklone 'univerzalnim istinama', čini se kako su kritičkom čitanju vrata zatvorena.

Ipak, neki su putevi otvoreni jer čak ni tekst poput ovoga nije u potpunosti prepušten samom sebi. I intimna, frustrirana ispovijest, kako to zorno pokazuje Nikola Petković, može biti određena pripovjednom strategijom. Nije nimalo slučajno da se tri dijela ovog teksta utjelovljuju u tri različite vrste slova. Umjesto rukopisa kao neposredne manifestacije psihološkog stanja autora, suvremeni nam pristup pisanju kao predmet analize nudi izbor tipografije. Prvi dio knjige tematizira povijest odnosâ oca i sina i ispisan je najsitnijim tipom slova. Ovaj pritajeni, neafirmirani iskaz leži u sjeni očeve, još uvijek živuće pojave i korespondira s vrstom pripovjedačeva glasa koji se nalazi izgubljen u ponovnom proživljavanju prošlosti. Po riječima samog Petkovića, prvi je dio nastao kao dnevnička zabilješka, u vrijeme dok nije bilo ideje o suvisloj, narativno zaokruženoj cjelini. Petković u Pekingu prima bratov SMS koji ga obavještava o očevoj bolesti, nakon čega se vraća iz Pekinga u "razrušen odnos s ocem" i preuzima brigu o njemu. Kroz dnevničku prizmu prošlosti kristaliziraju se uvjeti sadašnjosti, a pripovjedačeva naracija teži razotkrivanju pojmova krivnje i odgovornosti. Prvi je dio teksta obilježen sukobom oca i sina koji se manifestira u povremenim dijalozima u kojima se sukobljavaju dva svjetonazora. U pauzi sukoba odvija se potraga za kvalitativno drugačijom vrstom dijaloga.

Drugi je dio ispisan velikim, uspravnim i pomalo arhaičnim courierom, a taj se izbor može protumačiti kao grafički iskaz stanja velike napetosti i emocionalnog intenziteta. Drugi se dio teksta ostvaruje neposredno pred očevu smrt, kad ista već postaje izvjesna i kad postaje jasno da do nikakvog pomaka u odnosu oca i sina neće doći.

Treći dio teksta ispisan je slovima srednje veličine koja odgovaraju staloženom, reminiscentnom glasu pripovjedača koji se po prvi put nalazi u situaciji u kojoj nema sukoba s očevim likom. Otac je umro, sukob je završen, a samostalni identitet se napokon može uspostaviti.

Sva tri aspekta jednog te istog glasa obilježena su dodatnim jezičnim izborima koji potenciraju pojedinačne emocije u danom trenutku. Sukob i izgradnja vlastitog identiteta neke su od osnovnih tema knjige koje se reflektiraju i obnavljaju na jezičnoj, formalnoj razini. 'Dobar ukus' nalaže da se o mrtvima govori sve najbolje. Takav nalog u sebi sadrži i jezične upute koje uključuju dozvoljene forme, potvrđene tradicijom posmrtnih tekstova, izvan kojih nije poželjno vrludati. Petkovićeva upotreba jezika u neprestanom je sukobu s ovakvim, tradicionalističkim pogledom. Upotreba kolokvijalizama, psovki, neugodnih zapažanja i komentara narušava pravila 'dobrog ukusa' i tekst obilježava kao područje intimne borbe za pravo na vlastiti jezik, a zajedno s njim i identitet. Petković ne može ispisati priču o ocu i sinu vodeći se ritualiziranim narativnim modelima koji unaprijed definiraju dozvoljene osjećaje i iskaze. Podrivajući pravila, očuđujući iskaz, Petković uspijeva napisati autentični, individualni i estetizirani tekst koji se opire svakom žanrovskom ukalupljivanju.

Izvan privatnog, Petkovićeva knjiga funkcionira kao još jedan prinos poetskom istraživanju obiteljskih odnosa, u književnosti prisutnom od antičke Helade naovamo. Obitelj se ponovno manifestira kao epicentar traume i osnovno bojno polje u borbi za identitet. Ipak, unatoč dugoj tradiciji tekstova o obitelji još uvijek je riječ o 'nepopularnoj', gotovo blasfemičnoj vrsti teksta, pogotovo u kulturama koje su se izgrađivale na učenjima Katoličke crkve. Obitelj funkcionira kao diskurzivno najintimniji prostor, a svaki tekst koji se njome bavi doživljava se kao neprijateljsko izlaganje pogledu javnosti. Poetičko zadiranje u intimni obiteljski prostor 'dozvoljeno' je samo u slučajevima ozbiljne moralne transgresije nekog od njenih članova ili u slučaju smrti kad se tekst transformira u implicitno dozvoljenu formu memoara. Koliko god narušavao standardne memoarske tekstove o članovima obitelji i Petkovićev se tekst ostvaruje unutar ovako postavljenih okvira. Svaki drugi oblik još uvijek je na neki način nezamisliv.     

Kao svezati cipele knjiga je bliža poetskom nego proznom diskursu. U svakom slučaju riječ je o jako dobrom tekstu kojega je, unatoč tome, teško preporučiti. Riječ je o modalitetu u kojem je prozaiku 'dozvoljeno' udaljiti se od fabularne fikcije, od alegorije, analogije i simbola i prepustiti se neskrivenom transponiranju privatnog u javno. Drugim riječima, u njemu je daleko previše stvarnosti, a daleko premalo fikcije. Takav odnos snaga nešto je s čime se treba susresti pripremljen. A takva vrsta pripreme ne može se proizvesti niti požuriti preporukom.
 
Matko Vladanović
foto: partick h. lauke (flickr)

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.