KRITIKA 132: Milana Vlaović

Marta je rođena na otoku Visu. U malom selu u kojem su se oduvijek znala pravila lijepog ponašanja. Mjestu u kojem su odnosi između muža i žene, brata i sestre, oca i sina bili jasno definirani i tradicijom utemeljeni. Mjesto je to s četiri stanovnika, tri koze i jednom smokvom zbog koje čitava obitelj već godinama ne komunicira. Zasadio ju ćaća nasred međe i umro prije no što je jasno definirao kome pripada. A trideset kila suhih smokava godišnje, na otoku usred ničega, nije mala stvar. Da nije bilo Vjeke, šutljivog pomorca koji se na jednoj svadbi zagledao u Martu, naša bi junakinja vjerojatno zauvijek ostala na tom istom otoku i vodila bitke svojih predaka. No, familijarna trvenja padaju u vodu pred kaosom koji nastaje kad Drugi svjetski rat dođe u naš kraj. Vjeko će otići služiti uniformi za koju se opredijelio, a Marta će završiti u naručju Talijana, a koju godinu kasnije, vrativši se na Vis, u naručju partizanskog oficira Mile s kojim će se preseliti u Beograd na Dedinje. Za njom će ostati dijete iz nikad razvrgnutog braka s Vjekom i neobrisiva stigma okupatorove profuknjače i loše majke. 

Na osnovnoj fabularnoj razini, u novom romanu Milane Vlaović Bomboni od meda (Naklada Ljevak, 2011.) nema zapravo ničeg zanimljivog. Ta knjiga priča staru priču koju smo u bezbrojnim varijantama vidjeli ispisanu na tisućama stranica mnogih romana iz domaće i svjetske literarne radionice. Priču o ženi i njenom položaju u dalekoj, 'neciviliziranoj' prošlosti, prošlosti u kojoj je patrijarhat vodio glavnu riječ, a sudbine bile određivane voljom političkih i obiteljskih moćnika. Priča je to o životu u malim, tradicionalnim sredinama, priča kakvu su pričali ini Kozarci, Kovačići, Veber Tkalčevići, Šimunovići i ostali prvaci novije hrvatske književnosti. Priča je to kakvu su eksploatirale bezbrojne spisateljice suvremenih ljubavnih romana, priča na kojoj su se gradile karijere osrednjih književnica čije su knjige zavrijedile ono malo pažnje samo zbog toga što su pripadale postkolonijalnom diskursu, priča je to koja dominira bibliotekom Graham Greene unutar koje je knjiga Milane Vlaović i smještena – priča koju smo vidjeli, čuli, pročitali i probavili tisuću puta i iz koje zaista više nemamo što izvući. Ipak, to što je prežvakana ne čini je automatski nepotrebnom. Pitanje o slobodi pojedinca unutar tradicijom određenog sustava još uvijek je aktualno političko pitanje o kojem valja razmjenjivati mišljenja ma koliko redundantna ona bila. Prežvakanost teme nije ono što Bombone od meda čini lošim romanom. Štoviše, Milana Vlaović piše tečno, čitko i s očitim darom za pripovijedanje. Problemi ovog romana leže negdje drugdje. Krenimo redom.
 
Prije no što se uopće pojavio na policama knjižara, roman Bomboni od meda doživio je lijepu reklamu. Veliki članci u Jutarnjem listu i Nacionalu automatski su označili Bombone kao jedan od onih sezonskih hitova koje svaki čitatelj koji drži do sebe jednostavno mora pročitati. Ne samo što se autorica dotakla goruće problematike o identitetu žene, već je za potrebe romana "istraživala Tita i ustaše" te utrošila sate i sate na proučavanje literature o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Dobro nam je znano da je svaki tekst o Titu i ustašama beskrajno zanimljiv i da suvremena hrvatska kultura ne može nikamo krenuti bez da se osvrne na taj fundamentalni problem. Nije, dakako, problem u reklami. Štoviše, bilo bi nevjerojatno poželjno da domaći mediji češće prakticiraju ovu vrstu agresivne reklame kad je domaća književnost u pitanju. Nije problem ni u Titu ni u ustašama ni u istraživanju (bio bi veći problem kad bi se roman smješten u prošlosti pisao bez ikakvog istraživanja). Problem je, kao i u većini slučajeva, u banalizaciji materijala. Svi ti silni sati uloženi u istraživanje u tekstu romana očituju se u autentičnom prikazu savezničkog aerodroma na Visu, u paušalno iznešenoj informaciji o Titovom skloništu na istom otoku, i u nekoliko zapažanja o tome kako su u Dubrovniku ustaše čuvale četnike. Imale bi te informacije nekog smisla da su na bilo kakav način integrirane u roman. Osim u slučaju piste, koja je pretvorena u puku kulisu te kao takva ima nekog smisla, svaki put kad autorica odluči da je čitatelju potrebna lekcija iz povijesti, fabularna se nit prekida, a sveprisutni pripovjedač školničkim tonom iznosi blok informacija koje nemaju nikakvog učinka ni na likove ni na događaje kojima se likovi bave. U scenarijima za film ili strip, takav se postupak naziva info-dump i znak je lošeg scenarija. Romani funkcioniraju na identičan način.

Nije tu kraj problemima. Drugi, možda i bitniji, problem odnosi se na političko-ideološku dimenziju samog teksta. Ukoliko se Bomboni od meda čitaju kao roman o položaju žene u u tradicionalnim sredinama, tad Martu treba tumačiti kao paradigmatsku junakinju koja će svojom pojavom i svojim postupcima utjeloviti sve (ili barem većinu) varijante ženskog identiteta s ovih prostora unatrag sedamdesetak godina. Jedino se na taj način njena osobna tragedija može uzdignuti na razinu općeg primjera iz kojeg bi mudri ljudi današnjice mogli nešto naučiti ili barem na njemu vježbati empatiju. Ako to učinimo, vrlo brzo ćemo se suočiti s činjenicom da paradigmatski lik žene kojeg Milana Vlaović uspostavlja u svom romanu, nije osobito pametan tip žene. Postati ljubavnicom talijanskog časnika za vrijeme Okupacije pa se poslije čuditi nad reakcijama okoline... zanimljiva je karakterna osobina. Zbog konteksta unutar kojeg je rođena, Marti nije dostupno suvremeno bogatstvo diskurzivnih praksi i modusi ponašanja prilično su joj ograničeni. Slabog obrazovanja i slabog imovinskog statusa, vodeći se nekom vrstom intuicije umjesto umom, Marta će se izgubiti u velikom svijetu izvan granica svog otoka. Ovo propadanje provincijalnog pojedinca u susretu s velikim gradom stari je topos hrvatske književnosti, a njegova starost pokazuje, ako ništa drugo, da se tragedija uzrokovana totalitarnim diskursom ne može promatrati isključivo u svjetlu ženskog identiteta. No, za razliku od paradigmatskih likova ovog toposa, likova poput Ivice Kičmanovića, Marcela Bušinskog ili Srne (koju posuđujemo iz nekog druog toposa), koji su svi odreda bili promišljeni te se na više razina uklapali u strukturu romana i novela iz kojih su proizašli, lik Marte Milane Vlaović se izdvaja kao poprilično površan karakter.

Milana Vlaović gradi Martu kao klasičnu glavnu junakinju. U tkivu teksta njenim se izjavama, postupcima i razmišljanjima posvećuje najviše pozornosti, a suptilne tekstualne strategije i uplivi pripovjedačkog glasa svemu tome daju karakter ispravnosti i pravičnosti. S druge strane, lik Vjeke – glavnog Martinog nemesisa – bit će oslikan s nekoliko paušalnih epiteta. Epiteti poput šutljiv, mrzovoljan i željan mira bit će dovoljni da opišu čitavu kompleksnost karaktera neke osobe koji se, dakako, kroz desetke godina koje pokriva ovaj roman, neće nimalo promijeniti. Marta će zbog tih osobina (koje intuitivno spoznaje, a pripovjedač posredno potvrđuje) kriviti Vjeku za svu nesreću koja ju je snašla. Marta, naravno, nikad neće komunicirati sa svojim nemesisom. Sva predbacivanja i svi zaključci bit će formirani i dovedeni do statusa svete istine u procesu unutarnjeg monologa, a svaka prilika koja bi omogućila dijalog bit će u startu minirana – Marti nije potreban dijalog. Marta ima stavove. 

Pretpostavimo da je sve navedeno osobina jednog, ne osobito pametnog lika. U tom bi slučaju bilo kakva generalizacija o političko-ideološkoj dimenziji ovog teksta bila pogrešna. No, Bomboni od meda nude još nekoliko briljantnih trenutaka. Drugi dio romana prati kasniju generaciju likova. Generaciju koja živi u već izgrađenom socijalizmu. Generaciju kojoj su dostupni i neki drugi diskursi. U tom dijelu romana vidimo pobunu žene protiv autoriteta tradicije. Neda, Srpkinja, znajući da će to izazvati razdor u obitelji, polazi za Borisa, Hrvata i Martinog sina. Ovaj na brzinu sklepan brak uništava odnose između Nede i njene majke. Kad godinama kasnije Nedina kćer Zdravka upita majku kako je smogla snage oprostiti svojoj majci sve nepravde koje joj je ova učinila, Neda odgovara: "(...) Sve što je kasnije loše učinila, učinila je misleći da je to za moje dobro. Ja znam da me voljela." Zaključak se nameće sam od sebe. Sve zlo koje čine žene u osnovi je plod ljubavi – sve zlo koje čine mukarci plod je ideologije i želje za dominacijom. Ukoliko je to pouka koju moderni čitatelj treba izvući iz ovog romana, pouka u kojoj, spomenimo i to, nema ni trunke ironije, tad je ženskom pitanju nužno potreban bolji advokat. 

Bomboni od meda su dopadljivo ispričana pričica za manje zahtjevne čitatelje. I to je njihov krajnji domet. Sve ostalo što bi književnost trebala pružati nalazi se daleko izvan dometa njihove autorice.

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.