KRITIKA 13: Renato Baretić

'Bijedan roman o fimozi za vrijeme Domovinskog rata'

U svjetlu nedavnih skandala s Nives 'Celzijus' Zeljković, godina poput 2003. u kojoj je književnu scenu poharao tajfun Renato Osmim povjerenikom, pokupivši sve relevantne nagrade i prodajući se u desetke tisuća primjeraka, čini se nevjerojatnim luksuzom. Zaista, ne čini li vam se nemogućim da se u današnje vrijeme i struka i čitatelji tako lako slože oko svog favorita, bez praktički ijednog ozbiljnijeg oporbenog kritičkog glasa?

Dakle, u ovo nedoba, isti taj Renato Baretić hrabro se vratio na scenu romanom Hotel Grand. U međuvremenu mu je izašao i dobar, ali osrednje prihvaćen roman Pričaj mi o njoj (vjerojatno zato što su svi nakon Trećića očekivali još veću uspješnicu), ali Baretić, srećom za nas, ipak nije Coelho i ne štanca široko prihvaćene uspješnice po oprobanom receptu iz nonine kuhinje, premda bi on sam to jamačno volio. Ne računajući nikad napisano remek-djelo Autopoetika Ivana Slamniga (inače, Baretićev nesuđeni diplomski rad), ono što se vidi na prvu loptu: od Povjerenika pa do Hotela Grand naturalizirani Splićanin je izbrusio uho za narječja i dijalozi su mu britki, prštavi i nevjerojatno uvjerljivi – na hrvatskoj književnoj sceni danas nema nikog tko bi mogao ma i približno tim darom u istom romanu podražiti bosanski, splitski i zagrebački sleng, da i ne spominjem iskvareni ukrajinski. U jednom trenutku čak se i poigrava dovodeći u suodnos pjevnost ukrajinskog i bosanskog, šežđešeć vs. šezdestisća.

Splitska crna škola (predvodi je Baretić, a tu su bitni još i Pavičić, Dežulović i Tomić), koju nazivaju i 'Splitskim literarnim krugom', nametnula se kao prilično relevantna književna škola mišljenja koja problematizira pitanja života malog čovjeka u dalmatinskoj provinciji, preispituje posljedice privatizacije i nestanka tvornica na svakodnevni život, secira propast takozvane srednje klase, te ne zaboravlja domovinski rat i njegove traume - rat koji je danas sasvim eutanaziran u diznilendima King Crossova i Avenue Mallova, ali itekako živi u radničkim pregrađima i škveranskim birtijama dalmatinskih gradova, baš hotimice u suprotnosti s realnošću Zagreba (i njegove stvarnosnosti koja je zadnjih godina, ako ne i čitavo desetljeće, uglavnom prevladavala kao stilski obrazac u domaćoj književnosti). Iako od njih još nismo dobili veliko djelo (Osmi se povjerenik doima takvim zbog gomile spomenutih nagrada), romani i zbirke priča koje škola producira uglavnom su zanatski vješti, žanrovski gotovo uvijek jasno profilirani (najčešće su komedije ili krimići s emotivnom notom - meko kuhani, reklo bi se) i nimalo ne pretendiraju ući u školsku lektiru.
        

Baretić je dokazano izuzetno nadaren pripovjedač. Ima smisla za ritam priče, nije sarkastičan ali mu se humor vješto provlači kroz dijaloge, ne gubi se u meandrima digresija, atmosfera romana je filmska i dosta podsjeća na Nolino Rusko meso, a radnja mu nije pretenciozna; čak štoviše, prilično je jednostavna, premda su neke stvari na trenutke predvidljive ili se Baretić zbog želje za vicom naprosto prekombinuje (Ukrajinke se zovu Oksana i Irina? Ma da, ne bismo nikad rekli! Ili, vlasnik bordela, pošteni ali sirovi Bosanac u nekom trenu citira Matoša?!). Međutim, kao vješt stilist, Baretić drži čitatelja u neizvjesnosti točno na pravim mjestima, precizno dozira napetost i stvara pravu filmsku krimi-priču u maniri Tribusona u najboljim danima.

Ukratko, bez spoilera, roman počinje s povratkom mladića Filipa (Filipa, kužite? O toj vrsti suptilnog humora se ovdje radi!), u rodni grad (koji nalikuje Splitu, ali je dovoljno generički opisan da može biti bilo koji dalmatinski grad), sa željom da se konačno suoči s repovima svog djetinjstva i odrastanja u hotelu Grand koji je, u to ratno doba, unproforcima, ratnim profiterima, švercerima ljudi i korumpiranim političarima bio uobičajeno utočište. Ukratko, hotel Grand bio je kupleraj, bordel, javna kuća puna Ukrajinki kakvima je Lijepa naša obilovala tih mračnih godina. Danas, kad glumimo europsku umivenost, takva mjesta su nestala čak i s periferija, sve je manje lokalnih moćnika koji ih štite, a sve rjeđe takvi noćni barovi prilikom nestanka dohvate naslovnicu tabloidskih dnevnih novina. No, vratimo se na radnju knjige – uglavnom, ništa pretjerano novog ni revolucionarnog, zanatski vrlo korektno, čak odlično odrađen i ispričan krimić iz nedavne prošlosti u najboljoj maniri splitske škole. Ich forma koja se pravilno izmjenjuje s pozicijom sveznajućeg pripovjedača, uvjerljivi dijalozi, i sve bi ostalo kao kod bilo kojeg drugog kvalitetnog, ali ne i spektakularnog romana, da na kraju ne dolazi ali...


Naime, naizgled ničim izazvan, od doslovno druge strane romana Baretić uvodi posve novu metarazinu u svoj književni tekst. Čitava priča koja se skladno razmotava pred nama zapravo se u nastavcima objavljuje na nekom tuđem(!) internetskom blogu, i to pod autorovim besmislenim nadimkom Condoleezo. Tu su, naravno, i moderator bloga, smajlići, smisleni ili bizarni komentari, pa čak i gramatičke greške, te hrvatski jezik sveden na rudimente, nedovoljan čak i za prolaz u osnovnoj školi, a kojim se uobičajilo pisati na internetu. Tako se i obični čitatelj stavlja u poziciju internetskog voajera koji se s komentarima, savjetima ili uvredama objavljenim pod tekstom može, ali i ne mora slagati – protiv smo svoje volje uvučeni u sasvim drugi medij i podvrgnuti njegovim, počesto brutalnim pravilima. Baretić kroz takav, za hrvatsku suvremenu prozu neuobičajen i u potpunosti postmoderni postupak postiže nekoliko stvari: sam o svojoj prozi progovara na kritički način (recimo, moderator mu prigovara na stilu i brkanju narativnih linija i često ima pravo. Čini se čak da je Baretić namjerno ostavio neke stvari stilski neizbrušenima da bi mu blogeri mogli prigovoriti!), zatim kroz anonimne posjetitelje bloga komentira odnos autobiografskog i fiktivnog u romanu, blogeri-komentatori (koje je Baretić donekle uspio izgraditi i kao karaktere, koliko se to može u virtualnom svijetu), nude mu alternativne pravce grananja radnje, pa čak i samog kraja romana (što, naravno, pokazuje dvojbe samog autora prilikom izvedbe, ali - korišteno na ovaj način - pruža odličan efekt), problematizira mnoge moderne paranoje poput pedofilije kroz komentare na radnju romana, a uvodi i dodatni suspense kroz prijetnje autoru putem komentara tako sugerirajući da je radnja možda ipak istinita. Na kraju, Baretić se dobro zabavlja kroz taj blogerski segment proturajući mnoge interne šale (spominju se Trećić i Buick Riv(i)era s pripadajućim i u zagradi, Emir Imamović Pirke ostavlja svoj post pod pravim (?) imenom, u istoj rečenici jedan do drugog nalaze se Dežulović i admiral Domazet Lošo, a jedan od blogera kroz komentar autoru teksta kaže da je bolji pisac od onog Baretića), no u suštini, potka cijelog tog postupka je razorni komentar (zloćudne i počesto antidemokratske) naravi samog medija.
   
Jedan Baretićev kolega po izdavačkoj kući, inače jedan od pionira medija, na jednom je od foruma iskreno i točno napisao (pod nickom, dakako): 'Hotel Grand sadrži i komentare svojstvene forumima i blogovima, i to dobro skinute komentare, zajedno sa svim debilitetom tih zajednica, koji se uporno ignorira od strane korisnika.' Sam je Baretić pred koji dan u svojoj kolumni Nacionalna klasa u tjedniku nedavno usmrćenog vlasnika (što je odličan izbor tjednika – baš kao da je izašao sa stranica Hotela Grand!), za internetsku zajednicu facebookaša, blogera i forumaša vidno iživciran napisao kako se u '...najmanje 80% slučajeva (radi) o nepismenim mentalnim masturbantima koji hemunge zbog vlastitoga životnoga kukavičluka i neostvarenosti liječe anonimnim (to samo misle) vrijeđanjem i napadanjem svega i svačega'. Ta je njegova kolumna, naravno, opet izazvala salve raznih (mahom neukusnih) komentara na forumima, pa se nadam da se Baretić ne grize što je uopće taknuo u osinje gnijezdo interneta. Internet je u informativnom smislu nezamjenjiv, ali mu je dijaloška odrednica (socijalna inteligencija, ako hoćete) krajnje zakržljala – na žalost, u današnje je doba potrebna stanovita hrabrost da se bilo što na internetu komentira vlastitim imenom, bez tople krinke anonimnosti, bez odgovornosti za napisano i bez blentavog pseudonima.

Ukratko, kratko i jasno - najveća vrijednost odličnog novog Baretićeva romana leži u tome što nam pruža jasan prostor za preispitivanje vlastitog odnosa prema anonimnosti i u njegovoj odlučnosti da komentira besmislenost, infantilnost i pretjeranu pompu koju pridajemo ovim novovjekim izmišljotinama. 
   
Božidar Pavlović

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.