KRITIKA 123: Josip Mlakić

U svjetlu snažnog desno-nacionalnog tsunamija koji je zadnjih mjeseci zapljusnuo regiju, a koji je uzrokovan serijom haških, briselskih, gospodarskih i ostalih potresa, valja iščitavati i Ljude koji su sadili drveće (VBZ, 2010.), posljednji roman Josipa Mlakića, cijenjenog bosanskog prozaika. Premda naknadno učitavanje značenja može zazvučati kao pomalo nezgrapna kritičko-analitička metoda, rezonanca književnog djela s trenutnim sociopolitičkim kontekstom mora biti jedno od referentnih mjerila uspješnosti proze.  Nemam takav problem s nedavnom poviješću kakav ima Ivana Simić Bodrožić, moj je problem drukčiji – prepoznajem ga primarno u svom čitateljskom, pa potom i kritičarskom odnosu prema književnicima koje sam jednoć cijenio. 

Ljudi koji su sadili drveće pričaju nam karakterističnim Mlakićevskim jezikom o veteranima nedavnog rata negdje u nepoznatom bosanskom gradiću blizu granice s Hrvatskom, ni po čemu zanimljivom ali dovoljno karakterističnom (i karakteriziranom) da iz njega proviruje univerzalno. I sam pisac u uvodu kaže kako su "...prvo nastali likovi, a tek zatim, prema njima, kulise, Grad, oronuli ostaci neke davne predstave, i po tome je najsličniji gradovima prema kojima je stvoren".

Uglavnom, heroji, a ne zločinci provode svoje vrijeme točno kako to zamišljamo – rutinski ispijaju runde u obližnjoj birtiji Magnum, bore se s vlastitim fantomima i avetima, ponovno proživljavaju traumatske stresne trenutke u kojima su oslobodili grad, iznova u snovima uništavaju tenkove, bole ih nepostojeći udovi i pokušavaju sastaviti kraj dana s početkom idućeg pritom krpajući ostatke rasparanih privatnih života; uglavnom, pokušavaju se (svatko na svoj način) socijalizirati i pronaći svoje mjesto u svakodnevnici koja, kako to već biva čim se maknete dalje od zone shopping centara prema manje asfaltiranim cestama, sama po sebi ne pruža nikakvu perspektivu. I sve to ne bi bio nikakav problem da vi sad nemate isti onaj osjećaj kojeg sam čitajući imao i ja: sve smo to već stoput vidjeli i čuli. Mlakić nam ne govori ništa novog, niti o starim stvarima priča na nov i moderan način. Nažalost, iz svakog retka curi manirizam: Mlakić barata isključivo klišejima i općim mjestima uz čiju pomoć nastoji u novi celofan upakirati svoju (trenutnu?) književnu nesposobnost komunikacije ičega relevantnog. Bez obzira na sućut koju osjećamo prema ljudima promašenih egzistencija koji za svoju nevolju nisu sami krivi, bez obzira što i sami takve ljude viđamo po cesti, ovdje je na djelu također svojevrsna emotivna ucjena na koju ne mogu pristati.  

Roman je to zgusnute simbolike nagomilane preko svake mjere: most na ulazu u grad doziva u sjećanje partizanske vesterne Hajrudina Krvavca, kiša neprestano pada, formacijsko znakovlje s odora skuplja se kao hobi, porculanski psi valjda također predstavljaju neki simbol kojeg nisam dokučio, naplavljen plastični otpad ("Kao u nekoj zemlji čudesa, oko nas su prolijetale plastične ptice, a za noge nam se zaplitale bijesne plastične lisice."), stari skuter i željezni križ iz crkve koji završi ispiljen u rijeci... Uglavnom, u svakom poglavlju uvodi se novi simbol, tako posve oslabljujući efekt kojeg bi bar malo reduciranija upotreba simbola jamačno postigla. Na ovaj način simboli ne znače više ništa, označitelj i označeno su se stopili u nebitno jedno. 

Mlakić se gubi u patetičnostima, a za svakog od svojih glavnih likova ima previše sućuti, pretpostavljajući kako svatko od njih sigurno ima neki dobar razlog zašto je tako sjeban. Međutim, to sve ostaje u autorovoj glavi: mi o razlozima njihova ponašanja ne znamo gotovo ništa. U prošlosti se nalazi tek nedefinirani rat i jedan uništeni tenk. Mi ne znamo jesu li oni dobri ili loši dečki, jesu li silom prilika morali ubijati, jesu li zapalili susjedovu kuću jer su morali ili su možda i htjeli, ne znamo kakvih su se sve strahota nagledali ili su ih osjetili na svojoj koži, i tu pada osnovna građevna nit dobrog romana – današnji događaji moraju imati valjani i konkretni motiv. Poopćavanje rata koji nedefinirano čuči u pozadini i natkriljuje sve postupke junaka danas više nije dovoljno. Ili naprosto više nije zanimljivo. 

Stil pisanja bitno varira – od obećavajućeg početka u kojem vidimo Propovjednika, jednog od sporednih likova kako baulja gradićem poput Nicka Cavea citirajući apokaliptične psalme, pa do kraja u kojem poradi učestalog ponavljanja u oči sve više upadaju krajnje banalnosti poput "Vjetar je šumio u krošnjama drveća".  Pričalačka perspektiva nije dosljedna (svako poglavlje priča je iz vizure nekog od likova, i sporednih i glavnih, ali obzirom da oni polako odumiru, i pripovjedački rakurs se nespretno sužava), dok na samom kraju imamo neuvjerljiv rašomonski pokušaj, gdje se (čak i dijaloški) identičan rasplet pripovijeda iz četiri različite perspektive, sa simboličkim teretom Obračuna kod OK Corrala.

Narječje kojim se služe likovi uglavnom je štokavsko, uz pokoji regionalizam i izrazito iritantno ponavljanje specifične (pretpostavljam, žargonske) konstrukcije: na pitanje uz radni glagol se ne odgovara sa da ili ne, nego sa naglašenim nesvršenim oblikom glagola biti, odnosno s jesam ili nisam.  Primjerice, neki lik upita: "Idete?" a drugi mu odgovara "Jesmo".  Ne bi to bilo ništa čudno da se dogodi jednom ili dvaput, ili da je cijela knjiga dosljedno prošarana sličnim regionalizmima, ali učestalo ponavljanje uistinu izbacuje čitatelja iz takta i postiže krajnje negativan efekt.     

Zapravo, nikako ne mogu zaključiti kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga. Ratnim veteranima koji bi se možda mogli u njoj prepoznati, ali koji ionako ne čitaju? Žirijima mnoštva beskorisnih regionalnih književnih nagrada? Nekom nepoznatom književnom konzumentu dovoljno upućenom u nedavnu povijest, a još uvijek nedovoljno ciničnom da može olako prijeći preko teatralnog, sladunjavog i kičastog? Ova je knjiga apsolutno nepotrebna, a njeno uvrštavanje u uži odabir za dodjelu jedne od navodno relevantnih, a u stvarnosti bogato sponzoriranih književnih nagrada, bojim se, više govori o trenutnom stanju književnosti u nas. Pošteno ću priznati: jedina emocija koju sam osjetio nakon čitanja Ljudi... jest ljutnja:  zbog neispunjenih očekivanja i zbog toga što se opet i isponova pokazalo kako je život na staroj slavi najveća opasnost koja može zadesiti talentiranog pisca.  

Božidar Pavlović
foto: Most (1969), r: Hajrudin Krvavac 

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.