KRITIKA 120: Kemal Mujičić Artnam

Moja mi kritičarska pozicija dozvoljava bez uvijanja napisati da knjiga Vrijeme za ljubav Kemala Mujičića Artnama (Meandar Media 2010.)  ne vrijedi papira na kojem je tiskana. Kako ipak ne vjerujem u paušalne osude bez pokrića, dozvolite mi da na idućih nekoliko kartica pokušam obrazložiti izrečenu tvrdnju.

Priča o tome mogla bi započeti razlaganjem o prirodi hrvatske književnosti, o njenom razvoju unatrag zadnjih dvadeset godina, o dominantnim žanrovima i diskursima koji su se u tom razdoblju pojavljivali – ali neće. Ova će se kritika fokusirati na pitanja ideje, konstrukcije, izvedbe i ideologije samog djela. Smještanje tih elemenata u kontekst suvremene hrvatske književnosti, u ovom mi se slučaju ne čini problemom vrijednim pozornosti. Vrijeme za ljubav sastavljeno je od dva pripovjedna sloja. Prvi sloj (pripovijedan u trećem licu) prati doživljaje mladog zagrebačkog arhitekta Jerka Jareba i mlade socijalne radnice Lucije. O drugom sloju bit će riječi nešto kasnije.

Jerko Jareb ona je vrsta književnog lika koji se pojavljuje u beskrvnim, pristojnim i 'poučnim' pričama autorâ diljem kugle zemaljske. U ovom je slučaju riječ o dobrostojećem arhitektu, pristojnog životnog standarda, koji prema svom poslu osjeća beskonačno poštovanje i ljubav, a građevinske malverzacije i sumnjivi naručitelji stvaraju u njemu osjećaj nervoze. Jerko Jareb je pripadnik "podvrste vrijednih, savjesnih i nadarenih ljudi koji su život posvetili napretku i izgradnji nečega novog. Oni su u manjini, ne strahuju za egzistenciju i pohlepa im nije najizraženija karakterna crta."

Socijalna radnica Lucija od iste je sorte. Dobro odgojena mlada dama, uglađenih manira, savjesna i požrtvovna čiji moralni kompas, retorika i misaoni dometi odgovaraju onima osamdesetogodišnjih kućanica postat će, igrom slučaja, predmetom romantičnog interesa našeg arhitekta. Da sve ne bi bilo prejednostavno, nužan je dašak drame. Lucija, čvrsto vezana uz koncepte romantične, sudbonosne ljubavi, razočarana je u muški rod (dakako, u cjelini) zbog nemilog incidenta koji joj je razorio iluzije. Izabranik njena srca pokazao se kao promućurni manipulator kojemu je prvenstveno stalo do one stvari, a kad je istu napokon i dobio (unatoč čvrstom Lucijinom uvjerenju kako u prvu bračnu noć treba stupiti neokaljan ikakvim tjelesnim grijehom), udaljio se od Lucije i vratio u naručje svojoj ženi, obitelji (i drugim 'žrtvama').

Jareb, s druge strane, dobija 'ponudu koja se ne odbija'. Uspješni poduzetnik Brodar (em lukav, em opasan), naumio je u Tkalčićevoj izgraditi prvi hrvatski bordel (tj. salon za erotsku masažu – kako ne bi bilo problema dok se u zakon o javnim uslugama ne uključi i prostitucija, a eto, samo što nije), a projektiranje istoga odlučio je povjeriti Jerku. Taman kad se čini kako veza Jerka i Lucije ide svojim savršenim tijekom, Lucija saznaje za Jerkovo sudjelovanje u projektu (o kojem su, dakako, već počele pisati i novine), biva navedena na pomisao kako se Jareb bavi (tj. koristi) maloljetničkom prostitucijom te se, nanovo revoltirana muškim rodom (prostitucija je epitom zla i pod nikakvim izgovorom ne smije ju se tolerirati), udaljava od Jareba. Suočen s ovakvom reakcijom, Jerko odustaje od projekta, 'plaća penale', a novopronađena ljubav i uzajamno poštovanje između Jerka i Lucije nastavljaju nesputani cvjetati i dalje.

Gdje je problem u toj priči? Prije svega, KMA je priča arhaičnom, monotonom rečenicom u kojoj se bez trunke ironije izmjenjuju objasnidbeni dijelovi i ad hoc poučci o ovome ili onome s lirskim momentima i filozofskim opažanjima u dometu dokonih rasprava u frizerskom salonu. Dijalozi između Jareba i Lucije primjereniji su kakvoj državotvornoj drami nego dijalogu mladih ljudi, a Lucijin lik, koji je temeljni nositelj kritike ljubavi i poslovanja u hrvatskom kontekstu, progovara kombiniranim glasovima Žuži Jelinek, Mirjane Krizmanić i pokojne Magde Weltrusky. Za Jerka i Luciju, kao i čitav sustav ovog romana, sadašnjost (osim u usputnim komentarima i kao pokretač radnje) kao da ne postoji, a stvarnost unutar koje se kreću i koju opisuju svojim postupcima i razmišljanjima odgovara svjetonazorskom kompleksu kakve malograđanske enklave s kraja devetnaestog stoljeća. Likovi poput Lucije i Jerka nisu ništa manje fikcionalni od junaka pikarskih romana, ali se isti, zbog nekog razloga, unutar romana uzimaju 'za ozbiljno'.
 
Drugi sloj pripovijesti funkcionira malo izvan okvira osnovne priče. Ispripovijedan je u prvom licu, a kako se roman bliži kraju saznajemo da glas koji slušamo pripada piscu sumnjivih seksualnih sklonosti. Ovaj sloj priče dohvaća se teme koja bi, valjda, htjela biti angažirana – teme Roma i maloljetničke prostitucije. Kao i ostatak romana i ovaj se sloj koristi paušalnim i duboko stereotipnim opažanjima i konstruktima pa tako narod Roma bez iznimke krade, laže, prosi, kocka i ne zna za bolje (niti to 'bolje' želi). Ne treba ni reći da takvo svjetotvorstvo ne postiže ni 'a' od angažmana. Priča o mladoj Romkinji, koju otac tu i tamo izgubi na kartama, iz ovog se sloja prelijeva u prvi (Jareb je u svom nesebičnom altruizmu otišao u romsko naselje kako bi im dao štogod novaca, da bi završio za kockarskim stolom s nesvakidašnjim dobitkom na automobilskom sjedalu) u kojem postaje katalizator nesklada između Jerka i Lucije. Postojanje dvaju slojeva u potpunosti je nemotivirano, a razlog zbog kojeg je roman podijeljen na dva narativna toka vjerojatno je poznat samo Mujičiću i nikome drugome. Drugi sloj, doduše, predstavlja određenu opoziciju velemoralnoj osrednjosti prvoga, donoseći obrise zanimljivog književnog lika (lika kojem pripada pripovjedni glas) i ukazujući na to da se svijet ne iscrpljujuje na koordinatama Jerka i Lucije ali je ipak odviše prekratak da bi ga se moglo čitati u nekom ambicioznijem svjetlu. Ovako, ne ostaje mi drugo neko zaključiti kako su opozicija i raslojavanje sami sebi svrhom. Odustajanje od linearnosti i ambiciozne intervencije u tekst sami po sebi nisu garancija književne kvalitete. Ukoliko ste sumnjali u takvo što, dovoljno vam je pogledati u Vrijeme za ljubav da se razuvjerite.  

Vjerujem da postoje ljudi koji dijele svjetonazor likova iz romana Vrijeme za ljubav (napokon nesmanjena popularnost sapunica sa svih strana svijeta to uvijek iznova potvrđuje). No, također vjerujem kako književnost ne služi tome da bi se u njoj nekritički perpetuirali arhaični svjetonazori. Ako je književnost područje borbe, jedno od rijetkih mjesta na kojima je još uvijek moguće suprotstaviti se popularnim mitovima i ideologijama, tada Vrijeme za ljubav ne pripada književnosti već najamničkom tekstu. Tekstu čiji je cilj umiliti se publici – povučemo li glazbenu analogiju, lake note hrvatske estrade učinit će nam se kao adekvatan opis romana.

Krećući se linijom manjeg otpora, Mujičić je ispisao roman koji će se bez sumnje svidjeti onima čiji je vrhunac intelektualnog naprezanja odluka o tome na koji kanal na televiziji prebaciti program. Ali, takvi su ljudi samodostatni i rijetko posežu za književnim tekstom osim ako se isti prominentno ne pojavljuje u medijskim napisima pod oznakom 'hita sezone'. Njihov je svijet opisan na stranicama Glorije i konkretiziran u emisijama Oprah Winfrey ili Sanje Doležal. Ozbiljnija će publika takve tekstove u pravilu preskočiti – preskočit će tako i Vrijeme za ljubav Kemala Mujičića Artnama i pri tom neće ništa propustiti. 

Matko Vladanović
foto: Zellaby (flick)

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.