KRITIKA 118: Ludwig Bauer

Ponekad je od samog romana zanimljivija situacija u kojoj se isti nalazi, a Zavičaj, zaborav (Fraktura; Njemačka zajednica, 2010.) Ludwiga Bauera nalazi se u prilično nezahvalnoj situaciji. Letimičan pogled mogao bi vas zavarati. Ukoliko je išta stvoreno da izazove pozornost u Hrvatskoj, čak i onda kad je riječ o književnosti (koja u pravilu više ne izaziva ni podignutu obrvu, a kamoli pozornost), onda je to pisanje o Drugom svjetskom ratu. Roman Ludwiga Bauera vrvi svim onim što kod dežurnih politologa usidrenih na internetskim portalima i forumima izaziva zazubice i/ili napadaje bjesnila.

Piše on o Jugoslaviji, o NOB-u, o ustašama i partizanima, o Srbima i Hrvatima, o Titu i Golom otoku, o Udbi, Stasiju, SS-ovcima, komunistima i nacionalistima. Masona doduše nema na vidiku, pa se može učiniti kako zbog toga tema Drugog svjetskog rata na ovim prostorima nije zahvaćena u potpunosti, no mislim kako mu možemo oprostiti tu omašku. Sa svom tom prtljagom čini se – nemoguće je omanuti.

Ipak, postoji problem. Bauera ništa od navedenog zapravo ne zanima. Sve je to tek kulisa pozornice na kojoj se odvija drama s identitetom u glavnoj ulozi. A identitet nikoga ne zanima. Ne zanima anonimce s interneta i likove sa stranačkih skupova u domovima kulture koji su na identitet oduvijek gledali kao na neupitnu kategoriju (zna se čiji si i odakle si), ne zanima neke nove klince koji o većini gornjih pojmova imaju samo maglovitu predodžbu i čitava ih se priča ni najmanje ne tiče, ne zanima pretjerano ni nas u sredini jer smo sve to već hiljadu puta, u raznim kombinacijama, s raznim političkim sustavima u prvom planu, vidjeli i čuli. Ukoliko je tkogod još uvijek zainteresiran, sazna li da problematični identitet nije ni hrvatski, ni srpski, ni jugoslavenski, ni partizanski već njemački, i da se zbog toga Baueru vrlo vjerojatno neće moći spočitnuti ni po kojoj ideološkoj liniji, zainteresiranost će mu ubrzo splasnuti.

Karikiranje nas ipak nikuda neće dovesti, stoga probajmo sve ovo ispričati ozbiljnije. Zavičaj, zaborav je roman koji se naslanja na bogatu i razvedenu tradiciju srednjoeuropskog romana o 'malom čovjeku' u 'turbulentnim vremenima'. Lukijan Pavlović je od svoje najranije dobi imao određenih problema s identitetom i oznakama. U prvom je razredu osnovne škole svom prezimenu dodao još jedno – Obrva – te se tako samoinicijativno priključio slavnoj tradiciji NOB-a. Iste godine napisao je pjesmu 'Tito u srcu' koja je na školskom zidu osvanula potpisana imenom tri godine starije učenice. Saznao je da je dijete podunavskih Nijemaca poginulih u ratu. Njemačko dijete u poslijeratnoj Jugoslaviji, unatoč proklamiranoj jednakosti svih građana, nije imalo najsvjetlije izglede za budućnost no poočim mu je bio časnik Udbe što je donosilo određenu dozu ugleda i zaštite. Za vrijeme Hrvatskog proljeća poočima mu optužuju za simpatizerstvo s hrvatskim nacionalizmom – rezultat: moždani udar i smrt. Nakon poočimove smrti, Lukijan Pavlović (koji vraćajući se svojim njemačkim korijenima mijenja ime u Ludwig Bauer) odlazi u Istočnu Njemačku gdje se bavi vanjskopolitičkom analizom. Nakon što je sa ženom pobjegao u Zapadnu Njemačku, ispostavlja se da je analize naručivala 'Stasi' zbog čega postaje persona non grata. Nakon pada Berlinskog zida, poučen iskustvom, iskazuje određenu mjeru skepticizma oko novonastale euforije. Nova, post-blokovska Njemačka ne treba skeptike. Vrativši se nakon svega u Hrvatsku, pokušava se zaposliti u srednjoj školi kao profesor hrvatskog jezika, ali biva odbijen zbog naputka nadležnog Ministarstva koje u toj ulozi vidi isključivo Hrvate. Na kraju balade, neposredno pred početak Domovinskog rata, vraća se na rodnu grudu gdje ga jedne večeri zamjenjuju s pripadnikom 'druge strane' što rezultira udarcem kundakom po glavi. Zadnja rečenica romana poentilistički sažima čitavu sudbinu Lukijana Pavlovića–Obrve: "Čini se da nije njihov... ali nije ni naš."

Ovako postavljen, roman Zavičaj, zaborav funkcionira na dvije bitne razine. Funkcionira kao stvarnošću utemeljena pripovijest o sudbini podunavskih Nijemaca za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata te funkcionira kao alegorijski roman oslobođen okova partikularnog konteksta. Zavičaj, zaborav jedan je od rijetkih romana koji daje glas 'neprijatelju' te mu uz to priznaje pravo na vlastite traume. Kako je velik dio diskursa o Drugom svjetskom ratu ispunjen radovima pobjednika, uloga Nijemaca uglavnom je bila svedena na nekoliko šablonskih uloga. U kontekstu hrvatskog romana o Drugom svjetskom ratu i njegovim posljedicama, o životu u Jugoslaviji i kuriozitetima nacionalne pripadnosti, postojanje treće, nevidljive, strane nameće se kao važan doprinos razumijevanju čitavog razdoblja.

Nažalost, napisan je šezdeset godina prekasno, u trenutku u kojem je diskurs o Drugom svjetskom ratu izgubio svoju važnost i svoj semantički potencijal (barem za većinu onih koji prate suvremenu hrvatsku književnost). Sam Bauer je svjestan vremena u kojem piše te će roman popratiti komentarima, objašnjavajući u fusnotama 'manje poznate riječi i pojmove'. Upravo su fusnote glavni indikator one 'nezahvalne situacije' s početka teksta. Na pet stotina kartica gusto ispisanog teskta, Bauer će očekivati od čitatelja suvereno baratanje pojmovima, organizacijama i idejama prošlih vremena, ali će mu istovremeno nuditi fusnotarna pojašnjenja ispisana leksikom primjerenim kakvom srednjoškolskom satu povijesti. Čitatelju koji poznaje značenje 'crvenog pasoša' u kontekstu blokovske podjele, nije potrebno dodatno pojasniti što je Stasi niti što je Volksdeutscher – stoga se postavlja legitimno pitanje može li čitatelj kojemu su potrebna pojašnjenja poput ovih uopće doživjeti roman? Ukoliko su fusnote integralni dio romana, a ne nesvjesno omalovažavanje čitatelja, tada to znači kako se roman nalazi u problemima. Pokušavajući iz spremnika Povijesti otrgnuti simptomatičnu priču i ponuditi je na čitanje novim generacijama, previdio je koliko je doista velik generacijski jaz među onih odraslih na Kunderi i Solženjicinu i onih odraslih na Twitteru i Facebooku.

Druga razina romana funkcionira unutar okvira zadanog uvodnim riječima – "Svijet opisuju riječi drugih. Gledamo ga kroz napuklo zrcalo sluge." 'Riječi drugih' leže u srži problema s identitetom i velik je dio romana posvećen ovoj raspravi. Sama po sebi, ta ideja ima određenu vrijednost, no unutar romana ista se utjelovljuje na krajnje paušalan način – prije svega zbog toga što Bauer vara. Naime, glavni lik romana nije ništa drugo doli pasivni subjekt kojeg autor baca u fabricirane situacije koje bi trebale poslužiti kao potvrda nemoći pojedinca naspram Povijesti. Takvo što još možemo donekle prihvatiti kao pripovjedni postupak, no kao dio alegorijskog sustava koji bi trebao poslužiti kao izvorište kritike baš i ne možemo.

Prvo desetljeće nakon Drugog svjetskog rata, pisanje romana poput ovoga bilo bi suicidalno, dvadesetak godina kasnije hrabro, tijekom devedesetih oportunistički i traljavo, a danas – danas nažalost uzaludno. Zavičaj, zaborav ostavit će traga kod onih čitatelja koji u njemu uspiju prepoznati odjeke vlastitog iskustva i vlastitih trauma. Kod svih ostalih, Zavičaj, zaborav funkcionirat će kao još jedna od bezbrojnih varijanti iste stare priče o ratu, žrtvama i totalitarnim ideologijama. Priča je to koju doduše valja tu i tamo ponoviti, ali s obzirom na to da ni prijašnje nismo pročitali kako valja, sumnjam kako će Zavičaj, zaborav uspjeti nešto postići. Eventualno će nas učvrstiti u uvjerenju kako je krajnje vrijeme da se hrvatski roman i javni diskurs napokon odmaknu od pola stoljeća stare povijesti.

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.