KRITIKA 11: Joško Radonić

Rasprave o realizmu u književnosti daleko su od završenih. U relativno pravilnim razmacima uzburkaju se književne vode brojnim esejima i polemičkim tekstovima koji bi htjeli još jednom objasniti odnos književnog teksta i izvantekstualne stvarnosti. U očima onih koji nemaju strpljenja za zakučaste akademske tekstove o prirodi književnosti pitanje je vrlo jednostavno - jesu li priče (romani, novele) proživljene ili ne? Implicitna je pretpostavka kako oni 'proživljeniji' romani zauzimaju više mjesto na hijerarhijskoj ljestvici književnosti budući da o životu pričaju istinito, neposredno i bez dugačkih digresija koje su karakteristika književnih, beživotnih, mrtvih, literarnih romana. Slijedeći takvo vrlo jednostavno poetičko načelo, pred nama je još jedan autor koji se dosjetio kako bi mu vlastito, nesumnjivo bogato životno iskustvo moglo otvoriti vrata u svijet književnosti. Ako je priča sve što se od književnosti traži, tada to i nije tako težak posao, zar ne?

Joško Radonić se, kako mu navodi biografska crtica na omotu knjige Labirint (Profil), skitao uzduž i poprijeko evropskoga kontinenta, obavljajući razne živopisne poslove, nad čijom bi se prirodom zgražao poneki renomirani književni um. U Norveškoj se bavio izlovom bakalara, u Nizozemskoj uređivanjem japanskih vrtova, a u Belgiji izbacivanjem nasilnih pijanaca iz noćnih klubova i pokrivanjem krovova. Kako bi legitimirala autorovo zadiranje u književni svijet, bilješka navodi kako je Radonić studirao filozofiju i novinarstvo u dvoranama beogradskih fakulteta. Ovo posljednje trebalo bi čitatelja upozoriti kako autor nije mačji kašalj, kako je svjestan pozicije Duha u vremenu, kako je zajedno s Platonom proživljavao tragediju Sokratove osude i kako u predstojećim pričama neće biti riječi o vrstama udica za izlov ribe i najboljem načinu miješanja cementa. Predstavljajući svekolikom pučanstvu svoju debitantsku zbirku u rosnoj mladenačkoj dobi od pedeset godina, sam je autor odlučio podastrijeti dokaze vlastite kompetencije, dokaze koji potvrđuju kako je, unatoč burnom i skitalačkom životu najamnog radnika imao vremena upoznati se sa nasljeđem suvremene pop-kulture i tradicijom humanističke misli. Nitko valjda ne bi vjerovao knjizi koju bi napisao kakav tokar koji trideset godina nije pomolio nos iz svoje radionice?

'Tri poučne priče umjesto uvoda' otvaraju ovu zbirku i čitatelja u borgesovskoj maniri postavljaju pred zid premrežen imenima poput Mircea Eliadea, Theodora Mommsena, Sokrata, Angeline Jolie i Davida Lyncha. Umjesto uvoda, ove bi kratke priče trebale predstavljati zorno pojašnjenje autorovog snalaženja u referencijalnoj šumi, kao i pouku kako je stvaran svijet, fikciji i mitu unatoč, podložan apsurdnim i melankoličnim pojavama koje se opiru bilo kakvoj razumskoj eksplikaciji. Tek na takvom temelju koji još jednom utvrđuje omiljenu parolu kako život piše drame, ostatak se zbirke može adekvatno primiti i razumjeti.

Ono što slijedi sastoji se od niza dogodovština, anegdotalnih prerada autorovog nomadskog života (jednostavnosti radi, ovdje se nećemo upuštati u prirodu odnosa između autorskog i pripovjedačkog glasa), kojima povremeno prodefilira kakvo poznato ime, poput Heideggera, Nicka Cavea ili Rolling Stonesa. Većina ovih dogodovština neugodno nalikuje onoj vrsti lovačkih priča kakve se prepričavaju na trač-kavama sa starim prijateljima, pričama koje u sebi nose generacijsku nesreću, prikriveno ludilo ili neki od sličnih, općih opisnih znakova za koje se oduvijek znalo kako se mogu pripisati njihovim protagonistima. Ispod svega, ispod banalne i površne romantike, ispod manire prepametnog pripovjedača koji na stvari i događaje gleda s visoke, nedodirljive pozicije krije se još jedno svjedočansto o Balkanu kao tvornici naroda, mjestu polusvijeta bez morala čije se jedino, agresivno načelo nije mijenjalo od vremena ilirskih plemena koja su se međusobno klala na ovim prostorima. Ovaj se balkanski melos kojim dominiraju snalažljivi prevaranti, sitni šverceri, najamni radnici svih vrsta i oblika (konstantna simbolika jugoslavenskih i post-jugoslavenskih filmova), proteže evropskim migracijskim rutama kojima i danas prolaze razni gastarbajteri, a birokratska Europa koja svojom kodifikacijom nameće lažnu sliku o svijetu i životu u susretu sa prljavim naturalizmom nužno biva poražena.

Tematski okvir Radonićevih priča, premda dobrano iznošen, dovoljno je zanimljiv da okupira vikend-čitatelja svojim odmetničkim glamurom, galerijom simpatičnih pripadnika svijeta iza reflektora i besmislenim, apsurdnim događajima u kojima ih redovito nalazimo. Ono što nikako, ma koliko se trudili, ne nalazimo u ovoj zbirci književna je obrada – stil, jezik i umijeće pripovijedanja koje bi nas uvjerilo kako je knjiga Josipa Radonića upravo ona koju ćemo izabrati izmeđ' stotina drugih.

Dakako, ako književnost promatrate kao skup više ili manje kaotičnih referenci na ovaj ili onaj događaj iz povijesti kulture, tada Labirintu nećete moći ništa zamjeriti. Ako pak od književnika očekujete suvereno baratanje jezikom, sposobnost kreiranja zaokružene cjeline sa čvrstom strukturom ili angažirani komentar na suvremenost, tada ćete se naći pred hrpom problema.

Radonić ostavlja svoje likove i radnje nedorečenima, prepuštajući čitatelju da sam donese odluku o postupcima i događajima koji mu se odvijaju pred očima. Dok je ovakva bezlična, pretpostavljeno objektivna manira u novom francuskom romanu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća funkcionirala kao opreka uspostavljenoj tradiciji romana, u suvremenom shvaćanju književnosti, u kojemu je teško biti opreka bilo čemu, ista se pokazuje kao beskrvna, hladna manira koja čitatelja uvelike odbija od teksta. Priče iz Labirinta, ogoljene do banalnosti, nalikuju bezbrojnim video-isječcima sa YouTubea, snimljenim jeftinom kamerom sa mobitela i uploadanim na web bez posebnih intencija;  vizualno zaustavljanje nekog vremena i prostora koje je postalo dokona zabava, apsurd i predmet ismijavanja. Dok si video-umjetnost takvo nešto i može dopustiti, književnost ne može. Budući da se njene ideje prenose isključivo preko jezika, ogoljavanje tog istog jezika sve do razine novinarskog ili administrativnog stila, kolikogod pogodovalo prosječnom konzumentu, u estetskom smislu ima efekt šake u oko. Kad bi Labirint bio promišljena estetska provokacija, tad bi takav postupak još i imao smisla – ovako, riječ je tek o lošem zanatu.

Cjelokupni se dojam popravlja tek pri kraju knjige u kojem je očevidan pomak prema boljem. Priče 'Ja nisam tvoja (//ovo nije tipfeler :-)//) pas' i 'Balkan route' svjedoče o tome kako je autor sposoban u tkivo teksta unijeti vlastiti komentar, a bez da se isti doživi kao visokopatetična općeljudska pouka neukom čitatelju. Posljednje dvije priče približavaju se felinijevskoj poetičnosti, opčinjenosti malim, naoko nevažnim detaljima koji čine kompleksan sustav života papirnatih likova. Ljubav za detalj i emotivna povezanost sa svijetom vlastitih likova čine od ovih dviju priča najsvjetlije trenutke čitave zbirke. Tek nakon njih ostatak se zbirke doima kao golema, nedovršena radna bilježnica koja je prije vremena požurila u tiskare. Kad bismo se bavili spekulacijom, mogli bismo samo žaliti što Radonić nije sposobniji pisac pa da napokon dade glas krovopokrivačima, vrtlarima i zaštitarima, pritajenim skupinama koje se sustavno zanemaruju naspram pripadnika glamuroznijih zanimanja iz više srednje klase čiji problemi i dogodovštine već dugo dominiraju književnim svijetom. Ako je suditi po ovoj zbirci, na njihovog predstavnika morat ćemo još pričekati.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.