'Kako se razbijaju tanjurići': Ja nisam hrvatski pjesnik

U godini iza nas u razmaku od svega nekoliko mjeseci dobili smo čak dvije antologije queer književnosti: Booksa je objavila QUEER BALKAN (ur. Ivana Dražić i Lara Mitraković), zbirku raznorodnih književnih tekstova sa područje šire regije (uz bivše jugoslovenske republike tu su i Albanija, Grčka, Rumunija, Bugarska), dok je u izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljena knjiga Rušenje četiri zida: Antologija regionalne queer poezije (ur. Đorđe Simić i Denis Ćosić). Premda antologiziranje queer književnosti nije ništa novo (čak bi se moglo reći da su joj antologije, zajedničke zbirke i zbornici dugo bili utočište) ovo interesantno poklapanje u hrvatskom izdavaštvu možda navješćuje neke nove vjetrove – no tu ćemo raspravu ostaviti onima koji se odluče ozbiljnije kritički pozabaviti dometima pomenutih izdanja. Spominjem ih jer su me ponukale na razmišljanje: da li su famozna četiri zida doista napukla? Koliko su uspješno queer poetike prodrle u literarni mainstream? Kako ih čitamo i koliko ozbiljno kritički tretiramo danas u odnosu na, recimo, period prije deset ili dvadeset godina?

Zbirka poezije Maka Maslaća Kako se razbijaju tanjurići također, iako ne uvijek svojim sadržajem, otvara ta kontekstualna pitanja, i, iako naravno ne mogu reći da na njih imam konačan odgovor, niti je tome mjesto u ovom tekstu, svakako mogu zabilježiti bar tračak optimizma, dojam da i iskustva koja nisu heteronormativna konačno dobijaju pažnju koju zaslužuju. Ova zbirka poezije dio je jednog, nadam se, pozitivnog pomaka, i vjerovatno bi teško bila objavljena bez tzv. projektne podrške, kod velikog izdavača, da nema tog upornog i tihog rada solidarne i podržavajuće književne zajednice koja uporno gradi prostore slobode i sigurnosti. Maslać iza sebe ima objavljen roman Junak ili čudovište (Durieux, 2018), ispovjednu prozu o mentalnoj bolesti i rehabilitaciji i znano je ime, kako u književnim tako i u LGBTIQ+ aktivističkim krugovima Hrvatske, u posljednje vrijeme kao urednik na portalu VoxFeminae. Spominjem ovo ne samo zato što je roman ostao ponešto nezapažen, nego i zato jer zbirka poezije na koju se ovdje osvrćem djelomično počiva na istoj idejno-motivskoj osnovi, ali se konceptualno drugačije usmjerava, istražujući, prije svega, nebinarni rodni identitet i lezbijsku seksualnost, granajući se suvereno potom iz tog motivskog središta ka drugim velikim i malim poetskim temama.

Zbirku formalno karakteriziraju slobodni stih i generalno metrička razbarušenost, te otvorenost ka križanju proznog i poetskog, čak mjestimice i dramskog iskaza. Pjesme su podijeljene u četiri tematska ciklusa. O primarnim i sekundarnim karakteristikama naslov je ciklusa koji vrlo direktno, ponešto eliptično, govori o rodnoidentitarnim traženjima i transformacijama, dok su Lezbijske, dakako, ljubavne pjesme o jednoj radosnoj, stabilnoj ljubavnoj uniji. U ciklusu Sinko Maslać piše o djetinjstvu i porodičnim odnosima kroz perspektivu djeteta/adolescenta, a u enigmatičnom Kroz usta iz usta zalazi u teme mentalnog zdravlja, vraćajući se na drugačiji način temama rodne tranzicije i disforije, iznutra. Ovaj intimistički tematski spektar samo je prividno ograničen, ustvari je vrlo dobro odabran, jer daje vodećem poetskom glasu koheziju i fokusiranost te nepatvorenu autentičnost uprkos povremenim izletima u hermetizam i izražajni solipsizam, što ju pak ne priječi da svojim poetskim dalekozorom zagleda i u šire implikacije jednog singularnog queer iskustva.

Krenimo od naslovne metafore – razbijanje tanjurića u pjesmi koja naslov posuđuje knjizi, sasvim je očigledno slika koja sugerira odbacivanje sekundarnih spolnih karakteristika, slika nasilna uprkos pratećem deminutivu, ali postavljena u oblik implicitnog pitanja koje nas kao čitaoce upućuje na način, ili, još preciznije, proces koji traje. No razbijanje nije jednoznačno destruktivan čin, to je, uprkos prvotnim konotacijama, traženje i početak ponovne izgradnje sopstva. Čak kada priznaje ne znam kako da razbijem tanjuriće za kavu, lirski subjekt odlučno i samosvjesno konstatira: ja ni ne pijem kafu. Što će mi tanjurići? Stvarno nasilje je, zapravo, utiskivanje očekivanog rodnog identiteta u mlado biće, što je dodatno u naslovnoj pjesmi potcrtano brutalnim, ali i duhovitim dijaloškim strofama.

Tijelo je u centru Maslaćevog pjesničkog interesa – tijelo je ono u šta okolina utiskuje vlastite percepcije i očekivanja, ali i ono što lirski subjekt sam(a) preispituje, bilo u javnosti, bilo u samoći vlastite sobe, pred ogledalom. Potraga lirskog subjekta za samoaktualizacijom upravo kroz to i takvo tijelo, neuklopljeno u heteronormativnu matricu, nerijetko je predočena intenzivnim slikama boli, na momente skoro pa gotskih slikea tjelesne patnje: Gulilicom za krumpire ostrugala bih bedra, grudi i / bokove, / da vidim što je ispod, da saznam što je ispod, / znam što je ispod (De profundis); Gradnja će tijelo rasprsnuti iznutra (...) kokice prskaju iz vrućeg znoja (Vanjski gym); Neko šalje impulse od mozga do mojih šaka: udarajte / u zid (Bajke za laku noć). Čak su i slike erotskog zadovoljstva nabijene bolnim senzacijama: (...) dva su se zapešća oderala nježno, glatko (...) doticaji prekriženih nogu, / kao struganje koljena po toboganu ljeti / i jedva te čujem / od glasnog pucketanja kože koja gori (36). A naročito su impresivne (i duhovite) one iz triptiha Tri teorije o dječjoj seksualnosti: Sestro, šarafciger, / ulazi u mene pod bolničkom plahtom (...) Bicikl sam na popravku: raširenih pedala / sunčam se u podrumu dok ne bude gotovo.

Razumljivo je da su slike patnje i trpljenja među upadljivijim doživljajima ove zbirke; utisku o njihovoj važnosti doprinosi i to što su mjesto našle u naslovu, i da, za očekivati je da će se rodna tranzicija poetski slikati kroz bol. Međutim, bilo bi greška previdjeti da su imaginativna izvorišta Maslaćeve poezije o tijelu ipak mnogo raznolikija, jer slike dolaze iz različitih životnih sfera: od tjelovježbe i plivanja, preko sklapanje igračkice iz Kinder jajeta, konačno, možda i najefektnije, u štosu (Bila sam u nevolji s rodom / ali je odletjela na jug, kojom se ciklus efektno i završava). Ustvari, najtačnije je reći da zbirka ima gotovo programsku namjeru da pokaže kako patnje i trpljenja nisu jedina realnost rodno nebinarnih i transrodnih osoba upravo zato što fokus kontinuirano prebacuje na užitak i zadovoljstvo koje tijelo može pružiti. Mjesto gdje pronalazimo i muku i ljepotu je svakodnevnica, ta „šuma simbola“ kojom kročimo u dnevnoj rutini, u najbanalnijim zadacima poput kupovine, gledanja televizije, kupanja, ali ka njima put je najkraći u svečanim trenucima ljubavnog sjedinjenja. Primjerice, ciklus Lezbijske pun je treperave zaljubljenosti koja kulminira u blaženom času, dok u tijelima gore zapetljane božićne lampice, i kao da se tijelo u ljubavlju i erotikom oporavlja od pokore samotraženja. U presijecanju tame svjetlošću i kr(ije)pljenju bola užitkom vidi se po-etička zrelost pjesnika koji osviješteno i političko bira da naglašava nadu i radost, euforiju uprkos očevidno sumornoj realnosti u kojoj žive queer osobe na ovim prostorima. Žudnja za životom kao takvim, bez uljepšavanja. Sam autor i promotorke zbirke naglašavaju kako ona nudi rodnu euforiju umjesto rodne disforije – možda je upravo taj moto najadekvatniji ključ za čitanje ove zbirke.

Važan dio te strategije je svakako vidljiv u učestalom korištenju popkulturnih referenci i humora. Zašto ne reći i da je, između ostaloga, i zabavno pratiti kako se lirski subjekt ove knjige tokom odrastanja otkriva i prepoznaje gledajući televizijske serije poput The L Word i Seks i grad ili slušajući Madonnin opus mnogo više nego što se pjesnički izgrađuje u, primjerice, manje ili više tradicionalnoj lektiri. U vezi s tim, u jednoj od najdovitljivijih pjesama zbirke, ona vrlo efektno i eksplicitno određuje šta to ona nije: Ne mogu s tobom cijeli dan brojati / pupoljke po dvorištu, baka / skupljati sjemenje noćnih frajli / i tepati cvijeću. / Ja nisam hrvatski pjesnik. (Kuća cvijeća). Popkulturne heroine ispred su svakog kanonskog književnog teksta, koji u ovoj zbirci može figurirati samo parodijski, i osvježavajuće je što u ovoj knjizi one ustoličene u svojevrsni queer panteon. No Maslać nije cvijet bez korijena – u alternativnom kanonu ove zbirke odmah do Madonne je i Sylvia Plath na koju se referira u odličnoj pjesmi Lady Lazarus II, šetaju tim stihovima Helene Cixous, Monique Wittig... Ima tu određene nepatvorenosti koja sjajno će sjajno generacijski komunicirati, nasmijavati, rastjerivati tmurnu surovost stvarnosti u kojoj transrodne osobe žive, ali i ojačavati vlastiti, nehijerarhizirani feministički i queer kanon. Konačno, vedri i humorni tonovi karakteristični su i za pjesme u kojima se lirski subjekt obraća ženskim srodnicima – majci i baki – posebice u ciklusu Sinko čiji je naslov jasna ironijska referenca na dobru poznatu balkansku navadu tepanja ženskoj djeci u muškom rodu. Poigravajući se s tim motivom u transrodnom ključu, Maslać ostvaruje ironijsku višeperspektivnost koja uvjerljivo predočava odrastanje u konzervativnoj sredini, ali, uprkos svemu, otvara vrata razumijevanja i podrške, prigrlivši paradoks jezika, preoznačivši ga.

Jedan od zanimljivijih značenjskih aspekata zbirke jeste križanje motiva rodne tranzicije sa univerzalnim motivima odrastanja i adolescentske transformacije. Čini se da upravo tu zbirka ispisuje retke s kojima se može identificirati svako ko se, odrastajući, batrgao u čahuri koju mu zadaju društvene konvencije; bilo da bilježi zrelu seksualnost ili njene tragove u djetinjstvu, u njoj pulsira otkrivalačka pjesnička strast prema sebi i svijetu, a i sebi u svijetu. Taj paradoks univerzalizma u partikularnome, međutim, ponekad rezultira početničkim pjesničkim postupcima, čak i figurama ponešto očiglednim, očekivanim, suviše školskim. Određen broj pjesama dolazi iz vrlo razumljivog impulsa pozornog samopromatranja koje prirodno oblikuje metaforikom gledanja, očiju, ogledala, dalekozora... Mogla bi se tu prepoznati jedna početnička pjesnička žudnja za raspakivanjem svijeta i sebe da bi se razumjelo (Spektakl javnih smaknuća), a sličan efekat ostavlja i fascinacija aktom gledanja ne bi li se svakodnevnici dala očuđujuća patina (I ja neću znati jesam li samo par očiju / ili me ima još (Dalekozor); Već sam danima najviše oči (Stoimena Crikvenica)), te metaforika zvijezda ili krhotina stakla.

Nisam do kraja sigurna u kojoj mjeri ovi odabiri predstavljaju imaginarno poštapanje lektirnom metaforikom koja, nedvojbeno, ima potencijal otvoreno komunicirati, aktivirajući univerzalnu prepoznatljivost – sasvim je moguće da se ove odluke odvijaju na podsvjesnom nivou, pod utjecajem, recimo, modernističke poezije. Naravno, nijedan motiv, nijedna tema nije nikada do kraja potrošena, i ovdje je sasvim sigurno nedvojben autorov talenat koji i izanđaloj metaforici može podariti nova značenja; dobar je primjer kako je metafora ogledala u pjesmi Fragile identity – do not bend konceptualno efektno uklopljena u temu rodne nenormativnosti. Izbjegavam ogledalo da sebe krivo / ne imenujem, piše Maslać i u pjesmi Bajke za laku noć, otvarajući nove rukavce pjesničkog uobličenja dobro poznate slike. Nažalost, pjesme poput Dalekozora pokazuju ograničenja tog pristupa, rezultirajući u ponešto plitkoj konceptualizaciji noseće metafore, a dodatnu zbunjenost mogu izazvati pjesme posljednjeg ciklusa, koje se oslanjaju na nešto inovativniji motivski imaginarij, ali ne uspijevaju do kraja komunicirati, ostajući lebdjeti u neodređenoj hermetičkoj izmaglici ili na granici interne šale (npr. Prvi tjedan je najgori, Crni štakor).

Stanovita raštimanost zbirke povremeno narušava stilsko jedinstvo inače dosta dobro koncipirane cjeline. Početničko-pomodarski hermetizam zbog kojeg su neke pjesme tek malo više od odbljesaka svakodnevnice, te stanovita suspregnutost imaginacije koja autora tjera ka ponešto očekivanoj metaforici, ipak ne kvare utisak u cjelini. Zbirka Kako se razbijaju tanjurići Maka Maslaća u mnogome je autentično pjesničko štivo koje najbolje funkcionira kada je nepatvoreno i otvoreno, i kada odvažno kopa po sebi, dajući vrijedan poetski upliv u iskustvo rodne nebinarnosti sa dobro kalibriranom (i) političkom porukom o tome kako se životi queer osoba ne iscrpljuju u boli i strahu, nego se svakim danom iznova gradi krhka, ali sve stabilnija struktura nade. Među najvećim kvalitetima zbirke je svakako beskompromisna odlučnost u bavljenju temom, fokus koji se ne raspršuje i ne oklijeva. Tome bih dodala da, i kada tretira najintimnije, najteže životne prekretnice, u svojoj borbi s konzervativizmom sredine, koliko i sa samom sobom, lirski subjekt nikada ne zapada u lamentaciju, nego potresnu dirljivost doseže kroz humorno sagledavanje sebe, ali i kontinuirano traganje za vedrinom i radošću u svijetu koji mu nije naklonjen. Neujednačenosti i nedostaci, iako prisutni, svjedoče poetski glas koji se traži i kojeg i ubuduće treba imat i na radaru, a, što je još važnije, ne bacaju u sjenu važnost zbirke koja osvjetljava živote ljudi za koje su ovdašnja književnost i javnost najčešće sramotno slijepe.