I nihilizam i nada

Kada neka spisateljica, k tome još u svojim dvadesetim godinama, u svijet pogurne roman koji se oslanja na tradicije velikih mislioca i filozofa, u kojem uspješno raspravlja i daje svoj pečat idejama koje od pamtivijeka more čovječanstvo, čija radnja se usto prostire područjima koja su prosječnom čitatelju s balkanskih prostora daleki ili nepoznati, može se raditi ili o prepotentnosti, ili o genijalnosti. 

Ako uzmemo u obzir rijetkost pojave istinskog genija, tada je čitanje djela ambicioznog poput Strašne djece Averroesove tim više začudna i vrijedna pojava. Genijalnom bismo mogli nazvati njegovu autoricu, sarajevsku spisateljicu Eminu Smailbegović. Onih nekoliko biografskih crtica koju korice knjige čitatelju nude dovoljno je za zaključiti da se radi o humanistički svestranoj i kreativnoj autorici, dojam koji potkrepljuje i izvrsna prihvaćenost njenog debitantskog romana Via Appia. Strašna djeca Averoessova njen je drugi roman, koji pak na ograničenom broju stranica pruža neograničene mogućnosti razmišljanja, propitkivanja i ponovnog mu vraćanja. 

Ovu knjigu u mnogočemu definira određena izmještenost. Za početak, njena radnja čini se izmještena iz konteksta suvremenih zbivanja našeg balkanskog prostora i smještena je na Iberski poluotok, u toplu Španjolsku, što priči potencijalno daje određenu egzotičnost u očima ovdašnjih čitatelja. Na samom početku, među arkadama i bazenima srednjovjekovne granadske palače, čitatelj upoznaje dvoje protagonista, arheologinju Celiju i profesora srednjovjekovne filozofije Jorgija. Njih dvoje nekoć davno bili su partneri, a sada se na istom mjestu zatiču nakon dvadeset godina, ona jer prodaje obiteljsku kuću, on kao gostujući profesor na fakultetu. Čitatelj se s njima povezuje prateći njihove razgovore i promišljanja, mrvice iz njihove prošlosti, obitelji, profesionalnog i privatnog života u kojima dotiču općeljudske, bliske potrebe i pitanja, ponajprije ona o vlastitom pripadanju te smislu u kaosu suvremenog svijeta. 

Za razvoj okvirne priče romana i spomenutih protagonista od posebne su važnosti ne tako davna prošlost Španjolske, njena politička previranja pod vladavinom Francisca Franca i načini na koje su razdori u državi i društvu oblikovali obitelji likova. Primjerice, jedna od sudbina u romanu vezana je uz praksu krađe i prodaje novorođenčadi čiji su roditelji bili nepodobni pojedinci, odnosno, protivnicima Francove diktature. Celia i Jorgi obilježeni su frankističkom, odnosno republikanskom obiteljskom poviješću, a njihova međusobna dihotomija upogonjuje i intelektualne rasprave koje jedno s drugim vode i kroz koje čitatelj razotkriva njihove osobnosti, neuroze te prirodu njihovog odnosa i bliskosti. Paralelno s tim dijelom romana, raspliće se priča izmještena u srednji vijek, u drugu polovicu dvanaestog stoljeća, a koja prati djevojčicu Aksu, koja je kao dijete bila napuštena i prepuštena rijeci, a kojoj je dom pružila obitelj islamskog filozofa, pravnika i liječnika Averroesa, ujedno i idejna okosnica knjige.    

Averroes, ili Ibn Rušd, dvanaestostoljetni mislilac, poznat je kao jedan od najznačajnijih komentatora Aristotelovih djela te začetnik europskog racionalizma. Njegovim uvelike uništenim, izgubljenim ili zaboravljenim opusom bavi se Jorgijev lik. Radnja romana ispresijecana je njegovim predavanjem studentima u kojem Averroesa obilato spominje - referira se, primjerice, na njegovo izučavanje Aristotelove Metafizike i Države, ili koncept paradoksa Božje svemoći - a osim toga, u tekst su interpolirani i govori Akse, koja je stasala u vrsnu retoričarku, te pismima i bilješkama Jorgija i Celije. Intertekstualnost te metatekstualnost su, dakle, jedna od glavnih obilježja ovog romana. 

Takvo poigravanje autorici dopušta da neopterećeno skače s teme na temu, s discipline na disciplinu, no uvijek pri tom ostajući u okvirima koji knjigu čine homogenom cjelinom. Naime, Jorgi je u svojim filozofskim nastojanjima, na neki način, suvremeni pandan Averroesu, kao što i siroče Aksa svoju paralelu pronalazi u Celijinoj potrazi za porijeklom, vlastitim značenjem i identitetom. Kroz njihove priče i uvide u živote te odnose s obitelji i bliskim osobama spisateljica suptilno ocrtava povijest čitavog europskog kontinenta i upozorava na inherentnu multikulturalnost na kojoj počiva čitava povijest naše civilizacije čijem potiranju i negiranju danas posebice svjedočimo. Sam Averroes ponajbolje utjelovljuje tu kontradiktornost, bivajući muslimanskim učenjakom koji ponovno otkriva Aristotela i začinje europski realizam, da bi potom bio prognan, a djela mu većinski uništena. 

Bitna poruka koja se iz knjige iščitava jest i ona o važnosti i svrsi filozofije - autorica kroz protagoniste kao da piše manifest njenoj sposobnosti da održi vitalnost intelekta, pruži nadu u svrhovitost znatiželje i propitkivanja te bude alat ne samo odabranih i prosvijetljenih, već širokih masa. U tome većinom i uspijeva, no ipak se postavlja pitanje može li i sam roman biti sredstvo tog osvještavanja - naime, on nipošto nije lagano štivo, i autorica se u njemu nerijetko raspojasala pojmovima i konceptima - "homologacijom", "paratekstovima", "suprotstavljenosti kosmološkog i fizičkog argumenta" - koji će prosječno (ne)upućenog čitatelja možebitno obeshrabriti ili ga zakinuti za puni doživljaj. Isto tako, lik Jorgija u svom predavanju govori o istraživanju i bavljenju filozofijom koje ne počiva na tekstu, odnosno, o formiranju stavova koji se ne drže grčevito za knjige koje tvore kanon razmišljanja kroz povijest. Ovo izvrsno funkcionira na razini romana koji počiva na postmodernističkoj referencijalnosti, no isto tako pomalo gubi prosvjetljujuću misiju time što neprestano gurka na ponovno iščitavanje, ili pak guglanje koje bi umirilo potencijalnu intelektualnu nedostatnost čitatelja koji nije očekivao da će razumijevanje pročitanog morati biti produkt izazovnog rada i truda.

Iako zgusnuto na tek nešto više od stotinu stranica, pripovijedanje Emine Smailbegoić široko je i impozantno, gotovo epsko, poput veličanstvenih krajolika koje upijamo tijekom spore i sanjive vožnje vlakom. Ne manjka joj niti duhovitosti i ironičnosti kojima ne štedi likove, ideje koje promišlja, pa ni vlastiti tekst. Stil Emine Smailbegović uvelike odudara od pripovijedanja kakvo zatičemo u trenutnoj književnoj produkciji, možda ga čak i nadilazi. Njene duge, slikovite rečenice (ponekad, doduše, preduge i preslikovite, zbog čega se čitatelj lako može izgubiti i ostati bez pažnje) na idejnoj se razini besprijekorno vežu jedna na drugu, tvoreći monumentalno zdanje teksta, bogato detaljima, referencama, povijesti i geografijom, što svjedoči konceptualnoj promišljenosti i erudiciji autorice. U isto vrijeme, tekst se zbog silnih metafora, usporedbi, alegorija i digresija ipak čini dosta zagušen, opterećen osjetilnim i lirskim viškovima te mnogobrojnim "mudrim mislima", kao da je možda zahtijevao nešto čvršću uredničku ruku koja bi ga pročistila i oslobodila glavnu ideju. 

Strašna djeca Averroesova knjiga je koja se ne čita lako. Svaka stranica od čitatelja zahtijeva posvemašnju pozornost i posvećenost, pa i povremenu provjeru i nadogradnju znanja kojim smatra da barata. U isto vrijeme, knjiga je to koja najviše daje kada joj se vjerno vrati, jer njena dimenzija teško se može u prvi mah potpuno dokučiti. Emina Smailbegović u njoj je ispričala više sjetnih priča - jednu o nihilistički nastrojenim intelektualcima i ukorijenjenosti u prošlost koje se možda niti ne sjećaju, a koja ih ipak određuje; jednu o nemjerljivo značajnom, a iz povijesti i pamćenja nepravedno istisnutog mislioca; jednu o potragama i paradoksima koji muče čovjekovu svijest. No jedna priča jest i ona o nadi - nadi u spoznaju, važnost širine perspektiva i smisao neumorne potrage za istinom. Prozvali je na kraju dana genijalnim autorskim glasom ili ne, Emina Smailbegović zasigurno je ime vrijedno čitanja i uzbuđenog čekanja njenih idućih književnih poduhvata.