'Hipofiza u egzilu': Rat urezan u tijelo

O ratu i njegovim posljedicama iz prve sam ruke čula najviše od svoje mame. Tata, koji je dio ratnih godina proveo spašavajući glavu po ratištima, o njima nije naročito rječit. Jedino sam od mame slušala o strahu pred uzbunama, vijestima s radija, skučenosti podruma, odsječenosti i izbezumljenosti. Generaciji rođenoj neposredno prije, nakon ili tijekom rata, koja je sretna jer ga nije iskusila ili je tada bila premlada da ga se sjeća, svjedočanstva i iskustva bliskih ljudi jedini su autentičan doticaj s tim dijelom naše povijesti, i jedino su što nas dijeli od potpune apatije i cinizma spram društva i stanja kakvo je tijekom našeg odrastanja nastalo te diskursa o ratu koji samo prolongira podjele i nesnošljivosti. Književnost nadahnuta ponajprije strahotama prouzročenima ratovanjem na Balkanu stoga često meni i generacijski bliskim prijateljima i poznanicima, svjesno i nepravedno, refleksno izaziva otpor i otklon. 

S tim sam mislima počela čitati i roman Hipofiza u egzilu književnice i novinarke Sofije Kordić koji kroničarski bilježi turbulentnu i polarizirajuću dekadu i pol novije povijesti bivših zemalja Jugoslavije, počevši od 1991. godine. Roman je na naše police stigao relativno nedavno i s velikim zakašnjenjem, dok su srpsko i češko izdanje svjetlo dana ugledali još 2018. godine. Čitanje ove knjige, međutim, ubrzo sam se uvjerila, nije bilo obilježeno uobičajenim osjećajem zamora (anti)ratnom književnošću.

Već letimičnim pogledom na biografiju autorice naslutiti se može da se radi o autobiografskom romanu. Njegova glavna junakinja, Mia, kao i Sofija Kordić, rodom je iz Zadra, studirala je u Beogradu, usavršavala se u Nizozemskoj, a karijeru i obitelj izgradila u Pragu. No, za roman je ponajviše bitna nacionalnost – ona potječe iz srpske obitelji, a zaljubljena je u Hrvata. Kao takva tijekom ratnih godina ne može pripadati niti srpskom niti hrvatskom narodu, i istovremeno je izdajica za oba. Stoga je egzil ono što joj preostaje, prostor u kojem se pokušava graditi ispočetka, često bezuspješno, kontinuirano trpeći brojanje krvnih zrnaca, loše politike, gušenje plemenitih ideja i urezanost rata u vlastito tijelo.

Dijelovi teksta pisani iz njene perspektive čine okosnicu romana, a s njima se isprepliću pisma njenih prijateljica koja nadopunjavaju izvještaj o društvenom i političkom stanju prostora bivše Jugoslavije, ali i puno šireg područja, također obilježenog ratnim katastrofama. Geografska uporišta romana su Zadar, Beograd, Prag, Zrenjanin, Tel Aviv i London; radnja se proteže kroz zadnje godine prošlog stoljeća, preko ratova u Bosni, na Kosovu, Izraelsko-palestinskog sukoba, a završava u prvim godinama ovoga.

Autoričina profesija te njeno bogato novinarsko iskustvo i informiranost očigledni su na gotovo svakoj stranici knjige. Junakinje romana, s neskrivenom kritikom i svjesne besmisla podjela i sukoba, osvrću se na protagoniste društvene i političke scene države u kojoj u određenom trenu žive, na kontroverze i afere, na okupirane gradove, masakre, događaje koji su svojedobno odzvanjali s dnevnika i televizija te punili članke novina. Svaku od tih žena određuju stanja, ograničenja i okovi njihovih sredina, raspadi sustava koji ih tjeraju da sreću i zadovoljstvo pokušaju pronaći na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj osobi. Društvene okolnosti isprepliću se i uvjetuju njihove osobne živote, karijere, ljubavi i obitelji, te čitatelj upoznaje svaku od njih ponaosob i dobiva intiman uvid u njihove žudnje, životne promašaje i strahove.

Najistaknutija priča jest, naravno, ona protagonistice, novinarke Mije, koja godinama pokušava začeti i više se puta podvrgava pokušajima umjetne oplodnje, sve kako bi se više puta razočarala. Svoj osobni rat vodi s hormonima, odnosno, hipofizom, koju proglašava podivljalom zbog trauma iz ratnih godina, dovodeći opet priču na sam početak, čineći puni krug utjecaja boleštine rata. Mijin egzil je time mnogostruk – rat ju je izmjestio fizički, tjelesno, hormonalno, duševno, i u prostoru romana pokušava dohvatiti sidrište.

Postojanu okosnicu njene priče predstavlja njen dečko, a potom i suprug Marko. I sam promatran pogrdno s obje strane ideologije, s Mijom želi skrojiti vlastiti svijet bez upliva i besmisla nacionalnih predznaka. Njen odnos s Markom možda je i najsnažnija antiratna poruka romana jer je on gotovo jedini aspekt Mijinog života koji opstaje ratu i patnji usprkos. Njegova zrelost posebice do izražaja dolazi na trnovitom putu stvaranja obitelji i mnogih neuspjelih pokušaja dobivanja djeteta, u čemu jedno drugome nisu dodatna frustracija i teret, već podrška i oslonac. Roman se u neku ruku može shvatiti i kao autoričina nježna posveta svom partneru, ljubavi koja i u doba smrti uspijeva poroditi život,  njihovom zajedničkom svemiru, otežanom, ali ne i pokorenom zbivanjima izvan njega. I premda se kroz knjigu ne prolazi s optimizmom i nadom, priča glavne junakinje ulijeva kap vedrine, toplinu koja opstaje i koju je vrijedno čuvati čak i kad svi ostali mehanizmi stvarnosti zakažu.

Čitanje Hipofize u egzilu ujedno je i težak i lagan poduhvat. Prolazeći s junakinjama kroz opisane događaje, ratove, sukobe i patnje, bilo da smo njima i sami svjedočili, bilo da su zamagljeni dio našeg sjećanja, ili smo o njima tek slušali na satovima povijesti, nemoguće je, poput njih, ne osjećati se sumorno, očajno i pobijeđeno. I premda se tekst u mnogočemu može smatrati dokumentarističkim, autorica je u njega unijela dovoljno humanosti i velika zbivanja provukla kroz filter doživljaja običnog, malog čovjeka, što ga čini još potresnijim, a sam rat apsurdnijim. Kroz roman bespoštedno tutnji i glazba te kultura koja oblikuje mladost junakinja. Tom bliskošću perspektiva autorica lako uvlači čitatelja u tekst, nemalo koristi i humor, oštro i pronicljivo iznosi vlastite stavove i osjećaje, a česta poetičnost jezika još snažnije iznosi poruku, pobunu i, naposljetku, nemoć i besmisao. Zamjeriti se eventualno može stilski nedovoljno jasno razlučivanje glasova pojedinih likova, no ono u ovakvom romanu i ne predstavlja osobitu boljku, već usmjerava pažnju na njegovu glavnu misao.

Dojma sam da je roman, budući da je autobiografski, ili barem u najmanju ruku nadahnut autobiografskim detaljima, bio potreban ponajviše samoj autorici, kao sredstvo pretakanja na papir svih nesigurnosti, trauma i tjeskoba s kojima se suočavala kroz rat, seljenja i izmještanja. Rezultat je snažan tekst koji djeluje poput prodornog krika žene koja ne može definirati svoju pripadnost, i stoga ne uspijeva pronaći identitet i uporište, domovinu koja bi joj bila polazišna točka. Međutim, roman je jednako tako upućen i današnjem svijetu koji se guši u podjelama, neslobodama i ratovanjima, usprkos činjenici da je već odavno zagazio u 21. stoljeće, naoko istoznačnici osviještenosti i senzibiliziranosti. U romanu prisutne teme imigracije, fašizma, radikalizma, govora mržnje, potlačenosti manjina i sličnih terora i dalje su sveprisutne u našoj svakodnevici i zbivaju se u istom obliku, možda samo drugim ljudima i u zemljama s kojima nas dijeli dovoljno granica. Utoliko je ovaj roman, osim zrelog i nenametljivo napisanog književnog djela, i okrutno suočavanje društva sa samim sobom i činjenicom da ratovi nikada ne završavaju, već se prelijevaju jedan u drugi u začaranom krugu, da je nasilje sveprisutno i vječno, da su ljudi i dalje jednako ukaljani nesnošljivošću i nacionalizmom, i da su naša idealistička uvjerenja u dobrotu i razum tek koprena koja nam naivno prekriva oči da ne vide iskonsku surovost svijeta i čovjeka.

Naposljetku, roman je i jasno upozorenje na suludost polarizacija, stavljanje etiketa na "naše" i "tuđe", razlučivanje krvnih zrnaca, boja kože, pravih i pogrešnih bogova te poziv da i naša generacija ne bude jedna od bezbroj koja će svojoj djeci moći prepričavati vlastito iskustvo ratnih godina i nezamislivih događaja.