Priče nastaju u mraku

Novi roman Dubravke Ugrešić pravi je tour de force. Širokim je zamasima svog britkog pera autorica obuhvatila te uglavnom uspješno i na svoj specifično zaigran način povezala pozamašan broj vječnih tema ne samo svog opusa već i književnosti kao takve: identitet, pisanje, isprepletenost fikcije i stvarnosti, mjesto žena u književnom kanonu, fenomen izbjeglištva, jugoslavenski i postjugoslavenski mentalitet, nepouzdanost sjećanja. 

Uz to, kroz roman autorica koristi još jedan svoj zaštitni znak – više književnih vrsta. Jedno je poglavlje pisano kao putopis, jedno kao ljubavni roman, jedno kao znanstveni rad, jedno kao biografija. Elegantno i samouvjereno umata svoj tekst u različite forme. Bitno je naznačiti da ove postmodernističke tehnike nisu tu (samo) radi efekta začudnosti ili pokazivanja autoričine vještine i fleksibilnosti kao što to možemo naći kod velikog broja drugih pisaca u postmodernističkom diskursu, niti otuđuju čitatelja od teksta. Korištenje više autorskih postupaka ujedno je i autorska igra s tekstom, na što već upućuje sam epigraf djela: "Prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli."

Autoričini postmodernistički postupci imaju još jednu funkciju. Naime, izmjenom različitih vrsta tekstova uspostavlja se dinamičan ritam koji pomaže čitatelju da se održi ukorak s knjigom, da ne posustane u hodu nakon neke nezgodne dionice (ovdje mislim prvenstveno na pomalo otegnuti dio romana o Nikolaju Hardžievu, ruskom futuristu). 

Kroz roman autorica problematizira više ključnih mjesta književnosti. Jedno od njih je sadržano u naslovu priče Borisa Piljnjaka, ruskog pisca s početka 20.st: Priča o tome kako nastaju priče. Ono se provlači kroz cijelu knjigu i prolazi kroz cijeli niz transformacija i različitih interpretacija. Na pitanje o nastanku priča nadovezuje se i problem samog autora djela. Za autora se kroz cijeli roman koristi metafora lisice, onakve kakva je prisutna u svjetskim mitologijama. Mitološko je značenje lisice u većine naroda pejorativno. Lisica je prevarantica, triksterica koja ima moć preobrazbe u različite oblike, a Plinjak dodaje da je ona i "utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. (...) Lisica je totem pisca."

Još jedno bitno pitanje koje autorica postavlja tiče se veze između stvarnosti i fikcije. Koliko ima istine u književnim djelima, koliko je toga u njima izmišljeno, te možemo li uopće samouvjereno pokazati prstom na granicu stvarnosti i fikcije? Ugrešić istražuje ovu vezu između stvarnosti i književnosti u dijelovima u kojima razrađuje svoje motive poveznicama sa svojim biografskim podacima. No, najdublje i najuspješnije ulazi u anatomiju tog sukoba u dijelovima gdje je ona lik – njena moskovska epizoda, epizode sa Udovicom i biografkinjom gospođom Ferris ili epizoda sa pirotehničarom Bojanom.

Ostavlja se čitatelju na interpretaciju što je tu fikcija a što stvarnost. U tom je pogledu znakovit dio kada se nakon dugo vremena pripovjedačica ponovno sastaje sa svojim moskovskim ljubavnikom koji se prisjeća njihovih izleta u Lenjingrad na što mu ona hladno odvraća da se to putovanje nikad nije dogodilo, e da bi nakon nekog vremena u jednoj knjizi pronašla fizičke dokaze o njihovom boravku u Lenjingradu – karte i račune. Tu svjedočimo činjenici da je uz pomoć ljudske sposobnosti zaboravljanja granica između stvarnosti i fikcije itekako varljiva.

Probleme pisanja i autorstva književnih djela autorica provlači i kroz biografije i biografske detalje ruskih književnika s početka XX. stoljeća. Razlog autoričina interesa, osim toga što i oni u svojim djelima propitkuju pitanja identiteta, pisanja, autorstva, jest i u tome što su oni, kao i ona, izmješteni, prognani daleko od svojih rodnih krajeva, osuđeni na samoću, kompliciranih, višeslojnih identiteta, a jedina konstanta, jedino sidrište u njihovim životima je književnost, ali uz jako visoku cijenu. Uostalom, i oni su, kao i ona, lisice. Komentirajući kontradiktornu osobnost Pisca, pripovjedačica zaključuje da "Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena ... Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto (...)"

Paralelno s esejističkim dijelovima odvija se i fabulativni dio romana koji prati pripovjedačicu u njenim putovanjima po književnim konferencijama i ostalim promotivnim aktivnostima suvremenog pisca. Ti se dijelovi često prekidaju digresijama potaknutima vanjskim okolnostima (npr. dolazak u Napulj i susretanje velikog broja afričkih izbjeglica povod je za razmišljanje o izbjeglištvu i povezivanjem sa izbjeglištvom pisca).

Na svojim putešestvijama pripovjedačica susreće zanimljive likove zahvaljujući kojima saznaje puno o sebi. Pa tako u Napulju upoznaje Udovicu, udovicu ruskog futurista Borisa Levina. Ona je "stereotipna piščeva žena" koja nakon muževe smrti preuzima na sebe njegovu književnu ostavštinu te mu je podigla "spomenik u koji je ugradila samu sebe." Nedugo nakon njihovog rastanka, pripovjedačica u novinama saznaje da je stara žena umrla, ali uspoređujući različite novinske izvještaje o Udovičinoj smrti vidi da je svugdje kao mjesto smrti navedeno neko drugo mjesto. "Lisica" – zaključuje – "pomislila sam, čak je i u smrti uspjela zametnuti tragove."

Pripovjedačici se u trećem poglavlju pruža jedinstvena prilika da stekne dom, u naručju pirotehničara Bojana, u maloj kućici u Kuruzovcu negdje u kontinentalnoj Hrvatskoj, ali ironijom sudbine ili, bolje rečeno, autorice, san o domu u ljubavi se rasplinuo iznenadnom Bojanovom smrću. Sasvim očekivana sudbina za jednu lisicu . 

Na kraju se pripovjedačica pomiruje sa svojom lisičjom stranom. To priziva u pamćenje Shakespeareovu besmrtnu rečenicu: Simply the thing I am shall make me live. Jer doista, pisac piše jer je to njegov modus vivendi, jer naprosto mora pisati. To je ona ključna nijansa koja razlikuje prosječnog pisca od velikog. 

Pisac, pogotovo onaj koji piše bez zadrške, koji izražava svoje stavove, ali i zbog same svoje biti je stranac, autsajder, lisica, drukčiji od ostatka čovječanstva. Dok većina cijeli život lebdi na površini hvatajući se za slamke spasa svakodnevnog, automatiziranog života, pisac roni u nepoznato, zadržava se tamo, pogotovo ako je mračno, kopka, kopka sve dok ne dođe do svjetla. A ovim je romanom, ljubavnim pismom književnosti, Ugrešić definitivno došla do svjetla i pokazala da, dok god ona piše, za književnost ima nade da prevaziđe sve prepreke koje joj postavlja suvremeni svijet.